Proljetna noć 5. svibnja 1991. godine, most na rijeci Savi između Slavonskog i Bosanskog Broda i tisuće ljudi koji pristižu na njega. Dok su oni prvi već na sredini mosta, na granici između Hrvatske i BiH, oni zadnji još uvijek pristižu i uspinju se na most. Vijore se hrvatske zastave, a iz tisuća grla ori se: „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati!“ U ono predratno vrijeme glavno mjesto u Slavonskom Brodu bio je Korzo.
Na Korzo se dolazilo biti viđen i vidjeti. Na Korzo se dolazilo prošetati, a oni koji su imali love nešto i popiti. Mi klinci smo uglavnom šetali, obilazili „punktove“ i snimali cure. A „punktovi“ – to su bile lokacije na Korzu na kojima se stajalo, mjesta koja su govorila i o tome tko si i odakle si. Nisu na istim mjestima stajali, primjerice, Livađani i Jelaščani, svatko je imao svoj dio Korza, svoje društvo i svoje nepisane običaje.
Korzo, kej i mladost uz Savu
Svaki izlazak je započinjao na Korzu. Nakon što bi se prošlo od početka do kraja, pa opet tako par puta, uglavnom se išlo na kej i dolje uz Savu tražilo neko poznato društvo. Dolje uz samu Savu sjedile su ekipice s bocom vina ili piva, ponekad bi se tu našla i gitara, a uz bezvremenske hitove Divljih jagoda „Jedina moja“ i „Krivo je more“ primicalo se malo bliže nekoj simpatiji.
Te tople proljetne nedjelje pred večer stigao sam iza robne kuće Vesna u namjeri da tamo zaključam svoj bicikl. Začuo sam nekakvu viku i galamu i na parkingu preko puta vojarne ugledao pet-šest osoba koje su nešto glasno vikale. Pomislih da se radi o nekome sukobu zbog parkinga ili prometne nezgode i odlučih otići pogledati o čemu se radi. Uskoro sam shvatio da su ti ljudi dovikivali nešto prema vojarni i to prilično ljutito, a iz nekoliko pravaca pristizalo je još ljudi.
Okupljanje pred vojarnom
Ubrzo sam doznao o čemu se radi. Maloprije je iz Dervente stiglo nekoliko kamiona JNA s bradatim rezervistima iz Srbije. Ogorčeni građani počeli su se skupljati ispred vojarne i zahtijevati da rezervisti odu iz našega grada. U roku sat-dva skupilo se nekoliko stotina ljudi, a Radio Brod je počeo izvještavati o prosvjedu građana. Uskoro je stigao i kordon nove hrvatske policije, što je okupljena masa pozdravila pljeskom i pjesmom.
Atmosfera je postajala sve užarenija, masa je rasla, a u vojarni su postajali sve nervozniji. Uskoro su pred ulaz u vojarnu dovezli tenk, a policija i gradske vlasti pozivali su ljude da se maknu i krenu u mirni mimohod gradom jer je, u protivnom, JNA zaprijetila da će pucati. Od te napetosti, prkosa i zajedništva rađala se odlučnost da se gradu i državi više ne prijeti oružjem.
Rijeka ljudi ulicama grada
I onda je rijeka od tisuća ljudi krenula ulicama grada. Bio je to nevjerojatan prizor, teško zamisliv u današnje vrijeme. Tisuće ljudi hodale su ulicama grada i pjevale hrvatske domoljubne pjesme. S prozora i balkona stanova mahali su ljudi, pjevali su i oni, plakali i palili svijeće. Bio je to prizor od kojega se i danas, trideset godina kasnije, naježim.
Uskoro se pronio glas da je iz Dervente krenula još jedna kolona, ali ovoga puta kolona tenkova, i da ide prema vojarni u Slavonskom Brodu. Prosvjednici istog trena kreću prema mostu u namjeri da svojim tijelima zaustave ulazak tenkova u Slavonski Brod iz pravca Bosne i Hercegovine. U toj odluci nije bilo kalkuliranja, samo gole ruke i svijest da se brani vlastiti grad.
Mladi na mostu čekaju tenkove
Došavši na sredinu mosta, prosvjednici su se zaustavili i raširili hrvatske zastave, zagrlili se i pjevali. Tada je nastala i ova fotografija s četvoricom mladića koji stoje zagrljeni. Četiri srednjoškolca, sedamnaestogodišnjaka. Velika većina oko njih također su brodski srednjoškolci. Bila je to ona iskrena i nevina mladost Slavonskog Broda i okolnih mjesta, koja je bez ikakvog kalkuliranja stala na most i čekala tenkove golih ruku i čistih srca.
Četiri do pet mjeseci kasnije ova četvorica mladića bili su u postrojbama Hrvatske vojske i borili se za slobodu i neovisnost Hrvatske, a neki od njih tada su još uvijek bili maloljetni. Njihovi su životi odrastali zajedno s rađanjem hrvatske države, na prvoj crti obrane.
Nevinost koja je stala u obranu
Što je danas s njima, gdje su i kako žive ova četvorica mladića, jesu li preživjeli rat, kako su se snašli poslije njega? Ta priča i ta četiri mladića simboliziraju svu onu mladost koja je bez kalkuliranja stala u obranu Hrvatske. Ova fotografija predstavlja i sve one koji će ovo pročitati i koji su i sami, kao i ovi dečki, sudjelovali na isti način. Ovo nije priča da bi se nekoga dizalo u nebesa, nego da se ne zaboravi, u čast svih onih koji su poginuli i koji su svoje živote uzidali u temelje hrvatske državnosti.
MladićI na naslovnoj fotografiji
Na fotografiji u prvom redu stoje: prvi s lijeva, Saša Stanković iz Slavonskog Broda, rođen 29. 6. 1973., pripadnik raznih postrojbi Hrvatske vojske i specijalnih postrojbi Glavnog stožera, 60% HRVI. Drugi s lijeva, Dražen Kasprek iz Gromačnika, rođen 1. 10. 1973., pripadnik raznih postrojbi Hrvatske vojske i specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske, teško ranjen u Bosanskoj Posavini, 60% HRVI.
Treći s lijeva, Mario Rosandić iz Sapca, rođen 1973., pripadnik HOS-a i 3. gardijske brigade Hrvatske vojske. Četvrti s lijeva, Miro Šimić iz Brodskog Varoša, rođen 5. 10. 1973., pripadnik postrojbi Hrvatske vojske i Specijalne policije (ŠAP). Većina ostalih mladića oko njih su srednjoškolci, učenici TOC-a „Đuro Đaković“.
