1. dio
Strategija nacionalne sigurnosti je sveobuhvatni strateški dokument koji definira temeljne nacionalne interese, prijetnje tim interesima, strateške ciljeve i načine na koje će država koristiti sve svoje resurse i instrumente moći (diplomatske, informacijske, vojne i ekonomske) kako bi zaštitila i promicala svoju nacionalnu sigurnost.
Svaka uređena država ima ovaj sveobuhvatni dokument po kojemu funkcionira ne samo sigurnosni sustav, nego kompletan državni aparat, kako u mirnodopsko vrijeme tako i u vrijeme rata.
On uključuje:
- Definiranje nacionalnih interesa
- Procjenu sigurnosnog okruženja
- Identifikaciju prijetnji i rizika
- Postavljanje strateških ciljeva
- Alokaciju resursa i razvoj sposobnosti
- Okvir provedbe i razvoja
Ukratko, Strategija nacionalne sigurnosti je temeljni dokument koji državi omogućuje da na organiziran i sveobuhvatan način pristupi pitanjima nacionalne sigurnosti, štiti svoje interese i osigura sigurnost svojih građana u složenom i promjenjivom sigurnosnom okruženju.
Ovo je dakle ukratko o strategiji nacionalne sigurnosti koju RH nema. Hrvatska dakle nema STRATEGIJU NACIONALNE SIGURNOSTI, a oni koji pak tvrde da ima, pozivaju se na dokument, odnosno na ono što je objavljeno u Narodnim novinama pod brojem 73/2017 iz 2017 godine. Ako smo ovdje naveli da je strategija nacionalne sigurnosti sveobuhvatni dokument, onda ne priliči biti u NN i to na svega 20 stranica. Da, na svega bijednih 20 stranica se nalazi nešto što treba sadržavati preko 1000 stranica ako ne i više.
Ne bih išao u dubinu pa ću što jednostavnije pojasniti ono osnovno iz strategije, a što javnost najviše i zanima i o čemu jako malo zna.
Dakle, ono bitno kod strategije je to što se bavi sigurnosnim sustavom koji uključuje rad obavještajno sigurnosnog sustava, daje smjernice sustavu, bavi se problematikom i izazovima sustava te potrebama sustava na duži vremenski period. Tu su naravno policija, vojska, civilna zaštita, HGSS, vatrogastvo i uopće službe i agencije za hitne slučajeve. Dakle, strategija svaki ovaj segment cjelovito uzima, analizira, propitkuje, daje informacije i smjernice.
Ono iz Narodnih novina je samo okvir i Hrvatska dakle ima okvir, ali ne i strategiju. Ista je ponuđena i bila na stolu Kolinde Grabar Kitarović, a obradio ju je admiral Domazet Lošo. Tadašnja predsjednica nije okrenula ni jedan list ovog dokumenta niti ga proslijedila savjetnicima da se njime pozabave, analiziraju ga i donesu zaključke. Stoga u nastavku pogledajmo problematiku nedostatka strategije.
Odraz nedostatka strategije na sigurnosni sustav i operativno djelovanje
- Vojska
- Policija
- Civilna zaštita
Dakle, obuhvatit ću ove tri osnovne stavke koje su najviše ugrožene nepostojanjem dokumenta, a koje su najpotrebnije i čije je besprijekorno funkcioniranje potreba svih nas.
Vojska
Kako bi imali učinkovito djelovanje oružanih snaga, ovim složenim sustavom upravlja se između ostaloga i nacrtom opisanim u strategiji nacionalne sigurnosti. U strategiji dakle sve mora biti opširno pojašnjeno, opisano i izvršena raščlamba svega, do najsitnijeg detalja.
Kada se spominje nabavka oružja, ona je morala biti obuhvaćena strategijom. Zašto? Pa iz razloga da se naoružanje i oprema ne nabavljaju stihijski. Prije svega, nabava naoružanja nije kupovina automobila nego je jedan složen, kako financijski tako i politički proces. Upravo je strategija ta koja opisuje način nabavke naoružanja, daje smjernice oko nabavke i odgovore na mnoga pitanja. Primjerice, koliko sustav košta, koliko sustava je potrebno, broj ljudi za obuku, način upotrebe, razlog zašto baš taj sustav itd.
Da bi detaljnije pojasnili, strategija nacionalne sigurnosti u točkama vezanim za vojsku obuhvaća sljedeće:
- Uloga i zadaće vojske: Strategija definira primarnu ulogu vojske u zaštiti nacionalnih interesa i sigurnosti. To uključuje obranu suvereniteta i teritorijalnog integriteta od vanjske agresije, ali i druge zadaće poput potpore civilnim vlastima u slučaju prirodnih katastrofa, unutarnjih nemira ili drugih izvanrednih situacija. Može se spominjati i sudjelovanje u međunarodnim mirovnim misijama i operacijama kolektivne sigurnosti.
- Razvoj i modernizacija oružanih snaga: Strategija postavlja smjernice za razvoj i modernizaciju vojske kako bi ona bila sposobna odgovoriti na suvremene prijetnje i izazove. To uključuje planove za nabavu nove opreme, tehnološki razvoj, obuku i usavršavanje ljudstva.
- Obrambena politika i doktrina: Dokument može sadržavati temeljne principe obrambene politike države, uključujući njezinu vojnu doktrinu, strategiju odvraćanja i načine uporabe vojne sile. Definiraju se uvjeti pod kojima se vojska može angažirati.
- Resursi i financiranje: Strategija obično naglašava važnost adekvatnog financiranja i resursne potpore za vojsku kako bi mogla učinkovito obavljati svoje zadaće. Može se spominjati i potreba za optimizacijom troškova i učinkovitim upravljanjem obrambenim proračunom.
- Civilno-vojni odnosi: Strategija definira ulogu civilnih vlasti u nadzoru i upravljanju vojskom, naglašavajući demokratski nadzor nad oružanim snagama.
- Međunarodna vojna suradnja i savezništva: Dokument često ističe važnost međunarodne vojne suradnje, savezništava (poput članstva u NATO-u) i partnerstava u jačanju nacionalne sigurnosti i kolektivne obrane. Spominje se sudjelovanje u zajedničkim vježbama, razmjeni informacija i drugim oblicima vojne suradnje.
- Uloga vojske u hibridnim prijetnjama: Moderne strategije nacionalne sigurnosti sve više prepoznaju ulogu vojske u odgovoru na hibridne prijetnje, koje kombiniraju vojne i nevojne elemente (poput dezinformacija, kibernetičkih napada i ekonomskog pritiska).
- Priprema za krizne situacije: Strategija može definirati ulogu vojske u planiranju i odgovoru na različite krizne situacije, uključujući ratne sukobe, prirodne katastrofe i druge izvanredne događaje.
- Obavještajna djelatnost i sigurnost: Spominje se uloga vojne obavještajne službe u prikupljanju i analizi informacija relevantnih za nacionalnu sigurnost i obranu. Također se može govoriti o sigurnosnim mjerama unutar vojske.
S obzirom na to da RH ovo nema nego za svaki segment od ovih navedenih postoji zasebni dokument stvara se kaotično stanje, a što rezultira i kaotičnom nabavkom opreme i naoružanja.
HV tako nabavlja naoružanje po kriterijima koji mnogima nisu jasni. Većina ljudi divi se modernizaciji i naoružavanju poput mene, ali ja postavljam pitanja oko tih sustava ne diveći im se poput mnogih.
Primjerice, zašto se ide na skupi sustavi HIMARS s projektilima dometa 80 km?
Gdje je PZO sustav srednjeg ili dugog dometa koji je trebao biti naručen odmah nakon pada Striža na Zagreb?
Što čuva naše zrakoplove na zemlji u slučaju napada iz zraka jer svi znamo da sustav nižeg dometa nije dostatan u zaštiti zračnog prostora već poneke prijetnje kritičnoj infrastrukturi?
Zašto haubice Caesar? Gdje su projektili poput Excalibura za naše PzH2000 haubice jer se koriste klasični projektili? 1000 je pitanja, a svi bi odgovori trebali biti u strategiji jer ona objašnjava zašto, koliko, kada, zbog čega itd.
Ne postojanje strategije donosi nam kašnjenje pri kupnji i isporuci naoružanja i opreme i doprinosi stihijskom naoružanju koje je opasno, naročito u današnje turbulentno vrijeme i naš geostrateški položaj. Poštujem trud i zalaganje sadašnjeg ministra obrane RH, gospodina Anušića, ali trud jednog čovjeka nije dovoljan za stabilizaciju, opremanje i vođenje jednog osjetljivog sustava kao što je vojska.
Za kraj oko vojske i nabavke naoružanja uzmimo primjer:
Nabavlja se sustav HIMARS pa se strategijom utvrđuje zašto baš HIMARS, koja je vizija uporabe sustava, kolika je nabavna cijena sustava i projektila plus održavanje, koliko ljudi je potrebno za sustav… Ovo mora biti uvezano s doktrinom OSRH, a u to sumnjam jer je žalosno da se uz ovako skup sustav nabavljaju projektili dometa 80 km (koji su također potrebni), a nigdje nema spomena o projektilima dometa 150 km jer danas je cilj odvraćanje i precizan udar po dubini neprijatelja, a ne djelovanje na samoj liniji koje u današnjem ratovanju predstavljaju krajnju mjeru.
Specijalne postrojbe izraelske vojske – vrh koplja obrambenih snaga
