Ako mislite da je deindustrijalizacija najveći europski problem niste u pravu. Znatno opasniji problem pad je nataliteta koji je toliki da Europa doslovno izumire. Preciznije, izumiru Europljani. Njih će neminovno, ako se ne dogodi neko čudo, za nekoliko desetljeća istisnuti useljenici, legalni i ilegalni. Ne bi to bilo prvi put da se Europa urušila pod naletom migranata.
Povjesničari kažu da je Zapadno Rimsko Carstvo propalo 476. godine. Zapravo je te godine samo dovršeno samouništenje. Dekadentni Rimljani više nisu vidjeli smisla niti da bi išta radili niti da bi se borili za vlastitu državu. Građanski nemiri, hiperinflacija, te posljedično sve slabije financiranje vojske, počeli su nagrizati Carstvo.
Rimska civilna administracija, koja je nekada bila uzorna, u kasnoj Antici postala je sklona korupciji i mitu. Visoki službenici često su koristili svoj položaj za osobno bogaćenje, a ne za dobrobit države. Državni troškovi su rasli zbog nepotrebnih luksuza koje su si dopuštali visoki dužnosnici, dok su vitalne reforme i ulaganja u infrastrukturu bili zanemareni.
Rimsko Carstvo sve je više ovisilo o plaćenicima, pred kraj skoro isključivo iz barbarskih plemena. Plaćenici su više bili motivirani za zaštitu vlastitih, a ne carskih interesa. Posljedično, rimska vojska je izgubila sposobnost djelovanja protiv germanskih plemena koja su nadirala sa sjevera. Umjesto da se fokusiraju na vanjske prijetnje, rimski generali i carevi borili su se međusobno za vlast.
Posljedično, Zapadno Rimsko Carstvo nije izdržalo te se urušilo i strovalilo Europu u mračno doba srednjeg vijeka. Pismenost je skoro potpuno nestala. Europljani će o grčkoj i rimskoj kulturi naknadno učiti iz arapskih izvora. Civilizacijske tekovine poput vodovoda i kanalizacije vratit će se u europske gradove tek u 19. stoljeću. Na kraju su barbari postali Europljani, ali za to su trebala proći stoljeća i stoljeća.
Europa se ponovno nalazi u vrlo sličnoj situaciji. S jedinom razlikom što ovog puta „barbari” ne nadiru sa sjevera već s istoka i juga. Milijuni i milijuni njih. Čini se nezaustavljivo. Bivša kancelarka Angela Merkel pustila je u Njemačku milijune migranata, popustivši pod zahtjevima kapitala kojem je nedostajala jeftina radna snaga. Migranti su preplavili i druge države Europe.
Taj problem ne bi bio toliko težak da Europljanke rađaju. Na žalost Europljanke djecu vide više kao teret nego blagoslov. Stoga je europski natalitet, brutalno iskreno rečeno, katastrofa. Za održavanje stabilne populacije potrebno je da svaka žena u prosjeku rodi 2,1 dijete. U Njemačkoj je prosjek 1,35, u Italiji 1,18.
Francuska ima poseban problem. Stopa plodnosti pala je na 1,56. Međutim, javna je tajna da je stopa plodnosti Francuskinja puno niža od nekršćanskog dijela stanovništva. Istovremeno Francuska ima povećanje broja stanovništva.
Nažalost, to se događa isključivo zahvaljujući migrantima s juga i istoka. Jedna od izravnih posljedica je da francuski političari ne mogu ni pomisliti vratiti opću obvezu služenja vojnog roka jer bi u vojsku morali biti pozvani i oni koji Francusku baš ne doživljavaju kao domovinu, iako su u njoj rođeni.
U Ujedinjenom kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske stanje je još gore. Doduše, tamo je stopa plodnosti u blagom porastu od 0,6 – na 1,5. Tome su djelomično pridonijeli muškarci koji su u poznim godinama odlučili raditi djecu – broj beba koje imaju očeve starije od 60 godina porastao je za čak 14 posto.
Istovremeno udio djece čiji su roditelji stranog podrijetla značajno je porastao – čak 40 % u Engleskoj i gotovo 20 % u Walesu. Što predstavlja rast od 34% u samo godinu dana.
Nažalost, ni Hrvatice nisu odveć sklone rađanju. Zbog toga je stopa plodnosti 1,46–1,47. Tome treba pridodati i ogroman postotak mladih koji se trajno iseljavaju. Posljedično, mlade će Hrvatice u skoroj budućnosti rađati Nijemce, Austrijance, Irce…
Usprkos tome broj stanovnika u Hrvatskoj počet će se povećavati. Naravno, na najgori mogući način – doseljavanjem. Moglo bi se reći „lijek je gori od bolesti”. I pritom u medijima vidimo da će u Hrvatsku u sljedećih pet godina doći još najmanje 100 tisuća stranaca. Uz postojećih 140 tisuća legalnih i tko zna koliko ilegalnih. Naravno, poslodavci isključivo gledaju vlastiti interes. A taj je što jeftinija radna snaga koja će onda rušiti nadnice i domaćim radnicima.
Sindikati šute, a političari podilaze poslodavcima. Koga briga za budućnost i opstanak.
Neodrživo niska stopa nataliteta imat će mnoge negativne posljedice. Uz već spomenuto masivno useljavanje. Strani radnici dolaze u Hrvatsku da bi prihode slali obiteljima. Što je prihvatljivo ako ti strani radnici pridonose povećavanju bruto društvenog proizvoda unutar sekundarnog sektora. Ili barem primarnog. Međutim, sekundarni sektor u Hrvatskoj propada.
Tako je neki dan najavljeno da će slovačka Tatravagonka ugasiti Tvornicu željezničkih vagona Gredelj. U isto vrijeme političari su se žestoko svađali zašto je neki pjevač nastupio na Jelačić placu. Za četristotinjak radnika Gredelja nije ih bilo puno briga.
S obzirom na to da nam je i primarni sektor (prije svega poljoprivreda) atrofirao, nakon što su iz čisto političkih razloga raspušteni poljoprivredno-industrijski kombinati, u Hrvatskoj jedino jača tercijarni sektor. Svako malo se ističe kako živimo od turizma. Znači, pretvorili smo Hrvatsku u KKK državu – kuhara, konobara i kurvi.
Stoga nije iznenađenje da najveći broj imigranata obavlja dostavu i vozi taksije ili konobari. Ima ih i u građevini. I opet, nažalost, to je ona vrsta građevine koja samo kratkoročno podiže BDP. Tako je najomiljeniji oblik štednje Hrvata, koji imaju tu sreću da imaju višak novca, kupnja nekretnina. Razumljivo jer u Hrvatskoj praktički i nemate u što drugo ulagati.
Problem je što su to nekretnine. Ne možete ih, u slučaju hitne potrebe, spakirati djeci u kofere da im se nađe. Niti ih možete pojesti. Jedino što se s nekretninama može jest – prodati ih. Pod uvjetom da ste to napravili prije nego što se, iz bilo kojeg razloga, nekretninski balon počeo ispuhivati.
Kraj države blagostanja
Ekonomska stagnacija uzrokovana tehnološkim zaostajanjem za Sjedinjenim Američkim Državama i Kinom, zajedno s bijelom kugom očajno slabog nataliteta, jer Europljanke više ne žele rađati, uskoro će imati vrlo bolne posljedice.
Jedna od njih već se događa – kraj države blagostanja. Država blagostanja je pojam koji opisuje je sustav u kojem država preuzima ključnu ulogu u zaštiti i promicanju ekonomske i socijalne dobrobiti svojih građana, temeljeći se na jednakim mogućnostima, pravednoj raspodjeli bogatstva i javnoj odgovornosti. Tome se sada bliži kraj.
Država blagostanja, između ostalog, znači sigurnu mirovinu kroz generacijsku solidarnost. Problem je što taj sustav počiva na činjenici da će najmanje četiri radnika raditi za jednog umirovljenika.
Do početka idućeg desetljeća u velikoj većini europskih država taj će omjer spasti na dva radnika na jednog umirovljenika. Za najviše četrdeset godina bit će samo 1,5 radnika na svakog umirovljenika. Jednostavno neodrživo.
Još je veći problem s pružanjem zdravstvenih usluga. Europljani se ponose kako imaju besplatno zdravstvo za sve. Što naravno, nije istina, a to se jako dobro vidi i u Hrvatskoj.
Svaki zaposleni mjesečno iz bruto plaće za zdravstveno osiguranje izdvaja oko 16 %. Za bruto plaću od 1798 eura, koja daje neto plaća od 1231 euro, doprinos na zdravstveno iznosi 296 eura.
Povrh toga, država od svakog osiguranika očekuje da će uplatiti dodatno zdravstveno osiguranje. Koje u HZZO-u iznosi mjesečno 15 eura. Znači, svaki mjesec zaposlenik koji ima plaću jedva veću od 1200 eura neto mora izdvojiti za zdravstveno osiguranje 311 eura.
Da bi u slučaju bolesti vrlo brzo otkrio kako svaki, malo složeniji pregled mora privatno platiti. Ili će preglede, kao što je magnetska rezonanca i CT, čekati mjesecima, ako ne i godinama. Problem liječnika koji primaju plaću u bolnicama pa „fušare” u privatnim poliklinikama konačno je došao i do Sabora. Jedino što se ništa nije učinilo.
Ništa manji problem jest i činjenica da je prisilna naplata zdravstvenog izdvajanja iz dohotka krajnje nepoštena. Jednake naknade plaćaju oni koji paze na svoje zdravlje kao i narkomani, alkoholičari, pušaći, pretili i svi oni koji vole lomiti udove baveći se opasnim sportovima, između ostalih. Stoga zdravstvo nikako nije besplatno dok je istovremeno razina usluge sve gora i gora. Uz sve to još je i trošak podijeljen nepošteno.
Stanje s mirovinama još je gore. Zbog toga je država uvela drugi i treći stup. Drugi stup mirovinskog osiguranja u Hrvatskoj je obvezna individualna kapitalizirana štednja, gdje se 5% bruto plaće izdvaja na osobni račun u odabranom obveznom mirovinskom fondu. Zašto? Zato što redovita mirovinska izdvajanja već sada ne uspijevaju pokriti troškove mirovinskog sustava.
Država je 2025. godine za pokrivanje rupe u mirovinskom sustavu izdvojila 10,2 milijarde eura. Što je milijardu eura više nego 2024. godine. I svake će godine morati dodati još više jer mladi odlaze van, a stari u mirovinu.
Jedino dugoročno rješenje je ono što se danas naziva trećim mirovinskim stupom. U slučaju Hrvatske trenutačno to je dragovoljna, osobna mirovinska štednja dostupna svima, uz prinose od ulaganja (dionice, obveznice) i državna poticajna sredstva od 15 % na uplate. Koja će uskoro morati postati jedini način osiguranja sigurne mirovine.
Europskim državama blagostanja nazire se kraj, a problem je hoće li se to dogoditi organizirano ili stihijski uz potpuni raspad sustava. U drugom slučaju to bi mogao biti kraj i za liberalne demokracije koje su i ovako sve više disfunkcionalne.











