HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – EUHARISTIJSKOGA, KOJI JE MEĐU NAMA POD PRILIKAMA KRUHA I VINA – U EUHARISTIJI. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Četvrtak je – spomen na Kristovu Posljednju večeru – kad je ostavio sebe u svojoj Crkvi, među apostolima pod prilikama kruha i vina.
OVO ČINITE MENI NA SPOMEN. Zahvalimo za ovo jutro, ovdje savršeno vedro, nakon obilne kiše jučer i sinoć, koja je zbilja došla u blagoslovljeno vrijeme. Čitam da je drugdje bilo pravih poplava, a to je normalna pojava kod ovih proljetnih ili ljetnih pljuskova.
Zahvalimo za ovaj dažd nebeski, koji je bio tako potreban usjevima i vinogradima. Zahvalimo Gospodinu što je među nama, što ostaje sa svojima do svršetka svijeta. Riječ je tijelom postala i među nama se nastanila.
Podigla svoj šator, kako veli sveti Ivan u svome Evanđelju. Boravila među nama i onda obećala ostati s nama. Na večeri je – tako svjedoči Pavao koji kaže da je predao ono što je i primio od Gospodina – koji je rekao: „Ovo je Tijelo moje za vas. Ovo je Krv novoga Saveza za vas.“
Ne više starozavjetne žrtve – klanice ni paljenice – nego se on sam žrtvuje na oltaru za nas. Nudi nam – kako molimo u Euharistijskoj molitvi – KRUH ŽIVOTA I KALEŽ VJEČNOGA SPASENJA.
Isus dakle – Božja riječ – ponovno se utjelovljuje među nama pod prilikama kruha i vina. I ostaje kao hrana na putovanju.
Svjedočanstvo nade kardinala Van Thuana
I dok ovo pišem, sjećam se vijetnamskog kardinala, rekao bih doslovce mučenika koji je proveo trinaest godina u komunističkim zatvorima – od toga devet (9!) u izolaciji, u samici. Franjo Ksaver Nguyen van Thuan.
Njega je Papa sveti Ivan Pavao II. pozvao da u godini Jubileja – 2000. – održi duhovne vježbe u Vatikanu Papinim suradnicima. Objavljeno je to kao knjiga – Testimony of Hope – „Svjedočanstvo nade“, koju sam kupio kad je izišla na njemačkom, neposredno nakon tih duhovnih vježbi.
Inače za sebe veli da je potomak katoličke obitelji koja je primila kršćanstvo s prvim misionarima iz Francuske krajem sedamnaestoga stoljeća te da u obitelji ima i mučenika. Rodio se 1928., završio studij prava u Rimu, veoma duhovan, mlad postao biskupom, s 39 godina.
Zatim je imenovan koadjutorom u Saigonu upravo u vremenu kad je Saigon pao pod komuniste. Na svetkovinu Marijina uznesenja na nebo uhićen je i bez suđenja odležao 13 godina.
U toj knjizi on piše ovako, a to je izgovorio pred Papom i suradnicima: Godine 1975., kada sam bio zatvoren, mučno pitanje dominiralo je mojim mislima: „Hoću li moći slaviti Euharistiju?“ Kasnije su mi vjernici postavili isto pitanje.
Čim su me vidjeli na slobodi, pitali su: „Jeste li mogli slaviti svetu misu?“ Kad je sve nedostajalo, Euharistija, Kruh života, bila je na vrhu naših misli.
„Tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke! A kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta“ (Iv 6,51). Koliko sam se puta prisjetio izraza mučenika iz Abitine iz četvrtog stoljeća koji su pred sudcima i mučiteljima rekli: „Ne možemo živjeti bez Gospodnje večere.“
Euharistija kao tajna kršćanskog života
U svim vremenima, a posebno u vremenima progona, Euharistija je bila tajna kršćanskog života, hrana svjedoka i kruh nade. Euzebije Cezarejski govori nam da kršćani nisu zanemarili slavljenje Euharistije, čak ni usred progona.
„Svako mjesto gdje smo patili postalo nam je mjesto slavlja… bilo da je to bilo polje, pustinja, brod, gostionica, zatvor…“ Martirologij dvadesetog stoljeća ispunjen je dirljivim izvještajima o tajnim slavljenjima Euharistije u koncentracijskim logorima.
Bez Euharistije ne možemo živjeti Božjim životom! Na Posljednjoj večeri Isus živi vrhunac svoje zemaljske kušnje – najveće sebedarje u ljubavi prema Ocu i prema čovječanstvu izraženo u njegovoj žrtvi, koju je anticipirao u svom danom tijelu i prolivenoj krvi.
Od ovog kulminirajućeg trenutka – i ni od jednog drugog, ma koliko sjajan i blistav bio, poput preobraženja ili jednog od svojih čuda – Isus nam ostavlja spomen. On ostavlja u Crkvi spomen-prisutnost tog vrhunskog trenutka ljubavi i patnje na križu, koji Otac čini vječnim i slavnim uskrsnućem.
Živjeti od njega, živjeti i umrijeti kao što je on živio. Isus želi da Crkva pamti i živi osjećaje i posljedice ovog sjećanja kroz njegovu živu prisutnost. „Činite ovo meni na spomen“ (usp. 1 Kor 11,24).
Lijek protiv želučanih tegoba
Još jednom se vraćam vlastitom iskustvu. Kad sam uhićen, morao sam odmah otići praznih ruku. Sljedećeg dana mi je bilo dopušteno pisati svojim ljudima kako bih zamolio za najpotrebnije stvari: odjeću, pastu za zube…
Napisao sam: „Molim vas, pošaljite mi malo vina kao lijek protiv želučanih tegoba.“ Vjernici su odmah shvatili. Poslali su mi malu bocu vina za misu s etiketom na kojoj je pisalo „lijek protiv želučanih tegoba“.
Poslali su i hostije koje su sakrili u baterijsku svjetiljku radi zaštite od vlage. Policija me pitala: „Imate li želučane tegobe?“ „Da.“ „Evo ti lijeka.“
Nikada neću moći izraziti svoju veliku radost! Svaki dan, s tri kapi vina i kaplju vode na dlanu, slavio bih misu. Ovo je bio moj oltar i ovo je bila moja katedrala!
To je bio pravi lijek za dušu i tijelo, „Lijek besmrtnosti, lijek da ne umremo, nego da uvijek imamo život u Isusu“, kako kaže sveti Ignacije Antiohijski. Svaki put kad bih slavio misu, imao sam priliku ispružiti ruke i pribiti se na križ s Isusom, piti s njim gorki kalež.
Svaki dan, izgovarajući riječi posvete, svim sam srcem i dušom potvrđivao novi savez, vječni savez između Isusa i mene kroz njegovu krv pomiješanu s mojom. To su bile najljepše mise moga života!
Preobrazba čovjeka u Kristu
Tko jede od mene, živjet će za mene. Dakle, dugi niz godina hranio sam se kruhom života i kaležom spasenja. Znamo da sakramentalni aspekt hrane koja hrani i pića koje jača sugerira život koji nam Krist daje i preobrazbu koju on ostvaruje.
„Pravi učinak Euharistije je preobrazba čovjeka u Kristu“, tvrde Oci. Lav Veliki kaže: „Sudjelovanje u tijelu i krvi Kristovoj ne čini ništa drugo nego nas mijenja u ono što primamo.“
Augustin daje glas Isusu ovom frazom: „Nećeš me pretvoriti u sebe, kao što to činiš s tjelesnom hranom, nego ćeš se preobraziti u mene.“ Po Euharistiji postajemo, kako kaže Ćirilo Jeruzalemski: „jedno tijelo i jedna krv s Kristom.“
Isus živi u nama i mi u njemu u nekoj vrsti „simbioze“ i međusobnog prebivanja. On živi u meni, ostaje u meni, djeluje kroz mene.
Euharistija u preodgojnom logoru
Tako sam u zatvoru osjetio kako u mom srcu kuca isto Kristovo srce. Osjećao sam da je moj život njegov život, a njegov moj. Euharistija je za mene i za ostale kršćane postala skrivena i ohrabrujuća prisutnost usred svih naših teškoća.
Isusa su potajno obožavali kršćani koji su živjeli sa mnom, baš kao što se to često događalo u drugim logorima dvadesetog stoljeća. U logoru za preodgoj bili smo podijeljeni u grupe od pedeset ljudi; spavali smo na zajedničkom krevetu i svatko je imao pravo na 50 centimetara prostora.
Uspjeli smo osigurati da sa mnom bude pet katolika. U 21:30 morali smo ugasiti svjetla i svi su morali ići spavati. Tada bih se naklonio nad krevetom kako bih napamet slavio misu i dijelio pričest provlačeći ruku ispod mreže protiv komaraca.
Čak smo od papira kutija cigareta pravili i male vrećice kako bismo sačuvali Presveti Sakrament i donijeli ga drugima. Euharistijski Isus uvijek je bio sa mnom u džepu moje košulje.
Svaki tjedan održavala se sesija indoktrinacije u kojoj je morao sudjelovati cijeli logor. Moji katolički suputnici i ja iskoristili smo pauze kako bismo dodali malu vreću svima u četiri ostale skupine zatvorenika. Svi su znali da je Isus među njima.
Noću bi se zatvorenici izmjenjivali u klanjanju. Svojom tihom prisutnošću, euharistijski Isus pomagao nam je na nezamislive načine. Mnogi kršćani vratili su se žarkom vjerskom životu, a njihovo svjedočanstvo služenja i ljubavi imalo je sve veći utjecaj na ostale zatvorenike.
Čak su i budisti i drugi nekršćani došli vjeri. Snaga Isusove ljubavi bila je neodoljiva. I tako punih 13 godina, a onda kad je odležao, bio je prognan iz Vijetnama, Papa ga je primio u Vatikan.
Čudo i duhovni procvat mučeničke zemlje
Preminuo je 2002. – danas se vodi proces za njegovu kanonizaciju. I evo čuda: Godine 2009., bogoslov Joseph Nguyen, čiji su roditelji imigrirali u Sjedinjene Države i osobno poznavali kardinala Nguyena Van Thuana, obolio je od upale pluća komplicirane svinjskom gripom.
Ležao je u komi trideset i dva dana, nakon što mu je otkucaj srca pao gotovo do te mjere da se mogao oporaviti, a moždana aktivnost prestala. Njegovi su se roditelji molili za zagovor kardinala Nguyena Van Thuana.
Mladić se osvijestio i rekao da je dok je bio u komi imao dva viđenja kardinala. Sada je dobro i vratio se u sjemenište. Vijetnam je država od kojih sto milijuna stanovnika, od kojih je desetak milijuna katolika!
Naši će franjevci imati svoj Generalni kapitul upravo u Vijetnamu gdje ima mnoštvo zvanja. Tamo jednostavno zvanja cvatu. Svi redovi. Čovjek je ponosan na tu mučeničku zemlju koja doživljava svoj duhovni procvat. Zahvalimo Gospodinu za ova svjedočanstva!
Više od istog autora:
Caru carevo, Bogu Božje: Čija je slika u nama?
Vjera, razum i srce: Otajstvo Boga i pouke svetoga Justina
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini, klikni na poveznicu u nastavku, informiraj se o planovima našeg portala i doprinesi i ti našem djelovanju;
