HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – USKRSLOGA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana za svakoga tko ovo čita. Srijeda je, dan napose posvećen svetomu Josipu, moćnom zagovorniku koji tiho, ali snažno prati Crkvu. On je zaštitnik Svete Obitelji, čuvar Crkve, našega naroda i naše biskupije, ali i naših obitelji te sretne smrti. Njemu se s pouzdanjem utječu bračni parovi koji nemaju djece, kao i oni koji žele stupiti u brak i osnovati obitelj, moleći da ih Bog vodi.
Neka svima njima, i svakome od nas, njegov zagovor bude sigurna pratnja i blagoslov na putu vjere. U zahvalnosti za život i za ovaj trenutak, zahvalimo Gospodinu za još jedan divan proljetni dan koji nam je darovan. Jutro je svježe, temperatura je negdje ispod deset stupnjeva, ali zrak je ugodan, osvježavajući, kao stvoren za molitvu i sabranost. Izvana dopire pjev ptica, kao da i stvorenje samo slavi svoga Stvoritelja.
U takvom ozračju dobro je izmoliti svoje uobičajene jutarnje molitve i obnoviti predanje. Učnimo polagano veliki znak Križa, izrecimo Vjerovanje, obnovimo odreknuće od Sotone i njegovih djela te obnovimo vjeru u Isusa Krista koji nas spašava. Tako započet dan postaje darovan Bogu.
Sveti Ljudevit i revolucija
Neki smo dan slavili svetoga Ljudevita Mariju Grigniona de Montfort, kojega vjernici osobito povezuju s pobožnošću prema Blaženoj Djevici. Pisao sam tada da ono „de Montfort” upućuje i na crkvu njegova krštenja, mjesto gdje je njegov život u Kristu započeo. Djelovao je po cijeloj Francuskoj kao pučki misionar i, premda je bio relativno mlad, doslovno je izgorio u apostolskoj revnosti.
Održavao je pučke misije u raznim krajevima Francuske, u razdoblju prije one fatalne Revolucije koja je snažno pogodila Crkvu i društvo. Na kraju svojih misija tražio bi od vjernika da vlastitom rukom, napismeno, zapišu da se odriču Sotone i njegovih djela te da vjeruju u ono što Crkva vjeruje. Dodavali bi nadnevak i potpis, stavljajući svoj potpis pod vlastitu vjeru. To je bio snažan znak: čovjek se mora opredijeliti za Krista, tada i danas, bez mlakosti i dvoličnosti.
Novi put
U Djelima apostolskim čitamo kako su vjernici u Antiohiji prvi put prozvani kršćanima, vjerojatno od pogana koji su ih promatrali izvana. Kršćani su bili “oni koji pristaju uz Krista”, dok su sami sebe nazivali „sljedbenicima novoga Puta”, geslom koje je postalo raspoznajni znak prve zajednice. Grčki izraz „kršćanin” gotovo sigurno su skovali nevjernici, možda i s podsmijehom ili kao nadimak koji se prilijepio novom pokretu, ali je taj naziv ostao jer se događalo nešto vidljivo.
Ti ljudi bili su dovoljno različiti od kulture oko sebe da je za njih bila potrebna nova riječ. Ime je pratilo stvarnost: stvarnost novoga života u Isusu Kristu o kojemu Pavao piše u svojim poslanicama. Oni su bili alternativa u društvu, kontrastno društvo, živi znak drugačijeg načina postojanja. To pitanje tiho progoni i nas danas.
Ne radi se toliko o tome „jesi li kršćanin” u smislu formalnog članstva i upisa u maticu krštenih, nego postoji li u tvome životu nešto vidljivo. Bi li ljudi izvan tvoga kućanstva, tvoji susjedi, kolege, oni na poslu ili šira obitelj koja ne dijeli vjeru, prepoznali u tebi da pripadaš Kristu. Što točno na nama mogu vidjeti. Očita promjena života bila je ono što je ljude u Antiohiji navodilo da dadu novo ime toj sljedbi: radost susreta s milošću, čvrstina srca i spremnost na poticanje drugih. Bili su misionari svakodnevnice.
Sveta Katarina Sijenska – hrabra mističarka Crkve
Crkva se danas sjeća velike svete Katarine Sijenske, svetice, mističarke, crkvene naučiteljice i zaštitnice Italije, koju vjernici diljem svijeta osobito štuju. Nekadašnja Caterina Benincasa rodila se 25. ožujka 1347. godine u Sieni, kao predzadnje od dvadeset i petero djece skromnog bojadisara sukna. Već kao sedamnaestogodišnjakinja ulazi, protiv volje roditelja, u dominikanski samostan trećoretkinja, slijedeći Božji poziv koji je osjećala u srcu.
Glasovita je po svojim objavama, viđenjima, ekstazama i stigmama, premda gotovo nije imala školsku izobrazbu te je jedva znala čitati i pisati. Upravo je po dubokoj duhovnosti, žaru apostolata i neumornom dobrotvornom radu zadobila poštovanje crkvenih dostojanstvenika, umjetnika i tadašnjih vladara.
Kad je Italijom harala kuga 1374. godine, Katarina je požrtvovno dvorila bolesnike, brinući se za sve nevoljnike, ne štedeći se u služenju. Posljednje godine života provodi neprestano na putovanjima, aktivna, borbena, odlučna i nadasve hrabra, ulijevajući svima pouzdanje u Božju prisutnost. Snažno je utjecala na događaje svojega vremena, posebice na povratak pape iz Avignona u Rim i na nastojanja oko jedinstva Crkve u vrijeme zapadnog raskola.
Na talijanskom jeziku piše svoja djela; osobito se ističe „Dijalog o božanskoj providnosti”, dok njezina Pisma zadivljuju ekstatičnim, energičnim stilom i snažnim jezikom. U središtu njezina pisanja uvijek stoji načelo ljubavi prema Crkvi, čovjeku i cijelom svijetu. Preminula je 29. travnja 1380. godine u Rimu, u godini kad se rodio sveti Bernardin Sijenski, a papa Pio II. proglasio ju je svetom 1461. godine, dok ju je papa Pavao VI. 1970. proglasio crkvenom naučiteljicom.
Papa Lav u Africi i proročki glas Crkve
Papa Lav XIV. ovih dana nalazi se na velikom apostolskom putovanju u Africi, ne odlazeći u političke centre moći, nego ondje gdje je Crkva živa i često zaboravljena. Posjećuje Alžir, Kamerun, Angolu i Ekvatorijalnu Gvineju, zemlje koje nisu središta globalne moći, ali su bogate vjerom, obilježene borbom i otpornošću svojih naroda.
Time Papa provodi samu logiku Evanđelja: pastir izlazi ususret stadu, traži izgubljene, prati ranjene i potvrđuje da nijedan dio Božjega naroda nije zaboravljen. Istodobno, ova pastoralna misija odvija se usred vidljivih napetosti između političkog autoriteta i proročkog glasa Crkve, osobito u javnom sukobu američkog predsjednika i Pape, što otvara dublje pitanje borbe oko istine i moralnog autoriteta.
Riječ je o tome hoće li Crkva imati slobodu govoriti ili će biti gurana u šutnju i pokornost interesima moći. Evanđelje daje jasnu prizmu: oni koji žele koristiti religiju za vlastite ciljeve ili je ušutkati kad ih izazove, ne ulaze kroz vrata, nego pokušavaju preuzeti autoritet bez pokornosti istini koju Krist utjelovljuje.
Crkva se tomu mora oduprijeti ne agresijom niti pristranošću, nego vjernošću Evanđelju, jasnoćom govora, pravednim djelovanjem i dubokim ukorijenjenjem u glas Dobroga Pastira. Političari dolaze i prolaze, mijenjaju se sustavi i programi, ali Riječ Gospodnja ostaje, poput svjetla koje ne gasne. Slijediti tu Riječ u vlastitom životu, poput Katarine Sijenske koja se nije bojala progovoriti istinu svome vremenu, ostaje poziv i nama danas.
