HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – USKRSLOGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Četvrtak je, spomen na uspostavu Euharistije i svećeničkog reda na Posljednjoj večeri. Slušat ćemo ovih dana iz Isusovih oproštajnih govora za te Večeri. Tu on izlijeva svoje misli i srce pred najvjernijim učenicima, kad je Juda ‘otišao u svoju noć’. Isus otkriva svoje misli i svoje srce, daje im samoga sebe pod prilikama kruha i vina. Zahvalimo za ovo jutro, malo oblačno, ali nije hladno, nešto oko deset stupnjeva temperatura. Izmolimo svoje molitve, uobičajene. Znak Križa, Vjerovanje, molitve zaštite protiv demonskih sila.
Tvrdi govor i kruh života
Ovih smo dana razmišljali o Euharistiji. Razmišljali smo o velikom govoru što ga je Gospodin održao u Kafarnaumu nakon umnažanja kruha gore na Golanskoj visoravni. On nastavlja svojim dugim govorom o sebi kao Kruhu života u sinagogi u Kafarnaumu. Nakon te teške besjede mnogi su otišli od njega. Okrenuli mu leđa, dezertirali, i od učenika. Ali Isus svoju riječ ne povlači. Ne, on se nikada ne korigira. Nikada on ne kaže: Nisam ja to tako mislio. Što rekoh, rekoh, kao što je rekao i Pilat: Što pisah, pisah! Ostaje pri riječi koja je teška i zahtjevna. Upravo kao što je i kršćanstvo zahtjevno jer od nas iziskuje skok u vjeru. Riječ je Tijelom postala u Mariji i postala čovjekom. On je među nama hodio 33 godine. Onda ponovno izgovara Riječ koja postaje Tijelom i Krvlju u euharistiji. Da bi zauvijek ostao s nama. To je srž sakramenta. Isus je tu. Prisutan, nazočan.
Sakramenti i prosvjetljenje
Dva bitna sakramenta – krštenje i euharistija, a i pokora ako čovjek sagriješi te ispadne iz milosti. Govorili smo ovih dana i o krštenju koje se u ranoj Crkvi zvalo i prosvjetljenje – photismos. Naći ćemo tu riječ i u Poslanici Hebrejima. Slika i primjer toga jesu one ljuske koje su spale s Pavlovih očiju kad ga je onaj Ananija krstio u Damasku. Postao je novo stvorenje. O tome je govorio Isus nadugo s Nikodemom u onoj noći. Postati novi čovjek, biti rođen iz vode i Duha Svetoga. Crkva se danas sjeća velikoga pape iz 16. stoljeća, svetoga Pija V. Bio je dominikanac, potom je postao biskup i kardinal. Godine 1566. biran je za papu. Kad je izabran, plakao je. Koju godinu prije njega završio je s radom Tridentski sabor koji je htio reformirati Crkvu. Htio joj dati novo lice, prema uzoru Evanđelja. Njega je zapalo provesti u praksu zaključke Sabora.
Sveti Pio V. – reformator i asketa
Bio je reformator, apostol molitve i ljubavi, veliki organizator. Bio je marijanski štovatelj i apostol svete krunice, ljubitelj Svetog Križa. Pio V. bio je vrlo asketski. Nosio je košulju od kostrijeti ispod jednostavnog habita dominikanskog. Zbog toga mu se često pripisuje uvođenje bijele sutane koju nosi Sveti Otac. Često je viđan bos. Za vrijeme velike gladi u Rimu, uvozio je žito o vlastitom trošku iz Sicilije i Francuske. Znatan dio kojeg je podijelio siromašnima, a ostatak prodao javnosti po vrlo niskoj cijni. Nakon izbora za papu, umjesto da priredi raskošnu gozbu, naredio je da se hrana podijeli ljudima u stvarnoj potrebi. Posebno je poznat po svojoj ulozi u Tridentskom saboru, protureformaciji, bitci kod Lepanta i standardizaciji rimskog obreda unutar Latinske crkve.
Provođenje Tridentskih reformi
Obnovio je liturgiju, uveo jedinstveni Misal za cijelu crkvu. Isto tako i Brevijar-Časoslov, zatim Katekizam. Nakon njega imamo i sjemeništa i bogoslovije za odgoj klera. Održavane su sinode, organizirane su biskupije. Župnici su pozivani na redovite sastanke. Dovršen je novi katekizam. Župnici su postali odgovorni za katoličko obrazovanje. Rimski misal postao je jedina misna knjiga za Zapadnu Crkvu. To je vrijedilo uz nekoliko manjih iznimaka četiri stoljeća. Organizirao je otpor Osmanlijama, zaslužan za pobjedu kršćanske vojske kod Lepanta 1571. Taj je Papa ekskomunicirao britansku kraljicu Elizabetu I. zbog progona katolika i tolikih mučenika u Engleskoj. Katolici su postali građani drugoga reda skoro tri puna stoljeća. To je trajalo sve do obraćenja sv. Johna H. Newmana sredinom devetnaestoga stoljeća. To je obraćenje izazvalo potres u Anglikanskoj zajednici.
Pitanje anglikanskih ređenja
S jedne strane ekskomunikacija, a s druge strane današnji Papa prima ženu koja predsjeda Anglikanskoj zajednici. Znamo da je papa Leon XIII. proglasio anglikanska ređenja ništetnima. Apostolicae Curae nije mogla biti jasnija u pogledu toga zašto su anglikanski redovi ništavni u katoličkoj ekleziologiji. Jasna je i kako su oduvijek bili. Ali to nije bio samo katolički stav. Anglikanizam je krenuo u izgradnju drugačije teologije službe. To je bio način odbacivanja katoličkog svećeništva. Činjenica da su anglikanci od tada promijenili mišljenje ne mijenja povijest. Ne mijenja niti njihove kvalifikacije. Sada traže određeni stupanj utjehe, legitimnosti i potvrde od Majke Crkve s kojom su u raskolu. Već zbunjenom anglikanizmu ne ide na ruku pretvarati se da čežnje njihove crkvene hijerarhije mogu promijeniti prirodu sakramentalne stvarnosti.
Anglikanska zajednica danas
Ova žena koja je bila medicinska sestra uspjela se visoko u anglikanskoj zajednici. Postala je prvakinja. Zagovornik je i istospolnih zajednica, ne protivi se pobačaju. Prava feministkinja. Sve što danas Anglikanska zajednica ima nastalo je na ruševinama Katoličke Crkve u Engleskoj. Papa Benedikt ustanovio je i posebni Ordinarijat za anglikanski kler koji želi prijeći u Katoličku Crkvu. Među njima postoji veliki raskol – Sjever i Jug koji ne priznaje ‘ređenje’ žena itd. A pogotovo ne žene kao biskupinje. Nije ovdje raspravljati o tome. Ali ta liberalizacija dovela je do potkapanja katoličkoga nauka i svetopisamske predaje. Poteškoća je i u tome što je ovu poglavaricu anglikanaca njezina subkršćanska liberalizacija etike dovela do mjesta koje odbacuje tradicionalno kršćansko učenje.
Molitva za jedinstvo
Na nama je moliti za jedinstvo svih koji vjeruju u Isusa Krista. I na povratak izvornom nauku Crkve. Koje je spoznao i naučavao te postao crkveni naučitelj – njezin zemljak John Henry Newman, svetac i obraćenik. A Papa nikada nije digao ekskomunikaciju s Elizabete, kćerke Henrika VIII. iz šesnaestoga stoljeća.
Sveta Katarina Sijenska i hrabrost vjere od Antiohije do danas
