Kako domaći ljudi mrze novinare, da su barem svi tako strastveni kada se treba boriti protiv korupcije i za pravicu i pravdu u društvu. Stara engleska uzrečica kaže “Don’t shoot the messenger”, doslovce na hrvatskom “Ne pucajte u glasnika”, a novinari često su samo glasnici nekih loših pojava, nikako uzrok istih.
Postoji generalno slika u društvu da je novinarstvo nekada bila bolje. To nekada odnosi se na doba kada je Hrvatska bila u Jugoslaviji i za vrijeme komunističke diktature. Bili su sasvim drugi uvjeti u novinarstvu.
Od novinara se očekivala poslušnost vlasti (novinari nisu bili samo novinari, bili su tzv. društveno-politički radnici), a umjetnost je bila kako izbjeći navedenu totalnu poslušnost, stvoriti vlastiti stil i dati dojam javnosti da nisi na daljinskom upravljaču drugova iz Kockice (za mlađe od 35, Kockica je bila zgrada u kojoj je prebivao Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, stvari vladar čudnovate SRH). Da bi se to postiglo, trebalo je dosta strpljenja i muke. Ako se osjetilo da je netko izbjegnuo partijskoj kontroli, onda je javnost to cijenila i vjerovala je takvim autorima.
Novinski formati bili su sasvim drugačiji, bilo na Zapadu, bilo na komunističkom Istoku. Ako se uzmu dnevne novine Vjesnik u ruke iz osamdesetih, onda će se mnogi začuditi kakav je to divovski format bio. Ako se pak uzme npr. ugašeni Fokus (izlazio od 1973. do 1982. kao neki nadomjestak VUS-u) u ruke i pogleda kakvi su to veliki intervjui bili (nekoliko stranica gustoga teksta), tako nešto je danas nemoguće više vidjeti u tisku.
Zapravo, podcastovi su nasljednici takvih intervjua. Zanimljivo je kako se neke stvari jednostavno održe na sasvim neočekivanim mjestima. Jedna od važnih stvari bio je Vjesnikov/VUS-ov izbor, kasnije jednostavno Izbor, mjesečnik u kojem se na hrvatskom mogli čitati prijevodi članaka iz svjetske štampe, naravno pažljivo odabrani da se ne uzbudi vlast, ali bili su izvanredni pogled u svijet.
NIŠP/NIŠRO Vjesnik bio je najmoćnija izdavačka kuća u Jugoslaviji koja je svojim stripovima, vestern romanima i SF/ZF izdanjima odgajala desetine generacija. Časopisi kao Start, Danas ili Erotika (za koju su pisali vrlo ozbiljni pisci) imali su doslovce milijunsku publiku. U ova naša vremena, kada dominira TikTok i pozornost od 20 sekundi, nemoguće je očekivati renesansu novinarstva iz osamdesetih.
Čitam kako je 19. kolovoza u 95. godini umro Ljubo Jelčić, ikona Televizije Zagreb. Znam ga kroz priče predaka (jednostavno obožavan) i kroz prigodne HTV-ove emisije iz devedesetih kada je bio tretiran kao živo televizijsko božanstvo, od svih prisutnih. Takvo oduševljenje nekom TV facom, teškom će biti moguće ponoviti, jer poštovani pokojnik bio na TV ekranima od 1956. do 1992. Dakle, čisti pionir, čista TV romantika.
Danas, pojedine TV face su omražene od mase i masa. Nećemo o imenima, ali jedna lijepa gospođa s RTL-a vrlo vjerojatno je svojevrsni pandan pokojnom Ljubi Jelčiću, ali po omrazi među širokim narodnima masama. Zanimljivo, kolektivno pamćenje kao ikonu stare televizije, vrlo vjerojatno zapamtit će Olivera Mlakara.
Moj primarni medij je bio tisak. Bio sam prije 1990. dvaput u Vjesnikom neboderu, prošao od vrha do dna, Vjesnikova tiskara je bila nešto najglasnije što sam čuo kao dijete, ali ono što je ostavilo na meni traga je nevjerojatna kolegijalnost koja je vladala tim sada praznim neboderom. Vukla je moja teta, koja je bila lektor više izdanja u tome neboderu. Ali način na koji su se ljudi odnosili prema jednim drugima, nikada nisam vidio nigdje. Jednostavno bezgranična pozitiva.
Dan prije smrti Ljube Jelčića, 18. kolovoza bila je peta godišnjica smrti Denisa Kuljiša. Tanja Torbarina, pokojni Fran Višnar i Denis Kuljiš postali su moji junaci još u osnovnoj školi.
Neću puno dušu griješiti, ako kažem da je Tanja Torbarina, zbog svojega stila i kontrapravopisa, među Vjesnikovim lektorima bila među jačim neprijateljima, ali ta otkačena žena stvorila je svoj vlastiti jezik i sintaksu, specifičan stil koji se u devedesetima nastavio u EPH izdanjima, Globusu i Jutarnjem.
Šašave i lude bravure, napadi na vlast (nitko tako nije HDZ zabavno prao u devedesetima), ali i na oporbenu glupost (bila je jedna faza kada je Vlado Gotovac se pomalo politički pogubio, njezine strelice prema Gotovcu, nešto urnebesno), zafrkancije npr. na račun narodnih običaja (Sinj kao progresivno gay mjesto, svaki alkar ima svoga momka ili pak zabavni obračuni s brandiranjem dalmatinskih klapa), najbolji nekrolog Tuđmanu od svih novinara 1999. i slična dostignuća napravila je od Tanje Torbarine rijetku novinarsku ikonu (antijunak Pavle Svirac vreba na nju oko Iličkoga placa).
Pokojni Fran Višnar (2015.) bio je i ostao specifična novinarska pojava, nitko tako lijepo nije pisao i govorio o nečemu ružnom kao što je rat. Vojni analitičar Vjesnika, ako se ne varam, kolumnu je imao četvrtkom, a bio je vrlo česti gost HTV-a kada je trebalo govoriti o vojnim i terorističkim temama. Politolog po obrazovanju, dopalo ga je da u osamdesetima na Filozofskom predaje dosadu zvanu ONO i DZS od koje je napravio megapopularan kolegij.
Čudesno kako je od svakoga, pa i dosadnoga, sukoba napravio mitsku borbu s nevjerojatnom pozadinom. Možda pred dvadesetak godina, objasnio je da preferira tiskane izvore pred Internetom. Mislim da bi se začudio kako su npr. pojedina Jane’s izdanja nestala kao tiskana i da samo postoje e-izdanja.
Svijet se strašno promijenio. Jedan od tekstova koje skoro napamet zapamtio bio je o ruskom trovanju Viktora Juščenka, pravo malo remek-djelo novinarstva. Mislim da je kolumna izlazila četvrtkom. Naime, Vjesnik je od 1998. imao besplatno online izdanje (Web i PDF).
Predivan website Vjesnika uništila je Jadranka Kosor 2010. ili 2011., a Zoran Milanović je pak uništio cijeli list 2012., jer eto živciralo ga što pišu te novine. Novinare su prebacili u HINA-u na crkavicu, a temeljna institucija hrvatskoga tiska je nestala.
Zoran Milanović, kao elementarna nepogoda hrvatske politike, načinio je mnoga zla, ali u medijskom smislu, ovo je bilo najveće. A 2015. nestao je i Fran Višnar, otišao na drugi svijet.
Denis Kuljiš je bio dominantna novinarska pojava devedesetih, nešto kao Josip Horvat između dva svjetska rata. O Horvatu se premalo govori, isto je imao maestralan stil, a Kuljiš i on su često znali imati sitne faktografske greške. Naime, kada čovjeka ponese neka priča, jednostavno neke stvari nenamjerno napiše krivo, ali to ne umanjuje generalnu sliku.
Npr. biografski portret Stipe Šuvara možda je jedna od najboljih žurnalističkih epizoda. Naravno, Kuljiš, pisao je iz određene ideološke pozicije, ali to nije krio. Ništa nije opasnije kada netko tvrdi da je objektivan.
Kuljiševe zadnje članke možete čitati OVDJE!
Ovo su moji novinarski junaci iz devedesetih. Naučio sam čitati godinu dana prije osnovne škole jer su me doma varali oko TV programa, prvo novinsko štivo mi je bio Studio. Kako se non-stop nešto povijesno zbivalo od proljeća 1990., jednostavno sam čitao Večernji, Vjesnik i sve što mi je dolazilo pod ruku.
Nije teško pogoditi da mi je Globus bio obvezno štivo, što je posljedica ratnoga okruženja i mislim da nije bilo demokratskih promjena i rata, da me tisak uopće ne bi zanimao.
Nisam jedini koji je kao osnovac čitao “preozbiljna” štiva. U višim razredima moje osnovke, čitali su među curama OK i Teen, a među dečkima npr. Sportske novosti, Košarka, svi mogući auto-magazini, gaming magazini, ali i ozbiljniji Bug, Globus i Nacional. Danas mi je to teško zamislivo, da se tisak tako ozbiljno čita.
Naravno, u devedesetima nije bilo mobitela među klincima. Mediji su postali brzopotezni, senzacionalistički i nitko im ne vjeruje, a publika ne voli duge formate. Očekivati od novinara da budu kakva nova Tanja Torbarina, Fran Višnar ili Denis Kuljiš, možda je malo previše. Budućnost medija je tamna i neizvjesna, publika je odabrala što je odabrala!
Don Anđelko Kaćunko: Hrvatskoj fali domoljubno i ‘zdravoljudno’ orijentirani dnevni list
