Prema biblijskom izvješću u Knjizi Postanka, rad je jedna od posljedica izvornoga grijeha, pravo prokletstvo koje će opterećivati čovječanstvo tijekom povijesti. S toga gledišta sreća ljudskoga bića sastoji se u motrenju, u svetoj dokolici.
Povijest bilježi kako su tijekom stoljeća razne uljudbe zahtijevale rad kao oblik kazne, koju su pobjednici nametali poraženima u ratovima. Ukratko, rad je kazna.
Utjelovljenjem Vječnoga Sina Božjega – druge Osobe Presvetoga Trojstva – gledište se obrnulo. Kad se Isus rodio, postojale su uljudbe izgrađene na radu, poput rada mrava koji su sav trud posvećivali zadatcima kao svrsi svoga postojanja.
Prokletstvo iz Postanka se ispunilo, a sreća se mogla pronaći upravo u radu.
Rad je otkupljen utjelovljenjem
Isus, Sin Božji koji je postao čovjekom, rođen je u zanatničkom domu svetoga Josipa, a i sam je smatran radnikom, zanatnikom. „Nije li ovo drvodjeljin sin?“ (Matej 13, 55), pitali su se ljudi, zadivljeni Isusovim čudima.
Ovdje vrijedi pojasniti: drvodjelstvo nije bilo ograničeno samo na rad s drvom. Ono je uključivalo i željezo i drugo potrebno za poljske alate.
Rad je otkupljen utjelovljenjem; stoga je od početka kršćanstva imao povlašteno mjesto u Crkvi: normalno je da kršćanin uzdržava sebe i svoju obitelj radom.
Otuda izraz svetoga Pavla u njegovoj Prvoj poslanici Korinćanima i u Drugoj poslanici Solunjanima: „Tko ne će da radi, neka i ne jede!“ (Druga Solunjanima 3, 10).
U društvenom učenju Crkve rad zauzima središnje mjesto, a njegova prvotna briga mora biti da ga ne nedostaje, da bude poštovan i pravedno plaćen.
Povijesno gledano, čak i u samostanima, gdje su se ljudi okupljali da žive u motrenju i štovanju Boga, taj predokus vječnog života održavao se radom. Rad, ljudski shvaćen, ne bi trebao ometati zakonitu dokolicu (slobodno vrijeme) i njegovanje umnoga života.
U današnjoj Argentini raspadanje države odražava se umanjenjem vrijednosti poduzeća, a to je uzrok nezaposlenosti. Tlapnja libertarijanskoga neoliberalizma koji je na vlasti zanemaruje stvarnost obitelji, u kojoj rade i muškarac i žena.
Muškarac najčešće radi u raznim zanimanjima, a žena ostaje doma, ali samohrane žene i udovice poznaju poteškoće rada, čak i u tvornicama, radionicama i drugim okruženjima.
U dobro uređenom društvu slobodno vrijeme i rad imaju vrijednost nadopunjavanja. „Znoj lica“ (Postanak 3, 19) i umno nastojanje čine cjelokupnost ljudskoga zanimanja u svijetu.
U Buenos Airesu 9. lipnja 2026.
Više od istog autora:
