HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA, KOJI JE POBIJEDIO PAKAO I SMRT TE USKRSNUO OD MRTVIH! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga tjedna i Dan Gospodnji, nedjelja! To je dan susreta s Gospodinom u njegovoj Riječi i u sakramentu Euharistije, u kruhu koji nam lomi u svetoj misi. U svakoj svetoj misi obnavlja se ono što je Isus učinio s učenicima na Posljednjoj večeri i u Emausu, kad je uzeo kruh, blagoslovio ga i dao učenicima, a oni ga prepoznaše u lomljenju kruha. Tako je bilo i u kasnijim ukazanjima, osobito kad im je pripravio doručak na Tiberijadskom jezeru.
Zahvalimo za njegovu prisutnost među nama. Crkva je od samih Duhova nastavila tu praksu zajedništva, lomljenja kruha, molitve i ustrajnosti u apostolskom nauku, i tako već dvije tisuće godina. To je ono što Crkvu drži na nogama. Umni engleski obraćenik Hilaire Belloc rekao je da Crkva, kad bi bila samo ljudska ustanova, ne bi potrajala ni dva tjedna.
Zahvalimo Gospodinu za ovo prohladno, jesensko jutro sredinom studenoga. Ovdje je jučer kvar na internetu trajao sve do podne, a onda je mreža opet proradila. I sinoć je bilo mnogo hodočasnika iz raznih hrvatskih krajeva, od Istre do Iloka, iz Primorja i Dalmacije. Bilo je i mnogo ispovijedi, ali i dosta svećenika, pa nije bilo ni gužve ni dugih redova. Hvala Gospodinu za sve ispovijedi, pa i za one kad netko dođe potražiti blagoslov, jer idemo Gospodinu i od njega očekujemo sve.
Papa u svojoj drugoj domovini
Papa je u svojoj drugoj domovini, Peruu, i ondje ga slave kao malo koga. Svi su dirnuti njegovom pojavom, a on je vedar, čio i razdragan, kao da nije imao tešku operaciju, baš kao nekoć kad je skoro dvadeset godina služio kao misionar u toj zemlji. Očito je da svijet prepoznaje veličinu. Dirljiv je bio i rastanak s argentinskim predsjednikom, koji nije mogao sakriti suze dok se Papa bez ičije pomoći penjao u zrakoplov. Dirnuta je bila i peruanska predsjednica. Jasno je da ni Papa nije skrivao osjećaje, jer dobro poznaje tu zemlju kojoj je potrebna svekolika pomoć, osobito misionara u visokim Andama.
Žena vrsna u svijetu koji je žene prezirao
Dojmljiva su i današnja misna čitanja, koja nas na stanovit način pripremaju za svetkovinu Krista Kralja i za došašće, vrijeme iščekivanja Gospodinova dolaska. Vrijedi se osvrnuti na prvo čitanje, iz Knjige Mudrih izreka, o ženi vrsnoj!
Znamo u kakvu su položaju bile žene u Rimskom Carstvu. Tretirali su ih kao djecu i služile su samo kao maternice za rađanje novih vojnika, jer su Rimljani stvorili carstvo koje se protezalo od Britanskoga otočja preko cijele sjeverne Afrike do juga Egipta i Mezopotamije. Trebalo je održavati red i poredak, a za to su bili potrebni iskusni vojnici i ratnici. Zato je uloga žene i majke bila prije svega rađati sinove. S kćerima se postupalo drukčije. Mogli su ih izložiti, odbaciti kao otpad ili ih dati u javne kuće da se odgoje za buduće prostitutke.
U Židova je majka imala poseban status, iako su i oni bili ratnički narod koji je krvlju branio svoje granice. Majka bijaše mjera i mjerilo kuće, i o tome govori današnje prvo čitanje! Svoj posebni status žena ipak dobiva poglavito u kršćanstvu, u Isusovim očima. On je vratio stvari na početak, na šesti dan, kad je Bog stvorio muško i žensko te im dao nalog da rađaju djecu, da se plode i množe.
Bog ima istančan smisao za ironiju
Još jedan primjer božanske objave koja ruši i nadilazi isključivo mušku perspektivu jesu riječi: „Varljiva je ljupkost i prolazna ljepota; žena koja se boji Gospodina zaslužuje hvalu.” To nije prirodan muški pogled na ženu, jer muškarce osvajaju ženski šarm i ljepota. Bog, dakle, ispravlja muškarčevu ograničenu perspektivu tako što nadahnjuje muškarca da je sam ispravi! Bog ima istančan smisao za humor i ironiju.
Kultura smrti i dar života
I pripjevni psalam veliča obiteljski život, u kojem je žena „plodna loza”, a djeca su „poput sadnica masline”. Plodnost se u svim društvima i kulturama oduvijek smatrala velikim blagoslovom, jer je Bog Gospodar svega života. Tako je bilo sve do našega društva, koje je stvorilo kontracepciju i prvi put u ljudskoj povijesti odvojilo spolnost i bračni čin od plodnosti. To neizbježno obezvrjeđuje žene, jer su upravo one najneposredniji i najočitiji izvor plodnosti.
Kontracepcija, koja je trebala osloboditi žene i učiniti ih sretnima, učinila je upravo suprotno, po svim mjerilima, i po znanstvenim istraživanjima i po iskustvu zdravoga razuma. Dogodilo se točno ono što je papa Pavao VI. predvidio u enciklici Humanae vitae, zbog koje su ga prezirali, a današnja ga praksa posve rehabilitira. Naša kultura trudnoću tretira kao nedostatak i bolest, ponižava žene i pretvara ih u seksualne igračke za muškarce te obezvrjeđuje posebne darove njihova tijela i duše.
Papa Ivan Pavao II. usudio se to nazvati „kulturom smrti”, a mi se moramo vratiti kulturi života kakvu vidimo u današnjim dvama starozavjetnim čitanjima. Ponekad je najnaprednije što možemo učiniti učiti iz vlastitih pogrešaka i od svojih predaka, osobito kad su voljeli upravo onaj božanski dar kojega se mi bojimo i od kojega se štitimo. To je rađanje novoga života, najveća moć koju imamo, najveći dar koji možemo dati i najstvaralačkiji čin za koji smo sposobni. Upravo zbog pilule i kontracepcije Zapad danas proživljava demografski kolaps!
Papa koji je vrjednovao ženu
Nitko nije kao sveti Ivan Pavao II. vrjednovao čovjeka i teologiju tijela. Održao je stotine kateheza o teologiji tijela te objavio učiteljske dokumente Familiaris consortio, o bračnom i obiteljskom zajedništvu, i Mulieris dignitatem, o dostojanstvu žene. Bio je to čovjek koji je kao dječak iskusio što znači izgubiti majku, a zatim se, pod geslom Totus tuus, posvetio Gospi kao svojoj Majci.
A papa Lav XIV. okrunio je u dalekom Peruu, u sjedištu svoje biskupije, kip Blažene Djevice Marije pred velikim mnoštvom vjernika. Ljubav prema Mariji u temeljima je katoličke pobožnosti. U njoj častimo onu koja je pristala, začela, rodila, odgojila i nakon Golgote pokopala svoga Sina.
Sedam žena u Rimskom kanonu
I još nešto o vrjednovanju žena i majki u Crkvi. Još smo uvijek u studenome, mjesecu kad se sjećamo svojih pokojnih, molimo zagovor i pomoć svih svetih te se aktivno uključujemo u zajedništvo svetih. Tada molimo i za sve one koje su nas rodile i donijele na ovaj svijet. U svakoj euharistiji, prije Trisagiona, trostrukoga Svet, molimo zajedno sa svim svetima i anđelima.
Kad se u svetoj misi moli Rimski kanon, slušamo mnoštvo imena. Svećenik moli da nam Bog udijeli udio i zajedništvo s Ivanom, Stjepanom, Matijom, Barnabom i drugima. U drevnom bismo svijetu to i očekivali, niz muškaraca. Ali onda se ritam mijenja: Felicita, Perpetua, Agata, Lucija, Agneza, Cecilija, Anastazija! Sedam žena i sedam mučenica, čija se imena spominju na oltaru, u najsvečanijoj molitvi Crkve, svednevice, punih petnaest stoljeća, u svakoj misi, dok su se oko njih kraljevstva i carstva uzdizala i padala.
U najsvetiju molitvu Crkve nisu uvrštene kao kćeri poznatih očeva, kao supruge slavnih muževa ni kao majke slavnih sinova. U kanonu mise su zato što su pripadale Isusu Kristu. Tako je kršćanstvo promijenilo položaj žena. Dalo im je ono što je drevni svijet smatrao nemogućim, slobodu zvanja i izbora. Dalo je ženi identitet i vrijednost koji nisu dolazili od obitelji, otca, muža ili sinova, nego od Boga, kojemu je pripadao njezin život. Zato su Bogu mogle odgovoriti kao (m)učenice, u braku, u majčinstvu, u udovištvu ili doživotnim djevičanstvom. Bio je to poziv i odgovor ljudske duše Bogu, Isusu Kristu, i to je bila istinska revolucija. A tih je sedam imena u Rimskom kanonu jeka toga prevrata, koji odjekuje i traje i dandanas!
Kršćanstvo je položaj žene okrenulo naglavačke
Da bismo razumjeli koliko je to bilo radikalno, moramo se vratiti u svijet u kojem se pojavilo kršćanstvo. U grčkom i rimskom društvu žena nije bila neovisna. Njezino mjesto, zaštita, društvena vrijednost, a često i identitet dolazili su preko muškaraca u njezinu životu. Pitanja koja su bila važna: Tko je tvoj otac? Tko je tvoj suprug? Tko je tvoj sin?
Žena je obično iz vlasti svog otca prelazila pod vlast muža. Zakon je mogao od nje zahtijevati muškog skrbnika i kad bi postala punoljetna. Često su je tretirali kao trajno maloljetnu, kao dijete koje nikada ne odraste. Mogla se udati vrlo mlada, ponekad s jedanaest ili dvanaest godina, za čovjeka kojega bi joj izabrali roditelji. U teoriji je mogla i odbiti, ali u praksi je otac gospodario njome i raspolagao njome.
Kršćanstvo to okreće naglavačke. Isus je (pr)imao žene kao učenice. Marija iz Betanije sjedila mu je do nogu kao učenik rabinu, a kad se Marta usprotivila, Isus je stao u obranu Marijina izbora. Žene su podupirale Isusovo poslanje i ostale su blizu njega dok je visio na križu, kad se većina učenika razbježala. Žene su prve došle do praznoga groba, a Marija Magdalena prva je apostolima prenijela vijest o uskrsnuću.
Isus nije laskao ženama. Pozivao ih je, poučavao, ispravljao, opraštao im, liječio ih i povjeravao im svoju istinu. Prema njima se odnosio kao prema moralno i duhovno odgovornim osobama, jer su to i bile. Sveti Pavao iz toga izvodi zaključak: „Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (Gal 3,28). Tim je riječima Pavao bacio pravu bombu na ustaljeni poredak grčko-rimskoga svijeta.
Pavao nije nijekao razlike između muškaraca i žena. Nijekao je samo da bi ta razlika ikome bila zaprjeka u pristupu Isusu Kristu i odnosu s njim, u pozivu na svetost ili da bi umanjivala nečiju konačnu vrijednost. Naučimo gledati majke, žene, supruge i djevojke očima Isusa Krista i Novoga zavjeta, i bit ćemo na pravome putu! A o današnjem evanđelju možda drugi put!
