HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA- USKRSLOGA! MIR VAM I DOBRO!
Ime „kršćanin“
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Vedro je i svježe, ali nije prehladno; vani se čuje pjev ptica i pijetlova koji se raduju životu. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, za mir i za miran san. Stavimo sve što jesmo i imamo u njegove ruke. Neka naš život bude blagoslov za druge. Utorak je, dan kada se posebno molimo svetom Anti u pobožnosti trinaest utoraka. Danas, kako vidimo u Službi čitanja, slavimo svetog Ljudevita Mariju Grigniona de Montforta. On nije bio plemić da bi „de Montfort“ označavao plemićki naslov, nego se to odnosi na crkvu u kojoj je kršten; toliko mu je bilo važno krštenje da je u svoje ime uveo crkvu svoga krštenja.
U Djelima apostolskim čitamo kako su u Antiohiji vjernici prvi put bili prozvani „kršćanima“, onima koji pripadaju Kristu. To nas i danas pita: kad bi nas doveli pred sud kao kršćane, što bismo pokazali kao znak svoje pripadnosti Isusu? Što nas doista obilježava i izdvaja, tako da bi netko mogao reći: „Ovo je Kristov sluga i vjernik.“ Nismo li se previše izjednačili s duhom svijeta, s onima koji žive kao da Boga nema? Zato smo pozvani iskreno preispitati sebe. Čiji glas i koja osoba oblikuje naš život? Što utječe na naše odluke, stavove i prosudbe? Slušamo li doista Krista ili smo dopustili da drugi glasovi imaju prednost?
Pozvani na molitvu, vjeru i pouzdanje
Pozvani smo moliti. Moliti za nova duhovna zvanja, da mnogi čuju i hrabro odgovore na poziv Dobrog Pastira. Moliti za Crkvu, da ostane vjerna, čista i hrabra u svim kušnjama. Moliti za vođe u društvu i Crkvi, da traže mudrost i pravdu, a ne vlastitu korist. Moliti za svijet obilježen ratovima, podjelama i nemirima, da put mira ne bude zauvijek izgubljen.
Iznad svega pozvani smo vjerovati. Pastir ide ispred nas. Čak i u „dolinama sjene smrti“ on je prisutan, kako nas podsjeća i psalam Dobrog Pastira. Njegova prisutnost ne uklanja sve opasnosti, ali nam daje hrabrost da prođemo kroz njih. On nam priprema stol i usred neprijatelja, pomazuje nas, obnavlja nas i vodi kući. Pripadati Kristu znači živjeti iz te nade. To znači slijediti njegov glas u svijetu buke, ulaziti kroz vrata koja vode u život. Vjerujemo da, unatoč svemu, konačna riječ ne pripada nasilju ni podjelama, nego Dobrom Pastiru koji nas zove po imenu i vodi u život bez kraja.
Sinoć nije bilo Povečerja jer smo kao braća i sestre slavili svetu misu za pokojne roditelje. Rodili su nas desetero u najteže doba poraća; od siječnja 1945. do travnja 1961. došlo je na svijet devetero djece, deseto kasnije. Bili su ponosni na svoju djecu, a i mi na njih. Majka, koliko znam, nikada nije preko svojih usta izustila ime Nečastivoga. Kad bi netko spomenuo Nečastivoga, znala je samo reći: „Ne daj, Bože, da odnese i u gori list!“ Nikada nije izgovorila bludnu psovku niti je znala kleti ili proklinjati. Preminula je prije dvadeset godina s Isusovim imenom na usnama.
Svjedočanstvo obitelji i „Totus Tuus“
Otac je bio hrvatski vojnik koji je čudom Božjim preživio i nakon Križnog puta stigao kući. Danas njih dvoje imaju sedamdesetero praunučadi. To je veliki blagoslov katoličke i hrvatske obitelji koja se nije bojala života ni u najtežim danima našega naroda. Nadamo se da se oni, nauživani neba, zauzimaju za nas svojim zagovorom. Ovo iskustvo pokazuje koliko se vjera najprije prenosi životom, a tek onda riječima.
Vrijedi pročitati što sveti Ljudevit Marija Grignion de Montfort piše u današnjoj Službi čitanja o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji. On u svojoj „Pravoj pobožnosti“ donosi molitvu „Totus tuus ego sum et omnia mea tua sunt“ – „Sav sam tvoj i sve moje tvoje je“, koja izražava potpunu pripadnost Isusu po Mariji. Njegovo geslo „Totus tuus“ kao biskupsko i papinsko geslo uzeo je i sveti Ivan Pavao II., duboko nadahnut Montfortovom mariologijom. I on je do kraja života ostao posvećen Gospodinu i Gospi, pokazujući da istinska marijanska pobožnost uvijek vodi dubljoj vjernosti Kristu.
Svjedočanstvo žene majke
Dobio sam svjedočanstvo jedne majke jedanaestero djece o hodočašću u Međugorje. Da ne bih prepričavao, donosim njezine riječi kao poticaj drugima kako oblikovati svoj hod. Isus ne govori samo tko je On, nego kakav je njegov odnos prema nama: „Pastir dobri život svoj polaže za ovce.“ To nije jeftina nježnost bez cijene, nego ljubav koja ide do kraja, do križa. On ne bježi kad postane teško, ne napušta stado u zbrci, ne štiti sebe nauštrb povjerenih. Razlika između Pastira i najamnika upravo je u toj ljubavi i spremnosti na žrtvu.
Majka piše da se vratila s hodočašća na kojem je gotovo opipljivo vidjela zajedništvo, red, brigu jednih za druge, pjesmu i molitvu koja nosi. To je slika stada koje čuje glas Pastira. Ne radi se o savršenim ljudima, nego o usmjerenosti srca. Kada ljudi slušaju Krista, nastaje sklad i jednostavnost: nitko ne kasni jer svi idu prema istom cilju, pjesma izvire jer srce zna kome pripada. Isus kaže: „Poznajem svoje i mene poznaju moje.“ To „poznavanje“ nije površno, nego odnos. Kao što je ova majka u nekoliko dana osjetila blizinu ljudi koje prije nije poznavala, tako i Krist želi da ga ne doživljavamo kao ideju, nego kao živoga Pastira koji hodi s nama.
Snažno odzvanja i rečenica: „Imam i drugih ovaca… i njih mi treba dovesti.“ Ona otvara pogled prema onima koji još traže, lutaju ili sumnjaju. Tu se očituje uloga laika: onih koji vode, svjedoče, okupljaju, a formirali su se i onda kada Crkva još nije službeno podržavala Međugorje. Crkva nije samo struktura, nego živo Tijelo u kojem svatko od nas može postati glas Pastira drugima, ne vlastitom snagom, nego jer je najprije sâm slušao Njega. Međugorje je, bez obzira na službene procese, mnogima postalo mjesto povratka tom glasu: molitvi, obraćenju, ispovijedi, jednostavnosti života. Mjerilo je jasno: ondje gdje se čuje Kristov glas, srce se okuplja i mijenja.
Na kraju Isus kaže: „Vlast imam položiti život svoj i vlast imam opet ga uzeti.“ Njegova ljubav nije slabost, nego snaga. On slobodno bira ljubiti i zato može darovati novi život. Za nas je važno pitati se: što od toga ponijeti u svakodnevicu? Ne možemo stalno biti na hodočašću, ali možemo nositi njegov duh: malo više molitve u danu, više strpljenja prema drugima, veću spremnost da nekoga povedemo, ohrabrimo ili saslušamo. Tako postajemo produžena ruka Dobrog Pastira. Najdublja poruka ovoga Evanđelja i svjedočanstva jest: nismo sami u hodu. Gospodin nas poznaje, vodi i okuplja oko sebe, preko običnih ljudi i jednostavnih trenutaka zajedništva.
Na kraju naglašavam: svjedočanstvo te junačke majke preneseno je bez ijedne izmjene; gramatički i pravopisno je korektno. Hvala joj, iako je osobno ne poznajem; negdje je iz Hrvatske i postala je tihi glas Dobrog Pastira za mnoge.
