Ima nešto gadno u požarima, složit ćemo se svi. Tradicija dobrovoljnih vatrogasnih društva svjedoči koliko je gašenje požara važno za zajednicu, društvo i goli ljudski život. U danima kada se sjećamo žrtve Vukovara (19. studenog 1991. gorila je zgrada Borovo Commerca i započelo je stradanje stanovnika toga dijela bivše vukovarske općine), gledati kako gori neboder Vjesnika pomalo je nadrealno.
Bilo je dosta zluradih komentara, ali stožer “Novinsko-izdavačkog i štamparskog poduzeća Vjesnik” (kasnije je poduzeće postala kardeljevska radna organizacija, pa prodajno-radna organizacija) zadužio je hrvatsku kulturu puno više nego što se čini na prvi pogled. Pravo socijalistički projektiran i građen neboder preko 15 godina (medijski papagajski ponavljaju krivi podatak s Wikipedije kako je 1972. useljen, useljavan je kroz faze desetak godina ranije), već u šezdesetima bio dom tiskanog novinstva tadašnje Hrvatske. NIŠP Vjesnik (nazovimo ga veliki Vjesnik) je širi pojam od samoga dnevnog lista Vjesnik (nazovimo ga malim Vjesnikom), koji je za komunizma uglavnom bio tranzistor vlasti.
Novinar je u socijalizmu je bilo biti, u najmanju ruku, komplicirano. Zaboravljena sintagma “društveno-politički radnik” odnosila se i na novinare. Kako je 1945. sasječena veza s bilo kakvim novinarstvom iz prijašnjeg doba (dio prijeratnih i endehaških novinara doslovce izgubio glave, dio završio u zatvoru, dio nikada nije vidio bilo kakve redakcije) zapravo se krenulo od nule, a kako partija baš nije imalo pretjerano obrazovanih kadrova, u svijet novinarstva su koju godinu nakon rata pripušteni i nepartijci. Svojevrsni pluralizam među kadrovima postojao u velikom Vjesniku, kao i na Radiju Zagreb. Televizija Zagreb doduše nije imala taj luksuz, tamo je pravovjernost bila uvijek na prvom mjestu.
Kao i sve ostalo što je bilo kvalitetno u jugoslavenskom komunizmu, rast Vjesnika kao novinarske velesile, započinje u šezdesetima. Dva direktora, narodni heroj Đuro Kladarin (1953.-1965.), pomalo zaboravljeni hrvatski Srbin koji je za velikosrbe bio praktički hrvatski nacionalist, i Božidar Novak (1963.-1971.) stvaraju zavidnu tvornicu novina, medijski gigant kakav je ostao u sjećanju mnogih.
Suradnici Bože Novaka, kao i on sam, kao dobri proljećari, naravno su svi nastradali 1972. Sam Novak je doslovce nestao iz javnosti do 1990. i nije se smio baviti novinarstvom. Iza sebe je ostavio važnu monografiju “Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću” iz 2005. Mnogi novinari isto su nastradali te godine, sječa kadrova je bila gadna. Titoizam je uglavnom svašta opraštao, ali profesionalnost baš i ne (vidjeti slučaj suca Vladimira Primorca, čovjeka kojeg je Tito optužio kako se drži zakona kao pijan plota).
Osnovna funkcija Vjesnikove kuće u šezdesetima bila je obrana hrvatskog jezika od tanjugizacije. TANJUG, kao središnja press agencija bivše države, poznavala je samo jedan jezik, onaj srpski. Sve vijesti koje su dolazile u Hrvatsku putem teleksa, bile su iz Tanjuga. Vjesnikova lektorska služba doslovce je prevodila svaku vijest na hrvatski. Što je naporan i težak posao.
Novinari su nastradali, izdanja su ostala. Dovoljno je reći da je prvi broj Alana Forda na hrvatskom izašao 1970. Teško da bi dvije godine kasnije moglo se tako nešto dogoditi, pogotovo ne s Brixijevim prijevodom. Stripovi, ZF-romani, ZF-revije, strip-revije, ženski časopisi, socijalističke verzije lifestyle & leisure novina (sjeća li se itko Vikenda?), športsko izdavaštvo, megapopularni vestern romani, Erotika kao domaća verzija Playboya u kojoj su gole slike bile nominalno pokriće za hrvatske pisce da pišu šašavu literaturu (jer gdje bolje izbjeći cenzuru nego u nominalnom golišavom izdanju), čuveni Sam svoj majstor kao radna biblija svakoga samoupravljača (koji je čak izdurao do 2018.), nebrojeno puno toga, kao i moćan marketinško-propagandni odjel koji je gotovo djelovao po kapitalističkim principima.
Jedan od dokaza kako privatizaciju nije trebalo raditi za rata sigurno je Vjesnik. Koji je rasformiran. I privatiziran. Rijetko koje je izdanje preživjelo osim npr. Večernjeg. Sam mali Vjesnik u devedesetima i do prerane i nagle smrti od ruke Zorana Milanovića 2012. bio je vrlo vjerojatno najozbiljnije novinsko izdanje u Hrvatskoj. Oslobođen partijske stege, izrastao je u izvanredni list. Nedjeljni Vjesnik je bio nešto genijalno. Kao vjernom čitatelju ostao mi je vrlo upečatljiv susret tadašnje filmske kritičarke Vjesnika Branke Sömen i njujorškog redatelja Spikea Leeja.
Iskreno, nemam više pojma koji je bio povod odlaska kolegice Sömen preko bare sredinom devedesetih (možda je trajao još rat), ali intervjuirala je važna njujorške redatelje tipa Martina Scorsesea. Kada je došao na red Spikea Leeja, onda je poštovani redatelj prvo zatražio filmsku kritičarku Vjesnika ispriku za sve bjelačke zločine nad crncima što je Branke Sömen odbila i pokušala objasniti veličini da Hrvatska nije imala roblje i da smo mi rasno tolerantni ljudi. Nije išlo. Jedno od glavnih pera bio je neponovljivi Fran Višnar, čovjek koji je o vojnim pitanjima pisao s takvom lakoćom. Njegov tekst o ruskom trovanju Viktora Juščenka, nešto je najbolje novinski napisano ikada na hrvatskom jeziku.
Nema mjesta da bi se popisalo sve one koji su prošli kao novinari i novinarsko osoblje kroz taj neboder. Možda samo nekoliko imena vrijedi spomenuti koja su tamo stasala, samo kao ilustraciju. Npr. književnog barda Hrvoja Hitreca koji je započeo kao lektor i nastavio kao športski novinar, a radio je od 1966. do 1985. u neboderu. Kad smo kod lektora, Tanja Torbarina je bila noćna mora lektorske službe sa svojim specifičnom jezikom, sintaksom, jedno od najlucidnijih hrvatskih pera. Denis Kuljiš isto se kalio u tome neboderu.
Za kraj možda je vrijedno spomenuti jednoga zaboravljenoga asa kao što je pokojni Borivoj Jurković, jedan od onih kojega se valjda još jedino sjete ljubitelji ZF-a kada idu na Sferakon (koji je isto dijete Vjesnika jer je Sferakon dijete Vjesnikovog izdanja Sirius). Ja na Sferakon ne idem. 🙂 Natrag na Boru. Vjesniku je radio od 1959. do 1992. U karijeri je bio urednik Kviza, Svijeta, Starta, Studija (zbog kojeg sam naučio čitati prije osnovne škole jer su me doma varali za TV program, pa je dijete odlučilo znati što točno piše), raznih strip izdanja i ZF izdanja (spomenuti Sirius, jedno vrijeme bio zadužen za Alan Ford), stajao je iza čuvenoga Izbora (prevedeni članci na hrvatski iz najvažnijih svjetskih, uglavnom, zapadnih listova). Napisao je hrpu priča.
Najluđa je epizoda bila kada je Boro sredinom osamdesetih odlučio pokrenuti prvi hrvatski informatičko-gaming časopis zvan Pilot Video. Informatička izdanja tiskala su se isključivo u Beogradu i Ljubljani. Iako je tadašnji NIŠRO Vjesnik i sve novinske instance odobrile navedeni časopis, Kockica je poludjela kao rijetko kada. Naime, kako je SFRJ bila shizofrena država u svakom pogledu, uvoz računala za osobnu korist bio je zakonski zabranjen. Unatoč navedenoj zabrani, pola je Hrvatske prešvercalo iz Austrije i Njemačke razna Commodore 64 i Spectrum ZX računala. Sva tri broja doslovce su se rasprodala (možete ih naći online, pola magazina su samo razni programi), dokazujući time da puk ne šljivi državu ni pola posto. Boro je završio na ribanju kod najviših instanci, rušio čovjek državu.
Prvi puta sam prošao Vjesnik od vrha do tiskare davne 1988. Vodila me teta Mirjana koja je tamo isto radila do 1992. Rijetko što me se dojmilo kao dijete kao taj neboder i ljudi koji su tamo radili. Nigdje nisam vidio tako dobru atmosferu kao u tome neboderu. Djeca uglavnom vide samo dobre stvari. Tiskara je i dalje nešto najglasnije što sam čuo u životu. Imala je specifičan miris koji nikada neću zaboraviti.
Kada je planuo neboder, kao da je s njim izgorjela mogućnost povratka jednog ozbiljnijeg novinarstva. Sada su sasvim drugačija vremena. Što je bila partija, sad je krupni kapital. Politički se može danas uglavnom sve napisati. Bilo je lakše nekakvim jezičnim dosjetkama izbjeći partijsku cenzuru, nego što je danas moguće izbjeći cenzuri oglašivača. Teško da će ikada više stasati takav kolektiv. Ljudima oko Bože Novaka politika je prekinula profesionalne karijere, danas je to rijetka pojava. Novinari, sa svim svojim profesionalnim problemima koji su ih mučili, bili su često junaci. Danas su uglavnom tragičari.
Kada novinari i drugi oplakuju taj neboder, oplakuju jedno ozbiljnije novinarstvo koje je nestalo u Hrvatskoj, nestalo u Europi, nestalo u svijetu. Teško da će ikada jedna novinska kuća natjerati tolike Hrvate sjesti i čitati.
