HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – KOJI JE ŽRTVA ZA NAŠE GRIJEHE! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Utorak je, dan posvećen napose svetomu Anti – pa oni koji imaju osobne obveze ili zavjete – neka ih obave. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, još uvijek su dani vrući i sparni ovdje na moru, ali je more ugodno za plivanje.
Kako nam i psalmi savjetuju koje inače molimo. Današnji pak psalam iz Službe čitanja malo je odulji, ali vrijedi ga izmoliti da stišamo svoju srdžbu i gnjev, da se ne ljutimo na svaku sitnicu. I jučer i danas imamo iz knjižice Nasljeduj Krista mali odlomak koji nas potiče kako živjeti u Božjem ozračju, kako se zamisliti i protresti zbog mnoštva vlastitih promašaja i grijeha. Jučer sam nešto kratko pisao o našim životima kao živim prinosima Gospodinu.
Pavao poručuje, prinesite sebe Gospodinu kao žrtvu živu, svetu, neokaljanu, Bogu ugodnu, kao svoje duhovno bogo-služje. Žrtve imamo u svim religijama, žrtvu imamo i u pradoba, kod Kajina i Abela, gdje se Gospodinu svidjela žrtva Abelova a ne Kajinova. Pa kroz cijeli Stari zavjet imamo žrtve, i uvijek se prinosilo ono najbolje, i ono prvo. Prvo i najbolje pripada uvijek Gospodinu.
Starozavjetne žrtve i opasnost praznog rituala
U Starom zavjetu, žrtve su uvijek morale biti ne samo najbolje, već i prvine od svega što ste prinijeli Bogu. Upute su više puta bile da se Bogu da „najbolje od prvih plodova“. Ili, ako se prinosila paljenica, to je morala biti potpuna žrtva – svaki dio životinje morao je biti spaljen, cijela.
Sve je to izražavalo čovjekovu potrebu da se Bogu da neka vrsta dara. Prava žrtva uvijek bi trebala biti nešto dragocjeno, skupo. Od srca. Naravno, nikada nije stvarno funkcioniralo. Često je postajalo samo vanjština, samo ritual. To jest, vanjski ritual ponekad bi se odvojio od tog nutarnjeg osjećaja strahopoštovanja i tog iskonskog poriva da zahvalimo Bogu. To jest, postalo je samo ritual i ništa više, nešto običajno.
U čovjeku nije bilo promjene, samo ritual. Stoga Bog govori kroz proroke poput Amosa: „Mrzim, prezirem vaše gozbe…“ A treba u tome kontekstu pročitati i Proroka Malahiju te njegov prosvjed kako se postupa sa žrtvama i kakve se prinosnice Gospodinu nude.
Kristova savršena žrtva na oltaru
S Isusom prestaju starozavjetne žrtve. ON SE SAM PREDAO ZA NAŠE GRIJEHE! On je i žrtva prinosnica i okajnica. Tako to lijepo izražava Poslanica Efežanima (5,1-2); Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris. Krist nas je ljubio i predao samoga sebe za nas – Bogu na ugodan miris!
Kako divne riječi. Stoga je i na nama uzvratiti svojim životom i predanjem, Pojmovno – riječ oltar – znači žrtvenik! Ondje se Isus Krist ponovno prinosi Ocu za spas svijeta u euharistiji. Kristova žrtva je konačno savršena žrtva, najbolje i najdragocjeniji što možemo dati Bogu, samom Bogu.
Zato nakon riječi ustanovljenja, Tijela i Krvi sada prisutnih na oltaru, svećenik može reći: „Prinosimo tvome preslavnom veličanstvu od darova i prinosa koje si nam dao, ovu žrtvu čistu, žrtvu svetu, žrtvu neokaljanu, sveti kruh života i kalež vječnoga spasenja.“ Bog nam daje sebe da mu uzvratimo žrtvom – poput voljene majke koja pomaže svojoj djeci da spreme darove koje će dati svom ocu za njegov rođendan.
Tako ljubav funkcionira i biva djelatna. Od nas se kršćana očekuje da damo najbolje od srca i sebe, prvo od sebe – i potpuno – baš kao što je Isus predao sebe. Slijedimo ga – nasljedujmo Krista!
Pavlov neuspjeh u Ateni i “ludost križa” u Korintu
Čitamo ovih dana iz Prve Korinćanima. Vrijedi pratiti pozorno Pavlove misli. U Djelima apostolskim čitamo kako je Pavao u Ateni doživio neuspjeh, fijasko. Pokušao je govoriti Atenjanima, epikurejskim i stoičkim filozofima, njihovim rječnikom o Isusu Kristu.
Imao je uspjeha dok nije došao do govora o uskrsnuću. Tu su ga prekinuli, on je otišao razočaran. Malo ih se obratilo. Nastavlja put u Korint i ondje okreće list. Ne govori učenim rječnikom ni jezikom filozofa, nego naviješta ‘ludost križa’ s pomoću koga je Bog spasio svijet. I tko su Korinćani? Niži sloj društva, lučki radnici, najamnici itd.
Foto: Wikimedia
Čitamo iz Prve Korinćanima kako Pavao odbija graditi Crkvu i Kristovo na vlastitoj mudrosti i pameti. Ne uzda se u rječitost, osobnost, utjecaj ili intelektualnu briljantnost. „Došao sam k vama“, kaže, „u slabosti, u strahu i velikom drhtanju“ (doslovce navodi ‘fobos kai tromos’ – strah i trema).“ To je jedan od velikih paradoksa kršćanske misije.
Božja moć u slabosti apostola Pavla
Bog uvijek iznova bira ono što se čini slabim kako bi otkrio što je uistinu snažno i bitno. Pavao nije posjedovao silu ni mnoštvo suradnika. Nije imao bogatstvo. Zarađivao je kruh praveći vlastitim rukama šatore, što bijaše njegov izučeni obrt. Nije imao sredstava komunikacije. Nije imao ništa od onoga što bismo danas mogli smatrati bitnim za utjecaj na društvo. Imao je Radosnu vijest o Isusu Kristu, židovsku Bibliju, vlastite noge.
I bilo je dovoljno. Više nego dovoljno, jer snaga i moć nisu bili njegovi. Bila je to Božja moć u Duhu Svetome. Iskušenje s kojim se Crkva suočava u svakoj generaciji jest vjerovati da će Evanđelje uspjeti ako smo dovoljno dojmljivi, impresivni, medijski prisutni. Mislimo da bi možda ljudi povjerovali kad bi samo naše strukture bile bolje, naši argumenti oštriji, naša prezentacija nadmoćna i naš utjecaj veći.
Pavao nas podsjeća da se kršćanstvo najsnažnije širi kada je Krist vidljiv u životima kršćana. Kad kršćani šire Kristov divni miris u svijetu – kako veli u Drugoj Korinćanima. A čuli smo gore kako se Isus prinio Bogu na ugodan miris.
Isus Krist, i to Raspeti – središte svega
Živimo u vremenu izvanredne komunikacije i povezanosti, a s druge strane i duboke usamljenosti. Posjedujemo tehnologije sposobne za trenutno slanje poruka diljem svijeta, no mnogi ljudi osjećaju da ih nitko zapravo ne sluša. Imamo tisuće informacija, a opet smo žudni za mudrošću. Imamo mreže ali nemamo zajedništva.
Pavao nas podsjeća da se navještaj Isusa Krista događa tihim svjedočanstvom života usredotočena na Isusa Krista, prijateljstvom, vjernošću, gostoprimstvom, strpljenjem, obrazovanjem, milosrđem. I sve nas to vraća natrag svetom Pavlu: „Isus Krist, i to Raspeti.“ To je središte. Ne Pavao. Pavlova veličina leži upravo u tome što nije pokazivao na sebe. Krist, a ne ja, Krist živi u meni. A ovo što živim, živim u vjeri u Isusa Krista koji me je ljubio i predao sama sebe za mene, piše on Galaćanima. Dakle, on osjeća da je ljubljen. Od Gospodina!
Da drugi kroz nas vide Isusa Krista
Kroz Pavla su ljudi vidjeli Krista. I to je možda milost koju bismo danas trebali tražiti. Nismo tu da postanemo uspješni kršćani, nego da u načinu na koji govorimo, slušamo, opraštamo, dajemo, molimo i pratimo druge nudimo mogućnost da preko nas i u nama vide Isusa Krista.
Evanđelje koje je preobrazilo Rimsko carstvo nije izgubilo svoju moć. Duh koji je počivao na Kristu još uvijek počiva na njegovoj Crkvi. Riječ koja je gorjela u srcima Pavla i njegovih suradnika sada je nama povjerena. Oni su živjeli u drugom vremenu, ali se ljudsko srce nije promijenilo. Još uvijek žudi znati da život ima smisao. Još uvijek se boji smrti. Još uvijek nosi rane. Još uvijek traži ljubav. Još uvijek pita, ponekad u tišini, postoji li Bog i brine li se za nas. Odgovor je Osoba. Isus Krist.
Onaj koji stoji u sinagogi i govori: “Danas se ispunilo ovo Pismo u vašim ušima.” Danas. Ne samo u Nazaretu. Ne samo u Korintu. I danas među nama! O tome slušamo iz Lukina Evanđelja koje smo jučer počeli čitati pa ćemo ga čitati do Adventa-Došašća. Obogatimo se Božjom ponudom spasenja! Dolje imate preslik čitanja iz Nasljeduj Krista.
Ni hladan ni vruć – najgora dijagnoza koju Isus izriče cijeloj jednoj Crkvi
Godinama je mislio da traži Boga – shvatio je da je Bog tražio njega
Stanje obitelji točno odražava stanje naših svetišta – domaći oltar je priprema za župni
