HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA GOSPODARA SVEGA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan novi dan. Srijeda je, dan kad se napose molimo svetomu Josipu, zaštitniku Svete obitelji, Crkve, našega naroda i ove biskupije. Ujedno zaštitniku i naših obitelji te sretne smrti, jer su pri njegovu preminuću bili prisutni Božji Sin i Djevica Marija.
Budimo zahvalni za još jedno jutro, svježe, s nešto oblaka. Zahvalimo za svaki udisaj i izdisaj, za svaki korak koji želimo danas učiniti. Neka bude na slavu Božju, a nama od koristi.
Temelji vjere i svjedočanstvo mučenika
Danas se sjećamo svetih mučenika iz Ugande s kraja 19. stoljeća; prvi su to subsaharski mučenici novijega doba.
Imamo mnoge mučenike iz ranoga doba kršćanstva iz sjeverne Afrike, sjetimo se Perpetue i Felicite, rimske matrone i njezine robinje koja je rodila u tamnici, zatim onih mučenika koji su glasno i javno izrekli riječ: Sine Dominico non possumus – Ne možemo bez Gospodina i Euharistije. To nam je životna hrana.
Jučer smo dosta govorili i pisali o mučenicima, svetoj Blandini, Justinu, Polikarpu, Marcelinu i Petru itd. Svi su oni u temeljima naše vjere, svi su oni na svoj način ugradili svoje živote u Kristovo djelo i Tijelo u svijetu – što je Crkva.
Crkva je najprije morala duboko pod zemlju, u katakombe, koje su i po nekoliko katova ispod zemlje, da bi onda mogla na tim temeljima podignuti veličanstvene bazilike, katedrale, romaničke i gotičke, kojima se svijet i danas divi. Divimo se umijeću arhitekata, zidara i klesara koji su ugradili svoje najbolje snage i vještine u svoj obrt da bi nam ostavili trajno svjedočanstvo svoje vjere.
Postoji jedna zanimljivost: kad bi graditelji i pomoćnici išli graditi i raditi na katedralama, išli bi u procesijama, pjevali psalme i molili. Svi bi se morali ispovjediti ako su bili u teškom grijehu, a javni grješnici nisu mogli sudjelovati u gradnji. Tako to bijaše u doba kad je svijet bio bogobojazan. A koliko se danas prospe psovki na našim zdanjima i kućama! Čini se da ugrađujemo psovku u svoja zdanja i stoga nam nema blagoslova.
Pavao će reći kako smo hram Duha Svetoga, a čuli smo neki dan svetoga Petra koji govori o duhovnom domu, zdanju Duha – što je Crkva Isusova. Morali bismo biti toga svjesni i boriti se protiv toga zla koje je kao pošast među nama. Psuju svi, od malih do velikih, od pučkoškolaca do staraca. Time nagrđujemo Božju sliku u sebi.
Cezar i Bog – pitanje pripadnosti
A kako smo jučer govorili više-manje o mučenicima, malo bismo se osvrnuli i na onu o poreznom novcu te prijetvornom pitanju s kojim dolaze farizeji i herodovci Isusu. Farizeji i herodovci nisu bili prirodni saveznici. Farizeji su prezirali rimsko oporezivanje kao uvredu židovskom suverenitetu pod Bogom, a herodovci su ga podržavali kao praktičnu cijenu političke stabilnosti. Ali složili su se oko ovoga: Isusa je trebalo ušutkati.
I tako su se okupili, s pažljivo pripremljenim dodvoravanjem: „Ti si istinoljubiv čovjek, ne mariš ni za čije mišljenje, učiš Božjem putu u skladu s istinom“ – i postavljenom zamkom ispod njega. Porezni novčić: davati ili ne davati porez. Ako kaže plati porez, vrijeđa židovsku vjersku osjetljivost. Ako kaže odbij ga, može biti predan rimskoj vlasti kao buntovnik. Isus to odmah prozre: „Zašto me iskušavate?“ Ne pravi se naivan, kao da bi to laskanje bilo iskreno. A onda traži novčić. „Čija je ovo slika i natpis?“ Cezarovi, kažu. Naravno da jest.
Denar je nosio Tiberijevu sliku i natpis Tiberius Caesar Divi Augusti Filius Augustus – Tiberije Cezar, sin božanskog Augusta. Sam novčić bio je mali čin carske teologije, tvrdnja o tome tko ima krajnju vlast nad svim stvarima. „Vratite Cezaru što je Cezarovo, a Bogu što je Božje.“ Dakle, ako je to iz careve kovačnice, onda ga vratite u Rim, a dajte Bogu Božje.
Slika Božja u čovjeku
Bili su potpuno zapanjeni. I dobro je što jesu – jer Isus nije odgovorio na pitanje koje su postavili. Postavio je drugačije pitanje, ono koje ne mogu zaboraviti niti smetnuti s uma. Tertulijan, pišući progoniteljskom carstvu oko početka trećeg stoljeća, izvukao je ono što je Isus ostavio implicitno: „Cezarova slika koja je na novčiću treba se dati Cezaru, a slika Božja koja je u čovjeku treba se dati Bogu.“ Logika je precizna. Sve što nosi sliku pripada onome čiju sliku nosi.
Novčić je Cezarov jer je na njemu Cezarovo lice. Ljudska osoba pripada Bogu jer je Božja slika utisnuta u svakome od njih – „Tako Bog stvori čovjeka na svoju sliku, na sliku Božju stvori ga“ (Post 1,27). Ikona – slika i prilika iz Postanka ista je grčka riječ koju Marko koristi kada Isus pita čija je slika na novčiću. Eikon – ikona. Paralela nije slučajna. To znači da je pitanje koje Isus postavlja novčiću pitanje koje istovremeno postavlja svakoj osobi: čija je ovo slika?
Novčić pripada caru. Osoba pripada Bogu. Komu ja pripadam, na kojoj sam strani? Što je sa slikom Božjom u meni? Jesam li možda postao karikatura Božje slike u sebi? Veliki je to ispit svakomu od nas.
Ugandski mučenici i snaga svjedočanstva
Gore sam spomenuo afričke mučenike iz Ugande. Riječ je o 22 mlada mučenika. Karlo je bio jedan od dvadeset i dvojice ugandskih mučenika koji su prešli iz poganstva. Kršten je u studenom 1886., godinu dana prije smrti, i postao je moralni vođa grupe paževa na kraljevu dvoru. Bio je poglavar kraljevskih paževa i smatran najjačim sportašem dvora. Također je bio poznat kao „najzgodniji muškarac Kraljevine Ugande“.
Foto: Wikimedia Commons
Poučavao je svoje prijatelje katoličkoj vjeri i osobno je krstio dječake paževe. Nadahnjivao je i poticao svoje drugove da ostanu u nevinosti i vjerni. Štitio je svoje drugove, u dobi od 13 do 30 godina, od nemoralnih djela i homoseksualnih zahtjeva vladara Mwange. Mwanga je bio praznovjerni poganski kralj koji je izvorno bio tolerantan prema katolicima. Međutim, njegov glavni pomoćnik s vremenom ga je uvjerio da su kršćani prijetnja njegovoj vladavini.
Kad je Karlo osuđen na smrt, djelovao je vrlo mirno, moglo bi se čak reći radosno. Trebao je biti pogubljen spaljivanjem, na lomači. Dok se pripremala lomača, zatražio je da ga odvežu kako bi mogao složiti štapove, a zatim je legao na njih. Kad je krvnik rekao da će Karlo polako biti spaljen, on je odgovorio da je vrlo sretan što umire za Isusa Krista i pravu vjeru. Nije kriknuo od boli, već je samo izgovorio: „Katonda! (O Bože moj!)“.
Spaljen je po Mwanginom nalogu 3. lipnja 1886. Papa Pavao VI. kanonizirao je Karla Lwangu i njegove suputnike 22. lipnja 1964. Njegov spomen slavimo 3. lipnja po rimskom kalendaru. Karlo je zaštitnik afričke mladeži Katoličke akcije. Danas je Uganda više od 80 posto kršćanska, a katolika je oko pedeset posto. Na današnji dan u blizini Kampale stotine tisuća vjernika hodočaste u spomen na ove mučenike.
Papa je prije mjesec dana putovao u Afriku i divio se procvatu vjere. Molimo da oganj Duha Svetoga zahvati ponovno i ove krajeve koji su nekoć bili rasadnik Kristova djela u svijetu te slali misionare u cijeli svijet. Povratak na izvore, prema Isusu Kristu. Neka bude on naš Kralj!
