Kako smo i najavili u našem tekstu “Potres u Riječkoj nadbiskupiji: Smjenjuje li Uzinić svog kancelara jer se usudio misliti drukčije od Marka Medveda?“, tako se i dogodilo – vlč. Goran Casalonga smijenjen je s pozicije kancelara Riječke nadbiskupije.
Kancelar je inače glavni bilježnik, čelnik administracije biskupijske kurije (ordinarijata, duhovnog stola). Odgovoran je za sastavljanje, otpremu i čuvanje kurijskih spisa. Bez njegova supotpisa biskupovi dekreti ne mogu dobiti pravnu valjanost. Sve u svemu jedna je to od ključnih službi za normalno funkcioniranje biskupije.
Pripremu za odstrijel današnje pozicije moći započinju medijskim difamiranjem, lijepljenjem etiketa i stvaranjem ozračja u kojem taj odstrijel, kad se nakon toga i dogodi, izgleda kao logičan slijed događaja.
Takva matrica može se uočiti i kod slučaja vlč. Gorana Žana Lebovića Casalonge i njegove smjene s mjesta kancelara Riječke nadbiskupije.
Hrabrost i pravovjernost u studentskim danima
Ovaj teolog i magistar crkvenog prava još je u studentskim danima pokazivao hrabrost i pravovjernost.
Boraveći na Riječkoj bogosloviji detektirao je skupinu studenata koji su među svojim mladim kolegama širili njihovu izopačenu viziju poimanja spolnosti budućih svećenika.
Da bi razotkrio skupinu sodomista, homoseksualaca, kojima su studentske sobe služile kao poprište utaživanja njihovih nastranih pohota, Casalonga se poslužio lukavstvom i došao do dokaza koji su potvrđivali njihove perverzne aktivnosti.
Za „nagradu” je bio suspendiran, ali je suspenziju priskrbio i homoseksualnim prijestupnicima kršćanskog morala. On se kasnije vratio u studentske klupe, prekršitelji srećom nisu. Da je gledao svoja posla, tko zna koliko bi još mladih duša bilo zavedeno i koliku bi štetu ugledu Crkve nanijela skupina koju je prokazao.
Sukob oko teoloških stajališta
Pravovjernosti u pitanjima spolnog morala Casalonga je pridodao i pravovjernost Kristovu nauku i u drugim pitanjima. Pravovjernost ga je u konačnici, vrlo izvjesno, stajala i njegova položaja u Nadbiskupiji.
Nedugo nakon što se odvažio sudjelovati na tribini Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva održanoj u Trsatskom svetištu Majke Božje i tamo izreći svoja stajališta i zapažanja vlč. Goran Casalonga smijenjen je s utjecajne pozicije kancelara Riječke nadbiskupije. Knjiga autora Petra Marije Radelja, koja je bila tema tribine, dostupna je za besplatno preuzimanje na poveznici u tekstu ovdje
Stvarne razloge koji su doveli do ove odluke zna samo mons. Uzinić, ali neupitna je činjenica da je ovoj smijeni prethodio napad Uzinićeva suradnika na, sad već bivšeg, kancelara riječke nadbiskupije. Naime, Casalongin istup na trsatskoj tribini nije se svidio sivoj eminenciji partikularne Crkve na Kvarneru dr. sc. Marku Medvedu.
U svom tekstu na portalu Fratellanza, Medved je Casalongi i ostalim sudionicima te tribine nalijepio etiketu predkoncilskih, tradicionalističkih vjernika i svećenika, i to je bio znak da, bi nakon ovogodišnjih dekreta, Casalonga mogao biti smijenjen s važne službe kancelara.. Treba istaknuti da ne pamtimo slučaj da neki suradnik u nekoj hrvatskoj biskupiji preko medija napadne svog kancelara pa čak i bilo kojeg drugog klerika. Unutar Crkve postoje nekakva pravila ponašanja, a dr.sc. Medved prekršio ih je i ne trepnuvši.
Selektivni dijalog i neregistrirani portali
Dijalog, sinodalnost i uvažavanje različitosti floskule su koje tako često koriste progresivistički, subverzivni teolozi, ali ih primjenjuju jako selektivno. Kad promišljaju pastoral homoseksualnih osoba, celibat, ređenje žena, ilegalne migracije, komunističke zločine ili stapanje svih religija u jednu, sveopću, onda svjedočimo inkluzivnim tonovima i biranim riječima koje poput slatkiša ispadaju iz njihovih usta. “Svi smo mi Božja (Abrahamova) djeca, potrebno je njegovati sveopće bratstvo svih ljudi i nikoga ne smijemo odbacivati…”
U raspravu oko novog prijevoda Biblije osim Casalonge i Medveda uključili su se i neki njihovi istomišljenici. Tako je na portalu Polis, s kojim surađuje i Marko Medved, svoje mišljenje iznio i, u mainstream medijima rado viđen komentator, Mario Trifunović. U svom tekstu, ovaj se teolog pita “Ne prihvaća li dio Crkve Drugi vatikanski koncil?”
Na njegovo pitanje odgovorio mu je Casalongin kolega vlč. Mateo Šutić o čemu smo također već izvještavali u tekstu “Riječki svećenici više ne mogu šutjeti: Na Medvedovo nametanje modernizma. Nakon toga i Casalonga je u tri teksta na svom blogu „Dnevnik seoskog župnika iz srca Mediterana – teologija, dijalog i zajedništvo polemizirao o Drugom vatikanskom koncilu gdje je pobio Trifunovićeve teze, a reakcija na te tekstove više nije bilo.
Kriza zvanja i teško dokučiva odluka
Umjesto nastavka dijaloga uslijedila je smjena mladog i sposobnog kancelara. Bez obzira na utjecaj kojeg na riječkog nadbiskupa ima krug oko Marka Medveda, poprilično je neobično da se mons. Uzinić odlučio na ovaj korak.
Kriza zvanja u Katoličkoj Crkvi koja je prisutna u Europi nije zaobišla ni našu Crkvu. Odricanje usluga mladog i sposobnog klerika iz perspektive riječkog nadbiskupa izgleda kao piljenje grane na kojoj sam sjedi. Snaga i smjer silnica različitih utjecaja koje kroje odluke mjesnih ordinarija ponekad su uistinu teško dokučive.
Kao kuriozitet valja istaknuti da je u novoj raspodjeli službi vlč. Casalonga ustvari “unaprijeđen” u vikara za posvećeni život Riječke nadbiskupije. Istovremeno je imenovan stručnim savjetnikom u Kancelariji koju je do sada vodio i ono što je najintrigantnije, postao je delegatom za knjižničnu i arhivsku baštinu bivše knjižnice Teologije u Rijeci.
Dakle, Casalonga je postao arhivar knjižnice bivše riječke Teologije, a Marko Medved je arhivar knjižnice Riječke nadbiskupije. Bibličarski sukob tako bi mogao dobiti svoje nove, “knjižničarske” nastavke.
Utjeha u Gospodinovim riječima
Casalonga ipak može biti zadovoljan. Razloge za radost i klicanje treba potražiti u Gospodinovim riječima:
„Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas” (Mt 5, 11-12)
i
“Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara.’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati” (Iv 15, 20).
Podsjećamo i da smo u našem tekstu “U okovima subverzije: Dok teologinje ismijavaju Gospu, Uzinić odvraća molitelje, a svećenici šute” postavili pitanje zašto šute riječki svećenici. Poimence smo nabrojali one najpozvanije, u čije je školovanje Crkva ulagala i kojima funkcije nalažu da stanu u obranu Istine. Casalonga i Šutić su se odvažili javno progovoriti. Uvjereni smo da će im se pridružiti i drugi pravovjerni, autentični Marijini sinovi.
Bivši kancelar, kako smo gore naveli, svoja teološka promišljanja dijeli putem bloga. Nedavno je objavio znakovit tekst koji se, slučajno ili ne, pored ostaloga, može promatrati i iz perspektive opisanih događaja. Dijelove ovog teksta (podnaslovi i fotografije redakcijska su oprema teksta) donosimo u nastavku.
Djelovanje zla u srcu Božjih pomazanika i izabranika
Crkva vjeruje da je svaka sveta služba darovana radi izgrađivanja Božjega naroda. Ipak, Sveto pismo i liturgijska predaja jasno upozoravaju da pomazanje, izabranje i crkveno dostojanstvo sami po sebi ne jamče svetost srca. Šaul, Juda, Herod i Kajfa pokazuju da se čovjek može skrivati iza službe, pobožnoga jezika i javnoga dobra, dok mu se nutrina sve više zakrivljuje prema vlasti, strahu, pohlepi i samoočuvanju.
Upravo tu nastaje prostor za duhovnu sljepoću, manipulaciju i djelovanje Zloga. Zato je potrebno razlikovati svetu službu od grijeha njezina nositelja, poštovati pomazanje bez pristajanja na zloporabu te čuvati Crkvu ne zataškavanjem zla, nego istinom, pravdom i zaštitom onih koji su ranjeni.
Manipulativni obrazac crkvenog službenika
Manipulativni obrazac pojavljuje se kada se crkveni službenik skriva iza svoga ređenja, položaja, naslova ili ugleda. Tada svako pitanje o njegovu ponašanju može proglasiti napadom na svećeništvo, biskupstvo, autoritet, jedinstvo ili čast Crkve. No kritika zloporabe službe nije isto što i napad na službu. Upravo suprotno: onaj tko zlorabi službu sam napada njezinu čast.
Svećenik koji zlostavlja ne štiti svećeništvo, nego ga obeščašćuje. Biskup koji prikriva zločin ne brani biskupsku službu, nego joj proturječi. Poglavar koji manipulira savjestima ne čuva poslušnost, nego je izopačuje. Onaj tko kažnjava svjedoka ne čuva jedinstvo, nego stvara lažno jedinstvo utemeljeno na strahu. Čast službe ne čuva se prikrivanjem zla, nego vjernošću istini radi koje je služba ustanovljena.
Kada se razotkrivanje grijeha proglašava napadom na službu, događa se zamjena subjekta i predmeta. U središtu više nije povrijeđena osoba ni istina, nego ugled službenika. Počinitelj se predstavlja kao žrtva, a žrtva i svjedok kao napadači.
To je osobito snažan oblik manipulacije. Onaj tko je zlorabio moć sada se koristi istom moći da bi sebe prikazao ugroženim. Može govoriti: „Napadaju Crkvu.“, „Žele uništiti moje dobro ime.“, „Ovo je udar na autoritet.“, „Sablaznit će se vjernici.“, „Treba čuvati jedinstvo.“, „Ne smijemo prati prljavo rublje pred svijetom.“ Takve tvrdnje mogu sadržavati pojmove koji su sami po sebi dobri: čast, autoritet, jedinstvo, izbjegavanje sablazni.
Ali u manipulativnom kontekstu ti pojmovi postaju sredstva zaštite zla. Istinska čast službe ne stoji iznad istine. Ona ovisi o istini. Istinsko jedinstvo nije zajedništvo u šutnji, nego zajedništvo u Kristu. Istinska zaštita Crkve nije zaštita njezina ugleda pod svaku cijenu, nego zaštita njezinih najmanjih i najranjivijih članova.
Psihološka dimenzija manipulativne osobe
Duhovna analiza zla ne isključuje psihološku dimenziju. Naprotiv, zlo se često služi stvarnim psihološkim mehanizmima: potrebom za divljenjem, narcističkom povredljivošću, strahom od gubitka nadzora, projekcijom, emocionalnom ucjenom, stvaranjem ovisnosti i sposobnošću prilagođavanja slike o sebi različitim ljudima.
Manipulativna osoba može biti veoma sposobna čitati tuđe potrebe, strahove i čežnje. No to znanje ne koristi radi služenja, nego radi nadzora. Ona jednoj osobi pokazuje nježnost, drugoj autoritet, trećoj ranjivost, četvrtoj prijetnju. Svakomu daje onu sliku sebe koja će mu omogućiti najveći utjecaj.
Takva osoba može graditi krug odanih ljudi kojima daje osjećaj posebnosti. Oni vjeruju da pripadaju užemu krugu, da razumiju vođu bolje od drugih i da sudjeluju u velikom poslanju. Zauzvrat se od njih očekuje šutnja, obrana njegova ugleda i nepovjerenje prema kritičarima. Kritika se zatim tumači kao izdaja. Granice kao neposluh. Samostalno mišljenje kao oholost. Traženje vanjske pomoći kao nevjernost zajednici.
Manipulativna osoba često stvara podijeljenu sliku svijeta: postoje vjerni i nevjerni, prijatelji i neprijatelji, oni koji razumiju poslanje i oni koji ga ugrožavaju. Time sprječava razborito propitivanje i učvršćuje ovisnost.
Šaul oko Davida vidi zavjeru jer ne može podnijeti da drugi bude ljubljen i uspješan. Herod u novorođenom djetetu vidi političkoga suparnika jer ne može zamisliti kraljevstvo koje ne postoji radi njega. Juda Marijinu ljubav prikazuje kao moralni problem jer njezin čin razotkriva njegovu hladnoću i pohlepu.
Manipulativna osoba često se posebno snažno protivi onima čija dobrota nenamjerno raskrinkava njezinu laž. David ne mora napadati Šaula; sama njegova vjernost razotkriva kraljevu nevjernost. Marija ne optužuje Judu; sama njezina velikodušnost razotkriva njegovu pohlepu.
Krist kao istinski Kralj ne mora zaprijetiti Herodu; samo njegovo postojanje razotkriva lažnost Herodove moći. Zato zlo mrzi svjetlo ne samo zato što ga svjetlo osuđuje, nego zato što ga čini vidljivim.
Pomazanje nije jamstvo osobne svetosti
Katolička vjera razlikuje objektivnu milost službe od osobne svetosti službenika. Sakrament svetoga reda utiskuje neizbrisivi biljeg i osposobljava zaređenoga da u određenim činima djeluje u Kristovo ime.
Valjanost sakramenta ne ovisi o tome je li službenik osobno svet. Krist može svojemu narodu dati milost i preko grešnoga službenika. Ali to ne znači da Duh Sveti jednako jamči sve njegove riječi, odluke, procjene i postupke. Sakramentalna milost nije potvrda svake privatne prosudbe. Ređenje ne čini čovjeka bezgrešnim, psihološki zdravim ni razboritim u svakoj odluci.
Ređenje ne uništava oholost, požudu, strah, ambiciju, pohlepu ni sposobnost samozavaravanja. Ono daje milost za borbu protiv njih, ali službenik mora s tom milošću surađivati. Što je dar veći, to je veća odgovornost. Što je služba uzvišenija, to je strašnija mogućnost njezine zloporabe.
Stari Rimski pontifikal
Stari Rimski pontifikal u molitvi nad biskupom kaže: „Podaj mu, Gospodine, ključeve kraljevstva nebeskoga, da se njima služi, a ne da se njima razmeće; vlast koju mu daješ neka upotrebljava za izgrađivanje, a ne za razaranje.“ Liturgija jasno razlikuje služenje vlašću od razmetanja vlašću, izgrađivanje od razaranja. Time priznaje da se ista vlast koja je darovana radi spasenja ljudi može u srcu službenika izopačiti u sredstvo taštine, nadzora i samopotvrđivanja.
Moli se i: „Neka bude neumoran u revnosti, gorljiv u duhu; neka mrzi oholost, a ljubi poniznost i istinu, te neka ih nikada ne napusti, ni svladan pohvalama ni strahom.“ Dvije velike kušnje pastira ovdje su izravno imenovane: pohvala i strah. Jedan se pastir izopačuje zato što želi biti slavljen. Drugi zato što se boji izgubiti položaj, ugled, naklonost moćnih ili pripadnost određenoj skupini.
Jedan izgrađuje kult vlastite osobe. Drugi šuti pred zlom kako ne bi ugrozio sebe. U oba slučaja istina biva žrtvovana radi samoodržanja. Zato pontifikal ne moli samo da Duh siđe na glavu, usne i vanjštinu pomazanika, nego da ispuni njegovu nutrinu: „Neka se ovo, Gospodine, obilno izlije na njegovu glavu; neka se spusti na njegove usne; neka siđe do najudaljenijih dijelova njegova tijela, kako bi snaga tvoga Duha ispunila njegovu nutrinu i obuhvatila svu njegovu vanjštinu.“
Vanjski znakovi službe nisu dovoljni. Mitra, prsten, štap, naslov, jurisdikcija i apostolsko nasljedstvo ne mogu zamijeniti obraćeno srce.
Kako zlo zasljepljuje sud srca
Prema katoličkom nauku, grijeh nije samo kršenje izvana nametnute zapovijedi. On ranjava razum, volju i savjest. Izopačena privrženost stvorenim dobrima mijenja način na koji čovjek prosuđuje stvarnost. Čovjek ne postaje slijep bez razloga.
Njegov sud najčešće postaje slijep ondje gdje njegovo srce nešto neuredno želi. Najprije se pojavljuje neuredna želja: za užitkom, ugledom, novcem, nadzorom, emocionalnom ovisnošću, moći ili nedodirljivošću.
Zatim razum, umjesto da tu želju prosudi prema istini, počinje služiti želji. Razum tada proizvodi opravdanja. Čovjek počinje uklanjati one koji mu govore istinu i okupljati one koji potvrđuju njegovu sliku o sebi. Na kraju se oblikuje cijeli sustav jezika u kojem se zlo više ne prepoznaje kao zlo.
Seksualno iskorištavanje može se nazvati posebnim duhovnim odnosom. Emocionalno vezivanje duhovnim očinstvom. Kontrola savjesti poslušnošću. Uklanjanje svjedoka izbjegavanjem sablazni. Zaštita ugleda počinitelja brigom za dobro Crkve. Premještanje zlostavljača davanjem nove prilike. Šutnja mirom. Strah razboritošću.
To je sljepoća srca: ne puki nedostatak informacija, nego moralna nesposobnost da se istina primi zato što bi istina zahtijevala obraćenje, priznanje krivnje, gubitak povlastice i prihvaćanje posljedica. Takva sljepoća nije uvijek potpuno nesvjesna.
Čovjek može toliko dugo odbijati svjetlo da na kraju doista više ne razlikuje dobro od zla. Ali njegova sljepoća ostaje povezana s prijašnjim slobodnim odbijanjima istine. Zato Isus kaže: „Svjetlost dođe na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla“ (Iv 3,19). Sljepoća započinje ljubavlju prema tami.
Djelovanje Zloga i ljudska odgovornost
Govoreći o djelovanju Zloga kroz posvećenu osobu, potrebno je izbjeći dvije suprotne pogreške. Prva je svesti zlo samo na psihologiju, okolnosti i institucije. Biblija i liturgija takvu redukciju ne dopuštaju. Krist Zloga naziva lašcem i ubojicom od početka. Apostol Pavao upozorava da se čovjekova borba ne vodi samo protiv krvi i mesa.
Druga je pogreška olako proglašavati pojedine grešnike opsjednutima i time umanjivati njihovu moralnu ili kaznenu odgovornost. Za konkretne počinitelje zlostavljanja nije potrebno niti je bez crkvenoga razlučivanja dopušteno tvrditi da su bili opsjednuti. Đavolsko djelovanje mnogo se češće očituje redovitim putem: kroz napast, laž, zavist, požudu, očaj, duhovnu oholost, pohlepu i stvaranje struktura grijeha.
Zli duh nagovara, zavodi, dijeli i laže. Čovjek ostaje odgovoran jer pristaje. Šaul je odgovoran za koplje koje baca na Davida. Juda je odgovoran za srebrnjake koje prima i poljubac kojim izdaje. Herod je odgovoran za pokolj nevine djece i za prisvajanje časti koja pripada Bogu. Kajfa je odgovoran za sudjelovanje u osudi nedužnoga.
Sotonsko djelovanje ne poništava ljudsku odgovornost, nego se s njom povezuje preko slobodno prihvaćene laži.
Zlostavljanje u Crkvi kao izopačenje svete službe
Suvremeni slučajevi zlostavljanja i zataškavanja u Crkvi pokazuju istu duhovnu strukturu. Ne može se svaka pojedinost tih slučajeva izravno izjednačiti sa Šaulom, Judom ili Herodom, ali biblijska matrica pomaže razumjeti kako se sveti darovi mogu upotrijebiti protiv onih radi kojih su dani.
U slučajevima Theodorea McCarricka, Marciala Maciela i Fernanda Karadime vidi se kako se autoritet, karizma, društveni utjecaj, sposobnost okupljanja ljudi i jezik duhovnosti mogu pretvoriti u zaštitni omotač oko dvostrukoga života. Počinitelj se pritom često ne predstavlja kao neprijatelj Crkve, nego kao njezin osobito zaslužan služitelj.
Njegova djela, veze, novac, zvanja ili ugled postaju razlog zbog kojega drugi oklijevaju povjerovati žrtvama. Tada se ponavlja herodovski princip: osobni opstanak službenika poistovjećuje se s dobrom ustanove. Ponavlja se šaulovski princip: kritičar se proglašava prijetnjom poretku. Ponavlja se Judin princip: vlastiti interes skriva se iza moralno uzvišenoga jezika.
Kada drugi službenici počnu štititi ugled ustanove nauštrb žrtava, grijeh postaje strukturalan. Laž jednoga čovjeka dobiva tijelo u šutnji mnogih.
Kada službenik zaboravi da je sluga, počinje postupati kao vlasnik. Kada sebe proglasi vlasnikom ljudi, njihovih savjesti, tijela i sudbina, pastirska se vlast pretvara u predatorsku vlast.
Dobri pastir daje život, a loši pastir oduzima život
Krist kaže: „Dobri pastir život svoj polaže za ovce“ (Iv 10,11). U toj rečenici nalazi se konačno mjerilo svake crkvene službe. Dobri pastir troši sebe da bi ovce živjele. Odriče se vlastite udobnosti kako bi zaštitio slaboga. Spreman je izgubiti ugled kako bi istina izašla na vidjelo. Priznaje pogrešku. Sluša ranjenoga. Ne žrtvuje žrtvu radi očuvanja ustanove.
Njegova vlast poprima oblik križa. Loši pastir postupa obrnuto. Troši ovce da bi on živio. Njihova tijela, njihovu vjeru, njihovu šutnju, odanost i savjest upotrebljava za vlastito zadovoljenje i održavanje položaja. Kada se pojavi prijetnja razotkrivanja, spreman je žrtvovati žrtvu, njezin ugled, njezinu obitelj i njezin odnos prema Crkvi kako bi zaštitio sebe.
Dobri pastir daje svoj život ovcama. Loši pastir oduzima život ovcama: ponekad tjelesni, a često duševni i duhovni. Oduzima im povjerenje, sposobnost molitve, osjećaj vlastite vrijednosti, pripadnost zajednici i zdravu sliku Boga.
No ondje gdje se istina prizna, gdje se žrtva zaštiti, gdje se grijeh imenuje, gdje se vlast vrati logici križa i gdje se čovjek ponizno obrati, Krist ponovno oslobađa svoje stado i vraća pastirsku službu njezinu jedinom smislu: da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju.
Goran Žan Lebović Casalonga
Cijeli tekst vlč. Gorana Casalonge dostupan je na poveznici ovdje.
Više o ovoj temi:
Kancelar Riječke nadbiskupije pozvao na dijalog i sinodalnost na tribini o spornom prijevodu Biblije
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
