Zašto je Grenland i hrvatski problem?

NATO savez je u najdubljoj krizi od osnutka u travnju 1949. Pitanje je hoće li opstati do kraja ove godine, ili će ostati samo prazna ljuštura. Što bi se reklo „mrtvo slovo na papiru”. U isto vrijeme sigurnosni izazovi za Europu najteži su od kraja Drugog svjetskog rata. Međutim, to nije dovoljno da od europskih vlastodržaca čujemo koji su im planovi u slučaju da će se europske države morati same pobrinuti za njihovu nacionalnu sigurnost i opstanak. A kad šute europski vlastodršci šute i naši.

Suočena sa sve izglednijim scenarijem da će Danska izgubiti Grenland tamošnja premijerka Mette Frederiksen izjavila je: „Želim da bude jasno da ako SAD-e odluči napasti drugu članicu NATO-a, onda će sve stati, uključujući NATO, a time i sigurnost koja je uspostavljena od kraja Drugog svjetskog rata.”

Ako je za vjerovati tabloidu The Sunday Telegraphu neki europski vlastodršci udruženi s Europskom komisijom, razmatraju sankcije SAD-u ako se usude okupirati Grenland. Te bi sankcije navodno obuhvatile ograničenje rada Meti, Googleu, Microsoftu i X-u, kao i američkim bankama i financijskim tvrtkama. Krajnja opcija trebala bi biti, ako je za vjerovati The Sunday Telegraphu, deložacija američke vojske iz njezinih baza u Europi. To je toliko nevjerojatno da bi se moglo zaključiti kako su ili autori teksta uključili maštu na najjače, ili ih je netko dobro namagarčio. Sasvim očekivano u Moskvi su oduševljeni.

U Washingtonu naravno da nisu odveć impresionirani tim prijetnjama. Službeno politika Bijele kuće i ovako na NATO ne gleda kao na naročito koristan savez. Zapravo više kao na nešto što šteti američkim interesima. Stoga ne čudi da je predsjednik Donald Trump odgovorio: „Rusija i Kina nemaju straha od NATO-a bez Sjedinjenih Država, i sumnjam da bi NATO bio tu za nas ako bi nam zaista bili potrebni.” Drugim riječima Sjedinjene Države ne trebaju NATO, samo NATO treba Sjedinjene Države. Pa onda prijetnja kako bi vojno preuzimanje Grenlanda istovremeno značilo i kraj NATO saveza pogađa isključivo europske članice.

Uostalom, zašto bi članice NATO-a razbijale sigurnosni savez koji im doslovno znači opstanak? Zbog čega gospođa Frederiksen očekuje da će se europske članice odreći savezništva sa Sjedinjenim Državama, i time izravno ugroziti ne samo nacionalnu sigurnost nego i opstojnost, jer Kopenhagen ne želi naći kompromis oko uprave nad smrznutom kolonijom. Koja se povrh toga želi odcijepiti od Danske i postati samostalna. Iako uopće nije sigurno kako pedesetak tisuća stanovnika misli da će preživjeti s obzirom na to da Grenland doslovno živi od danske pomoći. Prije nego je predsjednik Trump spomenuo Grenland na početku svog drugog mandata, danski mediji su redovito objavljivali tekstove i priloge o tome kako Danci svake godine potroše milijardu eura na očuvanje života na smrznutom otoku. A da pritom od toga nemaju ama baš nikakve koristi. Iako je Grenland prepun rudnog bogatstva, uključujući i najrjeđe minerale, Danci nisu pokazivali baš nikakvu namjeru rudariti. Niti vaditi naftu i plin.

Svaka iole najmanja mogućnost prestanka postojanja NATO saveza izravna je prijetnja hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti. Godinama prije nego što smo ušli u NATO uvjeravali su nas kako je to trajno rješenje za nacionalnu sigurnost. Doduše, u travnju 2009. to se zaista i tako činilo. Pa je onda odmah počelo rasturanje i zadnjih ostataka Oružanih snaga Republike Hrvatske. Danas je Hrvatska razoružana s niti 15 tisuća vojnika. Pričuve više nemamo jer smo još 2008. godine, znači prije nego što smo uopće ušli u NATO, ukinuli vojnu obvezu. I ne, ljudi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu više nisu ratna pričuva jer su i oni tada najmlađi sada debelo u šestom desetljeću života.

I dok premijerka Frederiksen prijeti okončanjem NATO saveza naši političari se prave da se to nas ne tiče. Iako bi javnost vrlo rado željela čuti od predsjednika i vrhovnika Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića ili barem potpredsjednika Vlade i ministra obrane Ivana Anušića, koje su nam opcije ako do kraja ove godine NATO nestane. Ili opstane samo formalno, ali istovremeno potpuno nefunkcionalan. S kim ćemo i kako? Doduše, imamo nekakav vojni savez s Albanijom i Kosovom, ali ne znaš čija je vojska jadnija.

Istovremeno imamo susjede koji jedva čekaju priliku da nas rastrančiraju. Mađarski ministar obrane Kristóf Szalay-Bobrovniczky i srbijanski ministar obrane Bratislav Gašić potpisali su 1. travnja 2025. sporazum o strateškoj suradnji u obrani. Sporazum uključuje vojnu suradnju, tehničku nabavu i zajedničke vježbe. Doduše, karte velike Srbije i velike Mađarske preklapaju se baš na području Hrvatske. Međutim, sasvim je izvjesno da će se Vučić i Orban vrlo brzo i lako dogovoriti (ako već nisu) tko će što uzeti.
Istovremeno hrvatski politički vrh naručuje oružje „na kapaljku” i uvodi obvezno vojno osposobljavanje od dva mjeseca (ništa drugo do bacanje novca i gubljenje vremena). Tako smo „jako povoljno” kupili dvanaest polovnih Rafala. Pa pošto je naš veliki saveznik francuski predsjednik Emmanuel Macron odlučio Vučiću prodati 12 novih i puno boljih Rafala, mi ćemo sada potrošiti najmanje 1,5 milijardi eura na modernizaciju naših polovnih.

Naručili smo i 44 tenka Leopard 2A8. Taman da njima formiramo oklopnu brigadu unutar preuzeti obveza prema NATO-u. Dok je željno očekivala potvrdu ulaska u NATO savez Hrvatska se (s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom) obvezala da će strukturirati i opremiti do 40 posto djelatnih kopnenih i dio ostalih snaga za njihovo upućivanje u operacije izvan Hrvatske. Brojčano oko 4100 vojnika koje je trebala opremati i uvježbavati za NATO, UN i EU misije. Također je predviđeno da do 1600 vojnika budu u sastavu snaga za brzi odgovor. Iz tog sastava Hrvatska vojska je trebala obavljati rotacije za potrebe NATO snaga brzog odgovora (NRF) i borbene skupine EU. Te rotacije će biti spremne otići u inozemstvo u roku od pet dana. Hrvatska će osposobiti postrojbe koje će u svakom trenutku biti spremne za sudjelovanje u NATO operacijama. Do 2012. godine trebala je bi biti ustrojena i opremljena ojačana motorizirana pješačka bojna.

Pa su krenula natezanja s NATO-om jesu li Patrie oklopni transporteri ili tek borbena vozila na kotačima. Kako NATO nije popuštao bivši ministar obrane Damir Krstičević uspio je dogovoriti nabavku 89 polovnih američkih borbenih vozila pješaštva Bradley. MORH je u Ameriku poslao stručnu skupinu OS RH koja je između ponuđenih otpisanih Bradleya izabrana najbolje. U izvornom ugovoru čak se spominjalo 14 vozila doći spremnih za borbena djelovanja kako bi se na njima obavila početna obuka instruktora koji su trebali obučavati buduće posade. Sve je otišlo u krivo nakon što je Rusija napala Ukrajinu pa su „naši” Bradleyi otišli tamo. A nama su došle podrtine na kojima sada Đuro Đaković (koji je u međuvremenu prodan strancima) radi generalni remont i modernizaciju. No tako je to kad se kupuje polovno.

Sad kad su konačno krenule nabavke u medijima se pojavljuju tekstovi o toke kako Hrvatska masovno troši na naoružanje. Kao da su tih nekoliko milijardi masovna potrošnja. Masovna će biti kad se počnu sklapati ugovori vrijednosti desetke milijardi eura po narudžbi. S obzirom na sve izglednije urušavanje NATO saveza to će biti puno prije nego što hrvatska javnost očekuje. Samo što bi onda moglo biti puno prekasno.