Što povezuje svetog Maksimilijana Kolbea, zapovjednika Auschwitza Rudolfa Hössa i Maju Tenšek? Na prvi pogled ništa. No njihove životne priče otkrivaju koliko jedno pitanje – “zašto” – može odrediti čovjekovu sudbinu.
Na našoj molitvenoj grupi povela se rasprava o kritičkom razmišljanju, odnosno o njegovu nedostatku. Fascinantno je koliko čovjeka lako ponese val. Dok se bori održati glavu iznad vode, jedino o čemu razmišlja jest kako izbjeći sljedeći udar. Više se ne pita zašto se našao usred oluje. Pokušava samo preživjeti.
Dva svijeta u jednom logoru
Ne tako davno živjela su dvojica muškaraca. Danas jednoga pamtimo kao ratnog zločinca, a drugoga kao sveca. Jedan je sudjelovao u sustavu koji je odnio više od milijun života. Drugi je dragovoljno položio vlastiti život kako bi spasio nepoznata čovjeka. Jedan je Rudolf Höss. Drugi Maksimilijan Kolbe. Većini današnjih ljudi ta imena ne znače mnogo. Ni ja se ne mogu sjetiti da sam tijekom školovanja ikada čula za Rudolfa Hössa. Za Maksimilijana Kolbea sigurno nisam. Odrastala sam uz beskrajne lekcije o bitkama NOB-a i pamćenje bezbrojnih datuma, dok je vjera ostajala izvan školskog sustava. Vjeronauk je postojao u župi, ali uglavnom kao priprava za sakramente.
Sveti Maksimilijan Kolbe
Sveti Maksimilijan Kolbe (Rajmund Kolbe) rođen je 1894. godine u Zduńskoj Woli, današnjoj Poljskoj, u pobožnoj katoličkoj obitelji Julija i Marije Kolbe. Odrastao je u ozračju duboke vjere i domoljublja. Kao dječak doživio je iskustvo koje je obilježilo njegov život: prema vlastitom svjedočanstvu, ukazala mu se Blažena Djevica Marija nudeći mu dvije krune – bijelu, koja je simbolizirala čistoću, i crvenu, koja je predstavljala mučeništvo. Mladić je prihvatio obje, što je kasnije tumačeno kao proročki nagovještaj njegova životnog puta.
Godine 1907. stupio je u franjevačko sjemenište u Lavovu, a nekoliko godina poslije pristupio je Redu manje braće konventualaca, uzevši redovničko ime Maksimilijan. Za svećenika je zaređen 1918. godine.
Tijekom boravka u Rimu osnovao je 1917. godine pokret Vojska Bezgrešne, posvećen duhovnoj obnovi ljudi i širenju katoličke vjere po zagovoru Blažene Djevice Marije. Nakon povratka u Poljsku pokrenuo je časopis Vitez Bezgrešne, koji je ubrzo postao jedan od najčitanijih katoličkih časopisa u Europi.
Godine 1927. osnovao je samostan Niepokalanów pokraj Varšave, koji je u kratkom vremenu postao najveći franjevački samostan na svijetu s više od sedamsto redovnika. Ondje su djelovale tiskara, radio-postaja i brojne izdavačke službe. Njegov misionarski duh odveo ga je u Japan i u Indiju, nastojeći proširiti djelovanje franjevačkog reda i katoličkog tiska.
Nakon njemačke okupacije Poljske 1939. godine Niepokalanów je postao utočište za tisuće izbjeglica, među kojima su bili brojni Židovi i prognani Poljaci. Maksimilijan Kolbe organizirao je smještaj, prehranu i pomoć progonjenima, zbog čega je bio pod stalnim nadzorom njemačkih okupacijskih vlasti. Gestapo ga je prvi put uhitio 1939., a drugi put 1941. kada je deportiran u koncentracijski logor Auschwitz. Dodijeljen mu je logoraški broj 16670.
U logoru je nastavio djelovati kao svećenik i duhovni oslonac drugim zatvorenicima. Dijelio je svoju hranu, pomagao bolesnima i poticao zatvorenike da ne izgube nadu. Krajem srpnja 1941., nakon bijega jednoga zatvorenika, za odmazdu je naređeno da deset zatvorenika bude osuđeno na smrt izgladnjivanjem. Kada je jedan od izabranih, Franciszek Gajowniczek, očajnički zavapio da ima suprugu i djecu, Kolbe je dobrovoljno istupio iz reda i ponudio svoj život u zamjenu za njegov.
Blok smrti
Kolbe i ostali osuđenici zatvoreni su u podzemnu ćeliju – „blok smrti“. Svjedoci su kasnije opisivali da je tijekom dva tjedna predvodio molitve, pjevanje i ohrabrivao druge zatvorenike. Kako je preživio dulje od većine osuđenih, 14. kolovoza 1941. godine usmrćen je injekcijom fenola. Njegovo je tijelo sljedećeg dana kremirano u logorskom krematoriju.
Nakon rata svjedočanstva preživjelih učinila su Maksimilijana Kolbea jednim od najpoznatijih simbola kršćanske ljubavi i nesebične žrtve tijekom Drugoga svjetskog rata. Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 1971., a papa Ivan Pavao II. kanonizirao ga je 1982. godine. Tom je prigodom proglašen mučenikom ljubavi, ističući da je svoj život svjesno položio za drugoga čovjeka, slijedeći Kristov primjer.
Kolbe je umro 14. kolovoza 1941. Nacisti su mu mogli oduzeti život, ali nisu mogli oduzeti ono zbog čega ga danas pamtimo. Ostao je simbol čovjeka koji je u najmračnijem mjestu Europe dokazao da ljubav može biti jača od straha:
Zapovjednik tvornice smrti
Rudolf Höss rođen je 1901. godine u Baden-Badenu u Njemačkom Carstvu i odrastao je u pobožnoj katoličkoj obitelji. Otac je želio da postane svećenik. Nitko tada nije mogao naslutiti da će upravo taj dječak jednoga dana zapovijedati najvećom tvornicom smrti u ljudskoj povijesti.
Sa samo petnaest godina prijavio se u njemačku vojsku te je tijekom Prvog svjetskog rata služio na bojištima u Osmanskom Carstvu i na Bliskom istoku. Bio je jedan od najmlađih dočasnika u njemačkoj vojsci.
Rudolf je 1934. pristupio SS-u i ubrzo započeo službu u koncentracijskom logoru Dachau. U svibnju 1940. imenovan je prvim zapovjednikom novoosnovanog koncentracijskog logora Auschwitz. Pod njegovim vodstvom Auschwitz je od logora za političke zatvorenike prerastao u najveći nacistički centar za masovno istrebljenje u okupiranoj Europi. Tijekom njegova zapovijedanja uvedena je uporaba pesticida Zyklon B za masovno ubijanje ljudi u plinskim komorama, a logor je postao središnje mjesto genocida nad europskim Židovima, kao i drugim skupinama koje je nacistički režim progonio.
U studenome 1943. Rudolf je smijenjen s dužnosti zapovjednika da bi ponovno u proljeće 1944. bio poslan u Auschwitz kako bi koordinirao masovne deportacije i ubojstva više od 400.000 mađarskih Židova.
Uhićen je početkom 1946. te je najprije prebačen u Nürnberg, gdje je svjedočio na Međunarodnom vojnom sudu, a potom izručen Poljskoj radi suđenja.
Suđenje Rudolfu Hössu održano je u Varšavi, 1947. godine. Tijekom postupka saslušano je više od dvije stotine svjedoka, uglavnom bivših zatočenika Auschwitza, a kao dokazni materijal korišteni su brojni logorski dokumenti i Rudolfovi vlastiti rukopisi nastali u zatvoru. Vrhovni narodni sud proglasio ga je krivim za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti te ga osudio na smrtnu kaznu.
Tijekom boravka u zatvoru napisao je opsežnu autobiografiju i memoare u kojima je detaljno opisao organizaciju koncentracijskih logora i funkcioniranje Auschwitza. Ti su zapisi postali jedan od najvažnijih povijesnih izvora za proučavanje nacističkog logorskog sustava.
Neposredno prije pogubljenja zatražio je ispovijed i primio sakramente Katoličke Crkve. Obješen je na posebno podignutim vješalima pokraj krematorija I, u nekadašnjem logoru Auschwitz. Time je postao jedan od najviše rangiranih nacističkih dužnosnika pogubljenih na mjestu svojih zločina.
Danas se Rudolf Höss smatra jednom od ključnih osoba u provedbi Holokausta. Kao prvi i dugogodišnji zapovjednik Auschwitza imao je presudnu ulogu u organizaciji logora koji je postao simbol nacističkog genocida i najveće tvornice smrti u okupiranoj Europi.
Pod Hössovim zapovjedništvom Auschwitz je postao mjesto sustavno organiziranog ubijanja. Više od milijun ljudi ondje je izgubilo život. Svaki detalj logora bio je podređen jednom cilju – učiniti ubijanje što učinkovitijim. To je možda najstrašniji dio njegove ostavštine. Zlo nije bilo kaotično. Bilo je organizirano.
Paradoks izbora i pitanje “zašto”
Obojica su odrasli u dobrim katoličkim obiteljima, jedan u Poljskoj, drugi u Njemačkoj. Rudolfov otac je htio da on postane svećenik, a Maksimilijan je osjetio svećenički poziv u ranoj dobi.
Obojica su vjerovali da služe višem cilju. Maksimilijan je život posvetio Crkvi i služenju bližnjima, a Rudolf je cijeli svoj odrasli život podredio nacističkoj ideologiji i bezuvjetnoj poslušnosti državi i SS-u. Obojica su bili spremni potpuno podrediti vlastiti život nečemu što su smatrali višim autoritetom, ali je priroda tog autoriteta bila radikalno različita.
Obojica su živjeli u Auschwitzu, Rudolf je živio u zapovjedničkoj vili tik uz logor zajedno sa suprugom i djecom. Maksimilijan je živio u logoru kao zatvorenik, nebitan kao čovjek, sveden samo na broj, izložen gladi, prisilnom radu i svakodnevnom nasilju. Na svega nekoliko stotina metara udaljenosti postojala su dva potpuno različita svijeta i to ne samo dva različita fizička svijeta. Bila su to i potpuno dva različita duhovna svijeta.
Obojica su umrli u Auschwitzu. Maksimilijan je ubijen 1941. injekcijom fenola nakon dva tjedna u ćeliji gladi. Rudolf je obješen 1947. na vješalima podignutima pokraj krematorija I. Jedan je ondje ubijen kao nevina žrtva, drugi je ondje pogubljen nakon što je pravomoćno osuđen za ratne zločine. Zločinac umire u tjednu po Uskrsu, kada razmatramo da Bog daje sina za otkupljenje grijeha. Svetac uoči Velike Gospe, uoči blagdana One za koju je zdušno radio.
Jedan je pokazao koliko se čovjek može uzdići. Drugi koliko može pasti.
Rudolf je bio otac petero djece i u oproštajnom pismu poželio im je da postanu “dobri i čestiti ljudi”. U tome leži najveći paradoks. Čovjek koji je hladnokrvno promatrao umiranje više od milijun ljudi svojoj djeci želi da budu dobri i čestiti ljudi. U toj jednoj rečenici stane cijela tragedija njegova života.
Je li Rudolf mogao imati potpuno drugačiji život da se ikad, u svojih četrdeset i sedam godina, zapitao jednu upitnu riječicu “zašto”. Prije nego što je počeo postavljati upitnu riječicu “kako”, trebao je postaviti sasvim drugu upitnu riječicu. Vjerojatno je da bi ga ta mala riječica “zašto”, odvela na sasvim drugi put.
Vratimo se na početak ovog teksta i priču o kritičkom razmišljanju. Maksimilijan je točno znao zašto čini u životu ono što čini i kuda će ga to odvesti. Rudolf je godinama izvršavao ono što je smatrao svojom dužnošću, gotovo nikada ne propitujući zašto. Zato vjerujem da je knjiga “47 godina života” vrijedno štivo koje bi trebali pročitati osnovnoškolci kao primjer kritičkog i nekritičkog razmišljanja.
Možda se sve ovo čini kao priča iz nekog drugog vremena. O dvojici ljudi čiji su životi završili prije više od osamdeset godina. Ali nije. Isto pitanje koje je određivalo njihove živote određuje i naše.
Maja Tenšek – putokaz vjere
Gdje je u toj priči Maja Tenšek? Prisjetimo se molitvene grupe. Pričam ja njima o knjizi “47 godina života” kao primjeru nekritičkog razmišljanja koje je odvelo u katastrofu 1,1 milijun ljudi. Na početnoj stranici knjige čestitka za Božić i posveta “Hvala ti na prijateljstvu”, a u potpisu Maja Tenšek.
Doživjela je još samo jedan Božić poslije toga. Maja je, naravno, bila slična Maksimilijanu. Revno je radila na njivi Gospodnjoj, istrčala svoju utrku i uzela vijenac spasenja. Zanimljivo je da je Maja imala petero djece, kao i Rudolf. U knjizi se nalazi jedna zanimljiva zgoda kad Rudolfa pita njegova supruga ubijaju li oni u logoru ljude? na što joj on odgovara potvrdno. Ona ne vrišti i ne dere se na njega pitajući ga zašto to radi, već samo zanijemi i više to nikad ne spomene. I ona je zaboravila upitnu rječicu “zašto”.
Moja Maja je nije zaboravila. Ona je svaku patnju i bol koju je proživljavala u zadnjim godinama svog života prikazivala kao žrtve prikaznice i naknadnice. Ona je znala zašto je potrebna žrtva i jako je dobro znala kuda će je ta žrtva odvesti. I ona je kao i Maksimilijan utjecala na druge da mijenjaju svoje živote i žive u ljubavi jedni s drugima i s Kristom.
E da, Maju sam upoznala u samostanu na Cresu, tijekom niza ljeta, kad smo s drugim obiteljima imali duhovne obnove pod okriljem Vojske Bezgrešne. Vojsku Bezgrešne je davno ustanovio Maksimilijan i čini se da je isti taj Maksimilijan davno uzeo našu Maju za ruku.
Na početku ove priče govorili smo o kritičkom razmišljanju. Danas vjerujem da ono ne počinje pitanjem “kako”, nego pitanjem “zašto”. Upravo je odgovor na to pitanje od Maksimilijana napravio sveca, od Rudolfa Hössa ratnog zločinca, a od Maje Tenšek ženu koja je znao kamo ide.
Snaga tihe savjesti: Zašto poštujem ženu koja stoji iza svojih uvjerenja
‘Djevojčica iz Auschwitza’ – potresna i strašna knjiga iz perspektive sjećanja jednog djeteta
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
