Zajednica udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije u suradnji s Ogrankom Matice hrvatske u Rijeci organizirala je predavanje povodom Spomendana sjedinjenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka s Hrvatskom, odnosno povodom obljetnice Pazinskih odluka. O njihovoj povijesnoj važnosti govorio je hrvatski branitelj, dr. Željko Bistrović, viši stručni savjetnik riječkog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture.
Pazinske odluke, donesene u rujnu 1943. godine, dr. Bistrović prikazao je kao politički dokument kojim su istarski Hrvati jasno izrazili želju za sjedinjenjem s Hrvatskom. Naglasio je da taj datum nije samo istarski spomendan, nego i riječki, jer je nakon odluka o Istri ZAVNOH proglasio ujedinjenje s Hrvatskom i Rijeke, Zadra te otoka. Poseban simbol zajedničke povijesti Istre i Hrvatskog primorja vidi i u činjenici da je proglas Pazinskih odluka tiskan u Crikvenici.
U nastavku u cijelosti prenosimo izlaganje dr. Željka Bistrovića, održano 25. rujna 2026. u Rijeci u ime Ogranka Matice hrvatske u Rijeci i Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije.
Pazinske odluke i riječki spomendan
Pazinske odluke su politički dokument, jasna izjava istarskih Hrvata o želji za pripojenjem matici Hrvatskoj, koja je potaknula ZAVNOH da proglasi ujedinjenje ne samo Istre, već i Rijeke, Zadra i otoka Hrvatskoj.
Stoga ovaj dan nije samo istarski spomendan, već i naš riječki. Istrane i Primorce veže i to što je sam Proglas tiskan u Hrvatskom primorju, u Crikvenici.
Iz cjelokupnog teksta Proglasa istaknuo bih sljedeće rečenice:
„U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.”
„Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.”
„Živjela Hrvatska Istra!”
Nacionalna svijest i današnja tumačenja
Tekst Pazinskih odluka, iako završava ideologemom „Smrt fašizmu – Sloboda narodu”, svjedoči o tome da su tadašnji istarski partizani i istarski komunisti imali hrvatsku svijest.
Danas se Pazinske odluke koriste u politici regionalizma koja na simboličkoj razini odvaja Istru od ostatka Hrvatske. Istarski Hrvati, iako pod egidom Komunističke partije, jasno su izrazili svoju narodnost. I to je ono na čemu trebamo graditi budućnost Istre, Rijeke i čitave nam Hrvatske.
Antifašizam se danas zloupotrebljava od onih koji nemaju narodnu svijest. Neću imenovati jednog poznatog, ali ne i znamenitog povjesničara s tla Hrvatske koji u intervjuu srpskim medijima ističe da je njemu to što je Hrvat na 58. mjestu. On je samo jedan od mnogih današnjih anacionalnih kvaziljevičara koji zaboravljaju činjenice o tome da su Istrani koji su donijeli Pazinske odluke bili narodnosno svjesni. I tada se Istrani nisu sramili reći da su Hrvati.
Kontinuitet istarske narodne misli
Pazinske odluke nisu neki izolirani događaj, nisu odjednom pale s neba. One svjedoče o kontinuitetu narodne misli u Istri. Sjedinjenje Istre s Hrvatskom bio je san generacija istarskih narodnjaka.
Istrani su probudili svoju nacionalnu svijest zahvaljujući velikanima među kojima je prvi Juraj Dobrila, kojega su imali kao zastupnika u Istarskom saboru, koji se borio za njihova prava i koji je rođen u obitelji siromašnog istarskog seljaka. Čega je bio duboko svjestan kada je izjavio:
„Mi redovniki smo meso od mesa, kost od kosti našega puka…”
Prvi je upozorio Talijane kako:
„Slavenski narod spava, ali tko spava nije umro. Tko spava može se probuditi i kad se probudi, mogao bi to učiniti na način koji bi bio možda neugodan za talijanski element.”
Dobrila i Laginja uz istarskog seljaka
Matko Laginja prvi je pokušao u Istarskom saboru održati govor na hrvatskom jeziku. On je istim žarom kao i Dobrila volio istarskog seljaka, a dok ga je Dobrila duhovno uzdizao, Laginja ga je pomagao materijalno osnivajući posujilnice i škole te je kao odvjetnik besplatno zastupao istarsku sirotinju na sudovima.
Nitko nije bolje razumio istarski narod, njihove tvrde žuljevite ruke i meko srce istarskog seljaka od Jurja Dobrile i Matka Laginje. Da dočaramo ovu tvrdnju, navest ćemo samo dvije sitnice.
Kada je Juraj Dobrila odlučivao o tiskanju molitvenika za istarske seljake, razmišljao je o tome kako bi za njega trebalo predvidjeti tvrđi papir zbog njihovih žuljevitih ruku.
A u predgovoru Istarskim bolovima Nazor pripovijeda kako ga je Matko Laginja poučio o duši istarskog seljaka pričom o kumparu Zuanu i njegovoj kravi. Kumpar Zuan potužio se Nazoru kako njegova krava ne osvaja nagrade Komisije za nagrađivanje domaće stoke. Kada je kravu pokazao Nazoru, on je primijetio kako je mala, mršava, bez jednog roga, a u polumraku štale učinilo mu se da je i bez repa.
Ispričavši uz smijeh svoje iskustvo Laginji, ovaj ga je ozbiljnim glasom poučio da je ta kravica slika same istarske pokrajine jer je čedna, ali blagoslovljena; iako mršava, ona koju muzu daje mlijeko i hrani gospodu.
Ustanak 1943. i doprinos svećenstva
O teškom položaju istarskog seljaka u Istri postoji opsežna literatura, no još postoje teme koje čekaju dostojnu znanstvenu obradu. Sve to moramo poznavati kako bismo razumjeli kontekst Pazinskih odluka.
Da je u Istri u rujnu 1943. godine buknuo opći narodni ustanak svjedoče dnevnički zapisi Jakova Blaževića, čiji je zadatak bio staviti ovaj ustanak pod organizaciju Komunističke partije.
Pripojenju Istre s maticom Hrvatskom pomogli su svi istarski Hrvati, a u tom su pučkom ustanku djelovali brojni svećenici, među kojima najvažnije mjesto zauzimaju Josip Pavlišić, Zvonimir Brumnić i Srećko Štifanić.
Jednu od najvažnijih uloga u održavanju hrvatske katoličke svijesti u Istri i kasnijem pripojenju Istre Jugoslaviji odigrao je svećenik Božo Milanović, čiji su elaborati i memorandum, potpisan od 55 istarskih svećenika, poslužili kao argumenti savezničkoj komisiji pri određivanju granica. Njegove diplomatske aktivnosti urodile su i potporom pariškog nadbiskupa, kardinala Souharda.
„Režimi se mijenjaju, narod ostaje”
U susretu Bože Milanovića s katoličkim novinarom Walterom Eberhardom u Parizu, potonji se nije mogao načuditi tome da se jedan katolički svećenik radije priklonio komunističkoj Jugoslaviji nego katoličkoj Italiji.
Na njegovo čuđenje Božo Milanović odgovorio je antologijskom i mnogo puta citiranom rečenicom:
„Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda.”
I u potpunosti se slažemo s njime. Režimi se mijenjaju, a narod ostaje.
Hrvatska pismenost i zavičajna baština
Naš narod ovdje nije bio nesvjestan. Ovdje su stvoreni najstariji dokumenti hrvatske pismenosti: od Bašćanske ploče, krsnog lista Hrvata, i Plominskog natpisa, preko Vinodolskog zakonika i Kločevog glagoljaša, do Istarskog razvoda.
Još se prije Prvoga svjetskog rata Viktor Car Emin u raspravama s lokalnim talijanašima dičio udžbenikom Lovranca Nikole Belinića, koji je hrvatskim jezikom napisao udžbenik za učenje talijanskoga jezika: Pervi kratki nauk gramatike italianske za malu deçu, ka xeli naucciti se italiansky s. pomochiun ervaskega jezika, kako se govori po ugarskemu i istranskemu primorju, Trst, 1808.
Dokaz je to da se u Istri i Hrvatskom primorju hrvatskim jezikom pisalo i govorilo prije hrvatskoga narodnog preporoda.
U međuvremenu smo zaboravili borbe Viktora Cara Emina, ali i ostalih naših velikana: Rikarda Katalinića Jeretova, Ivana Poščića, Vjekoslava Spinčića i Andrije Štangera. Jedna od njihovih bitaka bila je borba protiv domaćih odnarođenih talijanaša i ideje regionalizma, čiji je najveći promicatelj bio talijanski plaćenik Ivan Krstić iz Arbanasa. Njihove bitke mi moramo danas ponovno voditi.
Od Červara do riječkih odvjetnika
Hrvatska svijest istarskog Hrvata zrcali se i u Đuri Červaru, koji je sudjelovao u paljenju mađarske zastave 1895. godine prilikom studentskih prosvjeda u Zagrebu. Njega i ostale studente branila su dva odvjetnika, rođeni Riječani Marijan Derenčin i Ivan Ružić.
Jedna od djelatnosti Ogranka Matice hrvatske u Rijeci jest i pokušaj da se iz zaborava izvuku brojni znameniti riječki, primorski i istarski Hrvati. Među njima je i istarski narodnjak Viktor Tomičić.
Pripadao je hrvatskoj društvenoj i ekonomskoj eliti. Taj samozatajni istarski narodnjak svoj je imetak priskrbio teškim pomorskim zanatom, ali ga nije zadržao za sebe, već je njime potaknuo brojne gospodarske i duhovne pothvate radi napretka ovdašnjih Hrvata.
Viktor Tomičić i hrvatske ustanove
Viktor Tomičić bio je predsjednik Kotarske gospodarske zadruge u Voloskom, predsjednik Posujilnice u Voloskom, koja je imala promet od oko milijun kruna godišnje, te zamjenik predsjednika prvog odbora Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru.
Od 1893. godine djelovao je kao općinski savjetnik Općine Volosko, u kojoj je vodio i općinsku blagajnu. Bio je inicijator osnivanja lokalnih parobrodarskih tvrtki te jedan od dioničara i upravitelja tvrtke Ungaro-Croata.
Bio je vlasnik „Tiskare V. Tomičić i dr.”, u kojoj su se tiskali Narodni list, koji je uređivao Ivo Poščić, starosta sokolske župe, te Mladi Istranin/Hrvat, koji su uređivali Viktor Car Emin i Rikard Katalinić Jeretov.
Osim kao vlasnik te tiskare, Tomičić je bio dioničar tiskarske tvrtke Josip Krmpotić i dr. u Puli, zajedno s Dinkom Trinajstićem, Stijepom Gjivićem, Lackom Križem, Ivanom Fiaminom, Konradom Janežićem, Slavojem Jenkom, Kvirinom Simom Kozulićem, Šimom Kurelićem, Matkom Laginjom, Matkom Mandićem, Vjekoslavom Spinčićem, Andrijom Štangerom, Antonom Šterkom i Matkom Trinajstićem.
Njegovi zetovi bili su Šime Kurelić, desetljećima prije Prvoga svjetskog rata gradonačelnik Pazina, i Matko Trinajstić. Šime Kurelić bio je oženjen Anticom, rođenom Tomičić, iz Voloskog, s kojom je imao četvero djece.
Ideološki zaborav i izbrisana imena
Primjer zaborava Viktora Tomičića svjedoči o tome da smo živjeli u razdoblju ideološkog jednoumlja, u kojemu je komunistički ostracizam uspio izbrisati iz hrvatskog sjećanja mnoge znamenite i zaslužne Hrvate, sve ono što se nije uklapalo u službeni narativ Komunističke partije.
Da Viktor Tomičić nije usamljeni primjer, svjedoče nam Ivan Ružić, Milan Gremer, Augustin Juretić i stotine drugih riječkih, istarskih i primorskih Hrvata.
Većina navedenih pohađala je Riječku gimnaziju, koju također ne smijemo zaboraviti u sljedećoj godini, kada se obilježava 400. godišnjica njezina utemeljenja.
Parafrazirao bih starog ličkog glagoljaša Broza Kolunića koji je rekao: „Gdo knige počtuje da e knigami počtovan.” Oni koji zaboravljaju vlastite velikane ne zaslužuju ni da se njihovo ime pamti.
Ante Ciliga i Ernest Radetić
Žrtva komunističkih narativa i komunističkog ostracizma je i Ante Ciliga, glavni organizator Proštinske bune, jednog od prvih otpora talijanskom fašizmu, koji je dostojno istražen i kroz znanstvene radove obrađen tek u vrijeme neovisne Hrvatske.
Među zanemarenim, ali znamenitim istarskim narodnjacima nalazi se i zaboravljeni katolik i antifašist Ernest Radetić. On u knjizi Istarski zapisi oslikava tužnu sudbinu hrvatskog naroda u Istri pod fašističkom diktaturom:
„Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljstva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava, gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa…
imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.”
Radetić je ukazivao kako su komunističke vlasti, sastavljene većinom od kadrova izvan Istre, nakon Drugoga svjetskog rata monopolizirale antifašističku borbu te marginalizirale ili prisvojile ulogu izvornih istarskih narodnjaka i svećenstva.
Radetić je inzistirao na tome da su katolički narodnjaci, seljaci-prvaci i lokalno svećenstvo bili prva i najčvršća brana fašizmu, davno prije nego što su partizanski komesari preuzeli i ideološki monopolizirali antifašističku borbu u Istri.
Komunistički kadrovi i izdavaštvo
Takav je bio i spomenuti Jakov Blažević, koji se u svojim dnevničkim zapisima s podozrenjem osvrnuo na Jurinu i Franinu, što je jedan od primjera toga da nije razumio istarske okolnosti.
Jedan od takvih importiranih kadrova bio je, primjerice, Zdenko Štambuk, zapamćen kao onaj koji je pištoljem iz Društva hrvatskih književnika istjerao Dragutina Tadijanovića i Tina Ujevića.
U Hrvatskoj je bio glavni provoditelj agitpropovske politike Milovana Đilasa i Radovana Zogovića, što mu je omogućilo da postane direktorom Nakladnog zavoda Hrvatske, Tanjuga i Međunarodne politike.
Od 1944. godine u Istri je uređivao Glas Istre i Porečki vjesnik, a iste je godine predstavljao Istru na Prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom. U Rijeci je 1945. objavio zbirku pjesama, u čijem uvodu navodi:
„Ponosan sam što je ova skromna zbirka pjesama prvo originalno hrvatsko pjesničko djelo, koje se štampa u Istri poslije dva decenija fašističke tame i nacionalnog porobljenja. Rijeka, proljeće pobjede 1945.”
Što je neistina. Iako je u samoj Istri rad bio onemogućen jer je tiskara Josipa Krmpotića u Puli prestala s radom, a tiskara u Pazinu fizički uništena, cjelokupno legalno izdavaštvo i tiskarstvo na hrvatskom jeziku za istarske Hrvate preselilo se u Trst.
U Trstu je još radila tiskara slovenskoga političkog društva Edinost, koja je služila kao jedino preostalo utočište za tisak na slavenskim jezicima u takozvanoj Julijskoj krajini. Ondje se tiskao list Istarska riječ, a premješteno je i tiskanje Pučkog prijatelja.
Svećenik Božo Milanović krajem 1921. priprema i u Trstu tiska kalendar Istranin za 1922., 1923. i 1924. godinu. Nakon toga izdavanje kalendara preuzima Društvo sv. Mohora za Istru, osnovano 1924. u Bermu, koje izdaje kalendar Istarska Danica te vjerske priručnike, priručnike za vjeronauk i molitvenike.
Fašističke vlasti 1928. ukinule su društvo Edinost, a 1930. potpuno zabranile preostale hrvatske i slovenske novine. Djelatnost Društva sv. Mohora za Istru ipak se nastavila te je prosječno izdavalo četiri knjige godišnje, uz kraći prekid od 1936. do 1937. godine zbog stroge zabrane.
Do kraja 1930-ih izdali su oko 50 različitih naslova u ukupnoj nakladi većoj od 160.000 primjeraka. Osim nabožne literature ističu se dvije pjesmarice, Hrvatska istarska pjesmarica iz 1925. godine i Rožica moja iz 1939. godine.
U Zabavniku za 1939. tiskana je i glasovita originalna zavičajna pjesma Mate Balote, odnosno Mije Mirkovića, „Moja mati”, pisana na autentičnoj istarskoj čakavici.
Štambukov predgovor primjer je komunističkog preoblikovanja hrvatske povijesti i zatiranja činjenice da su nositelji antifašističke borbe u Istri bili hrvatski katolički svećenici.
Vinko Antić i istarska kulturna memorija
Među komunistima našeg zavičaja postojali su brojni rodoljubi i humanisti koji su zaista vjerovali u ideje socijalne pravde i bratstva ljudi, ali su imali i nešto šire kulturne obzore od agitpropovskih naputaka.
Takav je bio naš Vinko Antić, kojega smo također zaboravili. O njemu može više ispripovijedati Mladen Urem, čiji se otac Kazimir s Vinkom intenzivno družio i koji je kao dijete slušao njihove razgovore.
Spomenuo bih da je Antić dobio nagradu Grada Rijeke za knjigu Pisci – Rijeka – Zavičaj, u kojoj je obradio i ono što se ne uklapa u agitpropovski prihvaćene sadržaje.
Za razliku od Jakova Blaževića, dobro je znao što Jurina i Franina znače Hrvatima Istre te je u Rijeci pokrenuo istoimeni kalendar.
Sloga kao politička poruka
Kao što je hrvatska čitaonica u Kastvu imala geslo „Složimo se!”, kao što je prvi hrvatski parobrod nosio ime Sloga, tako su se pravaške novine na Sušaku na prijelazu stoljeća zvale Hrvatska sloga, dok ih Supilo nije preimenovao u Novi list.
U smislu te sloge treba shvatiti i politiku pomirbe Franje Tuđmana, koju je vrlo jasno iznio u preambulama Ustava Republike Hrvatske. Pomirbe nema ako ne priznamo sve naše greške.
Moje je duboko uvjerenje da je ustaštvo bilo hrvatska politička stranputica, a komunizam pogreška. I jedni i drugi sličnim su se metodama rješavali svojih ideoloških neprijatelja.
Bîlo našeg naroda bilo je, svako u svoje vrijeme, narodnjaštvo, pravaštvo, hrvatski katolički pokret biskupa Mahniča i seljački pokret Stjepana Radića.
Danas je novo vrijeme, vrijeme tektonskih geopolitičkih poremećaja, a mi smo brojem malen narod da bismo se dijelili.
Završna poruka
Za kraj bih ponovio riječi Pazinskih odluka:
„Živjela Hrvatska Istra!”
Čemu bih pridodao:
Živjela hrvatska Rijeka!
Željko Bistrović: Analiza hrvatskih medija i Porfirijeva govora: Zašto dio javnosti i dalje relativizira velikosrpsku politiku?
Podržavaš neovisno novinarstvo?
Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
