HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA KOJI NAS JE SVOJIM KRIŽEM I KRVLJU OTKUPIO! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Petak je, spomen na Gospodinovu muku, križ, smrt i ukop. Dovršetak njegova djela spasavanja čovjeka i čovječanstva smrću na križu.
Budimo zahvalni Gospodinu što je dokinuo sve starozavjetne i ine žrtve koje su ljudi prinosili da bi se oslobodili svoje krivnje i grijeha. On je našu zadužnicu, naš dug ponio na svoj križ i izbrisao zadužnicu te sve što nas je optuživalo. Iza nas je još jedna obljetnica Marijinih ukazanja ovdje u Međugorju. Četrdeset i peta. Da čovjek ne vjeruje, ali je stvarnost.
Kao što sam i pisao, onodobni tinejdžeri danas su obiteljski ljudi s djecom i unučadi. I kao što sam pisao, oni bijahu onaj „okidač“, onaj starter u vozilu koji pokreće rad motora i onda se mora ispustiti iz ruku. I motor radi. Tako i vidioci. Gospodin se i Gospa njima poslužili i danas su bitni samo kao svjedoci tih prvih dana prije 45 godina. A „motor“ radi, pokreće se i zahvaća sve više ljudi i vjernika u svoj domet.
Teško je procijeniti koliko je bilo vjernika jučer i prekjučer ovdje u Međugorju, ali je zacijelo to najveći skup vjernika na ovim prostorima. Možda se mogu mjeriti neka marijanska svetišta s ovim jučer ovdje, ali kad čovjek pogleda slike iz zraka, iz drona, onda je ovo fascinantno. Toliko svećenika, toliko vjernika.
Međugorje danas
A naših biskupa nema. Nitko. Pa mislim u sebi, ako je ovo kužno mjesto, onda ga raskužite. A ako je ovo mjesto milosti, zašto stalno izbjegavati dolaske? A ako se hrane vjernici zdravom i dobrom hranom, zašto ih ne slijediti? Mene čudi taj čudni muk i nakon vatikanskoga Nihil obstat – da nema nikakve zapreke dolaziti ovamo i moliti se u ozračju molitve. Molitva čisti i pročišćava čovjekovu dušu i srce.
Sjećam se negdje prvih dana: neki su vjernici bili s vidiocima gore na Brdu ukazanja. I željeli su dotaknuti Gospinu haljinu. Vidioci su rekli da mogu. I kad se Gospa pojavila, neki su ispružili ruke prema Gospi, i nakon toga su vidioci svjedočili kako je Gospina haljina ostala uprljana. Svaki grijeh prlja našu dušu, ali i odnos s Bogom.
Ja se stalno pitam u ispovjedaonici, je li zbilja potrebno da se rabe psovke i ružne riječi. Ne samo bogopsovke ili hule, nego i one najobičnije, kako kažemo, „banalne“. Nema banalne psovke. Pogotovo je ružna bludna psovka. Zašto umjesto te psovke ne upotrijebiti riječ blagoslova, bilo u obitelji, prema djeci ili vani? Zašto psovati i oca i majku, zašto predavati vragu kad ionako ima previše posla?
Zašto ne, umjesto te bludne psovke, upotrijebiti blagoslovnu riječ: PA BOG TE BLAGOSLOVIO! Time prizivamo blagoslov na osobu, dijete koje je nemirno, nestašno ili ne sluša. Promijenite rječnik, „resetirajte“ svoj govor i vidjet ćete plodove i blagoslov u obitelji. Svi smo pozvani na svetost. Biti sveti, jer bez svetosti nemoguće je Gospodinu svidjeti se i biti u njegovu društvu.
Utemeljenje Opus Dei
A upravo danas Crkva slavi svetoga Josemariju Escrivu, koji je utemeljio Opus Dei. Zajednicu kojom je otvorio novi put svetosti, pomažući vjernicima u svim društvenim slojevima da se posvete usred svijeta obavljajući obične poslove i svakodnevne dužnosti s kršćanskim duhom. Mons. Escrivá umro je u Rimu 26. lipnja 1975.
Do njegove smrti, Opus Dei je započeo u desecima zemalja i dotaknuo bezbroj života. Nakon njegove smrti tisuće ljudi, uključujući više od trećine svjetskih biskupa, poslalo je pisma u Rim tražeći od Pape da otvori njegov postupak za beatifikaciju i kanonizaciju. Papa Ivan Pavao II. proglasio je mons. Escrivu blaženim 17. svibnja 1992. na Trgu svetog Petra u Rimu.
Svečanosti je prisustvovalo otprilike 300 000 ljudi. „S nadnaravnom intuicijom“, rekao je Papa u svojoj propovijedi, „blaženi Josemaría neumorno je propovijedao univerzalni poziv na svetost i apostolat.“ Deset godina kasnije, 6. listopada 2002., Ivan Pavao II. kanonizirao je osnivača Opusa Dei na Trgu svetog Petra pred mnoštvom ljudi iz više od 80 zemalja.
U svom govoru onima koji su prisustvovali kanonizaciji, Sveti Otac je rekao da je „svetog Josemariju Gospodin izabrao da proglasi univerzalni poziv na svetost i da ukaže na to da je svakodnevni život, njegove uobičajene aktivnosti, put prema svetosti. Moglo bi se reći da je bio svetac običnih ljudi.“ Dakle, slijedimo ovaj zov. Napisao je klasik iz duhovnosti „Put“, nešto kao Nasljeduj Krista za naše doba. Vrijedi ga nabaviti.
Međugorska poruka
Vidimo, ovdje na djelu, Crkva je prihvatila Međugorje jer se ovdje osnažuje i ozbiljuje onaj izvorni sensus fidei, osjetilo vjere u vjernome puku koji, Duhom vođen, ne može zabludjeti niti pogriješiti.
Svjedoci smo tomu od prvih dana. Svećenici sumnjičavi, biskupi odbijaju, ali vjerni puk prihvaća. To je prije svega zato što ta poruka sadrži istinu i poziv čiji je temeljni sadržaj istina i poziv samog Evanđelja. “Obratite se i vjerujte u evanđelje” (Mk 1,15): To su prve riječi koje je Gospodin uputio čovječanstvu u navještaju Radosne vijesti.
Međugorska je poruka u svojoj osnovnoj jezgri poziv na obraćenje i pokajanje, kao u Evanđelju. Taj je poziv izrečen početkom dvadesetog stoljeća u Fatimi i stoga je bio posebno upućen našem dobu. Čini se da je Gospa s posebnim uvidom čitala “znakove vremena”, znakove našeg vremena. Poziv na obraćenje je majčinski, a istovremeno snažan i odlučan.
Ljubav koja se “raduje istini” (usp. 1 Kor 13) može biti jasna i čvrsta. Poziv na obraćenje povezan je, kao i uvijek, s pozivom na molitvu. U skladu s tradicijom mnogih stoljeća, Gospa ukazuje na krunicu, koja se s pravom može definirati kao “Marijina molitva”: molitva u kojoj se osjeća posebno sjedinjena s nama.
Poruka za današnje vrijeme
Ona sama moli s nama. Molitva krunice obuhvaća probleme Crkve, biskupa, svećenika, probleme cijelog svijeta. U njoj se sjećamo i grješnika, da se obrate i spase, te duša u čistilištu… U svjetlu majčinske ljubavi razumijemo međugorske poruke. Najveća prepreka čovjekovu putu prema Bogu je grijeh, ustrajnost u grijehu i, konačno, nijekanje Boga.
Namjerno brisanje Boga iz svijeta ljudske misli. Odvajanje od njega cjelokupnog čovjekova zemaljskog djelovanja. Odbacivanje Boga od strane čovjeka. U stvarnosti, vječno spasenje čovjeka je samo u Bogu. Čovjekovo odbacivanje Boga, ako postane konačno, logično vodi do Božjeg odbacivanja čovjeka (usp. Mt 7,23; 10,33), do prokletstva.
Može li Majka, koja svom snagom ljubavi koju njeguje u Duhu Svetom želi spasenje svih, šutjeti o onome što potkopava same temelje čovjekova spasenja i čovječanstva?
Ne, ne može. Stoga nas ustrajno i poziva. I tako, iako su Gospine poruke majčinske, one su ujedno snažne i odlučne. Zvuče ozbiljno. Zvuče kao Ivan Krstitelj koji govori na obalama Jordana. Poziva na obraćenje i pokajanje. Daje upozorenje. Poziva na molitvu. Preporučuje krunicu… Njezina briga proteže se na svaku osobu našeg vremena i na sva društva, narode i ljude. Društva ugrožena otpadništvom, ugrožena moralnom degradacijom.
Slom morala podrazumijeva slom društava. Svjedoci smo koliko je ljudi i društava – koliko je kršćana – krenulo u suprotnom smjeru od onoga naznačenog u Isusovoj poruci kao i Marijinim porukama u njezinim ukazanjima.
Grijeh se tako čvrsto udomaćio u svijetu, a nijekanje Boga postalo je rašireno u ideologijama, idejama i planovima ljudskih bića. Ali upravo zbog toga evanđeoski poziv na pokajanje i obraćenje, izrečen u Majčinoj poruci, ostaje uvijek relevantan. Još je relevantniji nego što je bio prije četrdeset i pet godina. Još je žurniji… I zato nas poziva. Ne samo da nas poziva na obraćenje: poziva nas da prihvatimo njezinu majčinsku pomoć kako bismo se vratili izvoru Otkupljenja… Kristu Gospodinu. Prihvatimo njezin poziv.
