HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – KOJI SE PRINIO NA KRIŽU ZA ŽRTVU SVIJETA I ZA OTKUPLJENJE SVIH LJUDI! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Petak je – prvi petak u mjesecu rujnu, pa oni koji obavljaju pobožnost prvih petaka prema naputku samoga Gospodina mističarki i svetici, svetoj Mariji Margareti Alacoque, mogu obaviti svoju pobožnost ili svoj zavjet Gospodinu – u kojemu se predajemo njegovu Božanskom Srcu, koje gori za nas ljubavlju.
Zahvalimo Gospodinu za ovaj dan. Još uvijek su dani vrući i ovdje sparni, a nadamo se osvježenju. Stavimo sve u Gospodinove ruke. Zadnji su dani pripreme malenih za školu, kad se u kući povećava nervoza. Zadržimo prisebnost; oni su naša budućnost, nada i radost.
Gospodina molimo da nas očisti. Kao što obavljamo jutarnju higijenu, zamolimo Gospodina da na nama izvrši duhovnu i duševnu higijenu, da nas očisti od svega zla i grijeha, svake nečistoće.
Sveti Grgur Veliki i služenje Crkvi
Jučer smo slavili jednu iznimnu veličinu u povijesti Crkve – svetoga Grgura Velikoga, koji je bio rimski patricij, prefekt grada Rima i prije svoje tridesete godine, a onda se zamonašio kao benediktinac. Od njega imamo i prvi veliki životopis svetoga Benedikta. Osnovao je u svojoj velikoj kući u Rimu samostan, a još šest samostana na svojim imanjima.
Rekoh i jučer kako je živio u turbulentnom vremenu, u vrijeme nadiranja Langobarda, suše i kuge, kada je i sam liječio bolesne od kuge. Za papu je izabran 590. te je službu obavljao do 604. S njim započinje i srednji vijek; od njega imamo uređenu liturgiju te čuveno gregorijansko pjevanje. O tome malo kasnije.
Papinsku službu nije htio, ali ga je Providnost postavila. Služba nije nešto što posjedujemo. To je nešto što primamo „po Božjem milosrđu“. Grgur je to duboko razumio.
Njegov autoritet nije proizašao iz osobne veličine, već iz milosti. Znao je da Crkva ne pripada njemu, da Evanđelje nije njegov izum i da ljudi koji su mu povjereni nisu njegovo vlasništvo. Bio je upravitelj otajstava većih od njega samoga.
Pavao će reći: „Ne propovijedamo sebe, nego Isusa Krista kao Gospodina; mi smo vaše sluge poradi Isusa.“ Ovdje leži srž kršćanskog služenja. Ne naviještamo sebe. Svećenik, biskup pa ni ne papa ne naviješta sebe. Crkva ne postoji da bi naviještala samu sebe. Mi naviještamo Isusa Krista kao Gospodina i stoga postajemo sluge drugih poradi njega.
Grgur je to lijepo izrazio u tituli koju je upotrijebio za sebe: servus servorum Dei, sluga slugu Božjih. To fraza izražavala je teologiju autoriteta izravno ukorijenjenu u Evanđelju. Kad su se učenici počeli prepirati o tome tko bi od njih trebao biti najveći, Isus je preokrenuo njihovo shvaćanje moći. „Vođa“ mora postati „kao onaj koji služi“. Zatim im daje obrazac po kojem se mora prosuđivati sav kršćanski autoritet: „Ja sam među vama kao onaj koji služi.“
Krist kao uzor poniznog služenja
Te nas riječi vode u samo srce Kristovo. Na Posljednjoj večeri vječni Božji Sin kleči pred svojim učenicima i pere im noge. Ruke kojima je stvoren svemir hvataju i peru noge ribarima. Gospodin postaje sluga. Božanska veličina otkriva se u poniznosti. Kršćanski autoritet postaje autentičan samo onda kada poprimi oblik ručnika i umivaonika, razlomljenog kruha, prolivene krvi i čaše te, konačno, križa. Tako i u obiteljima…
Papa je uredio liturgiju i po njemu crkveno pjevanje nazivamo „gregorijanskim“. Kad danas slušamo gregorijanski koral, zaista čujemo glas stoljeća – pobožnost koja se prenosi s koljena na koljeno, povezujući nas s našim duhovnim precima koji su pronašli Boga u ljepoti pjevane molitve. Postojani, tekući stihovi korala opisani su kao odjek same vječnosti: glazba koja ne upućuje na sebe, nego poziva dušu da pogleda prema nebu, pridružujući se anđelima u pjesmi koja je istovremeno drevna i uvijek nova.
Zakoračite u tihu kapelu; sunčeva svjetlost probija se kroz vitraje i možda ćete je čuti: nježnu plimu ujedinjenih glasova koji se uzdižu i spuštaju u spokojnim obrascima – ne želeći nadjačati jedni druge, nego uzdići. Gregorijansko pjevanje utkano je u srce katoličke liturgije stoljećima, ne samo kao ostatak prošlosti nego kao živa molitva koja diše, koja privlači vjernike u sveta otajstva Mise.
Gregorijansko pjevanje kao molitva
Pjevanje je jedinstveno prilagođeno Misi upravo zbog svoje namjene. Za razliku od himana ili drugih glazbenih stilova, pjevanje ne pokušava potaknuti emocije ili očarati složenošću. Njegova je ljepota skromna, osmišljena da se s njom susrećemo zajedno, kao Crkva. Tekstovi su gotovo uvijek preuzeti izravno iz Svetog pisma ili drevnih molitava Crkve; njihove melodije prirodno teku s ritmom izgovorene riječi, kao da se samo Sveto pismo izražava i izdiše kroz pjesmu.
Naraštajima je gregorijansko pjevanje služilo i kao okvir i kao posuda za sveto. U latinskoj liturgiji ono nosi molitve svećenika i naroda prema nebu. Intoniranje Kyrie, Gloria i Agnus Dei nije samo izvedba – to je molitveno srce katoličkog puka, dajući glas stoljećima vjere i čežnje za Bogom. Neukrašena, meditativna kvaliteta pjevanja stvara prostor za kontemplaciju, dopuštajući umu da se odmori u otajstvu koje se otkriva pred oltarom i na oltaru.
Ali nije riječ samo o prošlosti. Gregorijansko pjevanje doziva i moderne uši jer je njegova jednostavnost ista kao i jednostavnost srca ispunjenog povjerenjem. Kada se pjeva u zajednici – bilo da ga pjeva zbor, okupljena zajednica ili čak jedna vjerna duša – pjevanje poziva sve prisutne da ostave po strani rastresenost i da dublje uđu u svetu prisutnost Isusa u Euharistiji.
U svijetu vođenom užurbanošću i bukom ono nudi blago svjedočanstvo: ovo je glazba ne za sebe, nego na hvalu i za hvalu Bogu – tiha, neprekidna, vječna.
Glazba koja vodi prema Bogu
U svojoj srži, gregorijanski koral uglazbljena je molitva. Njegove melodije slijede prirodne ritmove ljudskog govora, lagane i tekuće, uvlačeći slušatelja dublje u kontemplaciju. Nema harmonija, nema složene instrumentacije – samo ljudski glas, ujedinjen u svetoj pjesmi.
Za razliku od suvremene glazbe, gregorijanski koral ne nastoji potaknuti emocije dramatičnim pojačavanjem ili pjevnim refrenima. Njegova je namjera suptilnija: tiho vodi dušu u stav klanjanja i poniznosti pred Gospodinom.
U Americi sam doživio da u velikim trgovačkim lancima puštaju upravo gregorijanski koral kao pozadinsku glazbu. On smiruje, vraća čovjeka sebi i usredotočuje ga na bitno, bez buke i užurbanosti.
Grijesi koji vape prema nebu
Govorio sam jučer i prekjučer nešto o grijesima koji vape prema Bogu, u nebo. Treći grijeh, tlačenje i iskorištavanje siromašnih, uključuje iskorištavanje ili zlostavljanje ranjivih pojedinaca kojima nedostaju sredstva za život. Sveto pismo više puta osuđuje ovu nepravdu, što se vidi u vapajima potlačenih koji dopiru do ušiju Gospodina nad vojskama.
„Gospodin štiti sirote i udovice, a grješnicima mrsi putove“, veli se u psalmu. Takvo ugnjetavanje uključuje uskraćivanje pomoći, zlouporabu vlasti kako bi se slabi stavili u nepovoljan položaj ili sustavno uskraćivanje osnovnih prava i potreba siromašnih. Vapi taj grijeh prema nebu jer krši krepost pravde i ljubavi prema bližnjemu, koji je stvoren na sliku Božju.
Siromasi i udovice imaju posebno mjesto u božanskoj Providnosti, a njihove patnje od strane moćnih predstavljaju izravan izazov Božjoj zaštitničkoj brizi za rubne i obespravljene, čime se poziva nebeska odmazda kako bi se potvrdilo dostojanstvo svih osoba. U tom smislu vrijedi pročitati proroka Amosa, napose drugo i peto poglavlje. Izgovara on svoje riječi u vrijeme stanovita blagostanja u Sjevernom Kraljevstvu, ali i ugnjetavanja siromaha, zakidanja kod mjera i lihvarenja.
Vrijedi upamtiti da je iskorištavanje siročadi i udovica, njihovo zlostavljanje, grijeh koji vapije u nebo. Imajmo srca za prosjake i obespravljene.
Proslavimo Gospodina u svome tijelu!
Više od istog autora:
Ateist koji je istraživao čudo umro je držeći relikvijar s Gospinim suzama na prsima
Imamo mreže, ali nemamo zajedništva, šaljemo poruke svugdje, a nitko se ne osjeća saslušanim
Ni hladan ni vruć – najgora dijagnoza koju Isus izriče cijeloj jednoj Crkvi
