Riječi nisu samo zato da se kažu, Nisu zato da se samo slažu, One su vrijedne, male riječi, Lako je od srca iskreno reći!
One su samo zato male Da bi u dječja srca stale… Dobrog su srca najdraži gosti: MOLIM, HVALA, IZVOLI, OPROSTI.
Godinama sam mislila da je to samo dječja pjesmica. Tek mnogo poslije shvatila sam da su te četiri male riječi možda najteže riječi koje odrasli trebaju naučiti izgovoriti.
Sjećam se jednog kasnog proljeća i kraja mog srednjoškolskog obrazovanja. Maturalna zabava je prošla i nakon toga slijede samo obveze. Nisam imala polaganje mature na današnjoj razini jer u to vrijeme svaka škola imala svoj sustav mature, svaki fakultet je imao prijemni ispit, a nas je čekala jedna velika neizvjesnost.
Nade Rogić
Bila je to godina koja je slijedila “Balvan revoluciju”, poginuo je hrvatski redarstvenik na Plitvicama i ništa nije slutilo na dobro. Tog dana ekipa iz razreda se nalazi u restoranu Stipe u centru Zadra i nekoliko prijatelja koji su godinu prije završili zadarski MIOC.
Među nama je i Nade Rogić, njegov prijatelj Ivica Šarić, moja bestica Natalija Mrkić i još nekolicina. Nade je nakon srednje škole otišao u JNA i tog dana nas je obavijestio da je uspio pobjeći i da se sigurno više ne vraća u JNA. Rekao nam je da se sprema rat i da će JNA s četnicima krenuti na Hrvatsku.
Tog dana kupio je zlatni privjesak na šahovnicu i rekao da ide gdje je najpotrebnije. U očima mu vatra, u srcu hrabrost i nepokolebljiva vjera da naša domovina zaslužuje svaku žrtvu.
Nade Rogić je moj prvi prijatelj čiji smo kovčeg prekrili hrvatskom zastavom, samo nekoliko mjeseci nakon našeg zadnjeg druženja. Na jesen smo, u nekim drugim okolnostima, svi trebali studirati. Od svega što pamtim s toga druženja, danas mi se najviše vraća jedna sasvim nevažna slika – Nade pije kakao. Možda baš zato što pokazuje da je u njemu još uvijek živjelo dijete.
Moj otac je bio apsolutno protiv mog odlaska na njegov pogreb jer je njegovo mjesto u zaleđu Zadra koje je već bilo uzavreli lonac. Ništa me nije moglo zaustaviti jer što se mene ticalo u tom trenutku su me mogli i ubiti.
To je mladost bez straha, bez iskustva i sklona ići glavom kroz zid. Godinama poslije išla sam pronaći mjesto na kojem je poginuo. Makadamska cesta u blizini Vinkovaca, pustoš i spomenik s njihovim imenima. Stajala sam ispred te ploče, sama, nigdje žive duše i jedino što sam mogla reći je HVALA!
Tomislav Baždarić
Želim reći još nekoliko riječi o još jednom prijatelju Tomislavu Baždariću. Njega poznajem iz školskog autobusa. Kako smo oboje iz mjesta koja su u okolici Zadra, često smo putovali istim autobusom.
Počeo je rat i on je kao i Nade bio dragovoljac zajdeno sa svoja dva brata, blzancima Ivom i Antom. Nitko od njih nije razmišljao što ih čeka, nitko od njih se nije premišljao već su svi stali u obranu svoje mlade domovine.
Za raliku od Novigrada koji je bio okupiran, u Posedarje se moglo dolaziti i iz njega izlaziti cestom prema Pagu. Sva ostala mjesta oko Novigradskog mora su bila pod kontrolom četnika i JNA. Ima jedna zanimljiva zgoda jednog ljeta početkom 90-ih koja pokazuje koliko je mladost nepobjediva.
Jedno veće društvo nas mladih leži na plaži, iznad nas zvjezdano nebo, oko nas neprijatelji, a mi svi razgovaramo i smijemo se kao da nas se to ništa ne tiče. U jednom trenutku lete granate iz Novigrada prema Podgradini.
Nama ništa nije jasno jer oba mjesta kontroliraju neprijatelji. Nitko od nas se nije ni pomaknuo, iako je sljedeća granata mogla doletjeti među nas. Kao da smo bili u svom balonu, u svom kutku svemira. Bio je rat, ali u nama je bujao život i tihi otpor stvarnosti koja nas je okruživala.
Tomislav je poginuo nekoliko mjeseci iza toga, početkom sljedeće godine, u akciji Maslenica kao brigadni izviđač i to nakon što je oslobođeno njegovo rodno mjesto. Na njegov grob sam došla godinama kasnije i jedino što sam mogla je reći je HVALA TI i OPROSTI što si tako dugo čekao da ti položim ruže na grob.
Marin Zurak
Bio bi ovo predugačak tekst kad bih opisivala svaku osobu kojoj treba reći barem jednu rječicu ove dječje pjesmice. Previše je prestrašnih priča, ali jednu moram ispričati.
Moj bratić Marin Zurak bio je zarobljen u jednom izviđanju sa svojim suborcima. Druga dva suborca od kojih je jedan Dadela, prošli su svoj mučenički križni put i njihove su kovčege prekrile hrvatske zastave.
Danas na njih podsjeća Spomen ploča na ulazu u Posedarje.
Moj bratić je uspio preživjeti šest mjeseci u kninskom zatvoru. Nikad nisam čula njegovu priču. Užase je teško ispričati jer ih još jednom moraš preživjeti. Za Marina ću samo reći MOLIM Te nastavi živjeti najbolje što možeš u zemlji kojoj si poklonio dio svoje mladosti.
Moj otac
Moj otac je dragovoljac od prvog dana. Nastavio je raditi isto što je radio i do tada, ali s uniformom i puškom na sjedalu do sebe. Cijeli životni vijek je vozio hitnu pomoć i nastavio je to i dalje izvlačeći ranjenike i mrtve.
Za njega je bilo najnormalnije da se stavi na raspolaganje svojoj domovini. To je ono što je meni fascinantno.
U trenutku kad mnogi bježe, izvlače se, postoje ljudi koji idu srcem, ljudi hrabri poput kralja Davida, ljudi koji istom vjerom koju je imao David idu na Golijata.
Nikad moj otac o domovinskom ratu nije pričao, ali sjećam se izraza njegovog lica kad je stigao poziv od Ante iz Knina da se na kninskoj tvrđavi vije hrvatska zastava.
Napokon je bio kraj, zemlja je slobodna i svi koji su godinama imali suspregnut dah mogli su ponovno disati. Tata, tebi i tvojoj ekipi (Danijeli, Jeli, Slavici, …) želim reći HVALA! Nikad to prije nisam rekla jer se to podrazumjevalo, pa “samo“ ste učinili ono što ste trebali.
Što smo mi kao društvo napravili?
Ovo je tek nekoliko kapljica u cijelom moru priča koje su prošli dragovoljci diljem Hrvatske. Svatko nosi svoju priču i svoju bol. Svatko je svoje užase prikrio na samo njemu poznat način.
A što sam napravila ja? Što smo napravili mi kao društvo? Da li je Hrvatska pružila ruku svojim braniteljima i rekla IZVOLI i dali im je rekla HVALA? Da li im je rekla OPROSTI i dali im je ikad rekla MOLIM vas zauzmite mjesta u prvim redovima? Svoju djecu učimo ovu divnu pjesmicu, ali sami smo zaboravili koristiti te iste riječi.
Pjesmica koju trebamo naučiti iznova
Možda zato ova dječja pjesmica nije samo za djecu. Možda je napisana upravo za nas koji sebe zovemo odraslima. Djeca je nauče za nekoliko minuta. Mi njezino pravo značenje učimo cijeli život.
Braniteljima dugujemo više od svečanih govora, obljetnica i vijenaca. Dugujemo im četiri male riječi. MOLIM – oprostite nam kada vas nismo razumjeli. HVALA – za slobodu koju danas prečesto uzimamo zdravo za gotovo. IZVOLI – zauzmite mjesto koje vam pripada u našem pamćenju i našim srcima. OPROSTI – za sve trenutke kada smo okrenuli glavu od vaših rana, vaše šutnje ili vaše samoće.
Jer domovina nije samo zemlja. Domovina je i način na koji se odnosimo prema onima koji su za nju bili spremni dati ono najvrjednije – svoju mladost, svoje zdravlje, a mnogi i svoj život. Djeca ovu pjesmicu uče u vrtiću. Možda bismo je mi odrasli trebali ponovno naučiti na grobovima naših branitelja.
Više od iste autorice:
