Dječji kirurg Dražen Budimir i magistra sestrinstva Duška Trgo, oboje dragovoljci Domovinskog rata, cijeli su rat proveli među vrletima Velebita i u brojnim ratnim bolnicama u Hrvatskoj i BiH, spašavajući mnoge živote.
Djelovali su u sklopu kirurških timova, a kad se pojavila potreba u MUP-u za uspostavom Mobilnih kirurško-anestezioloških ekipa koje bi pružale medicinsku podršku Specijalnoj policiji, pridružili su se tim jedinicama i prema planu MUP-a odlazili na teren.
Gotovo cijeli radni vijek proveli su zajedno, u ratu i u miru. Trgo je, i prije i tijekom rata, radila kao operacijska sestra u operacijskim salama Kirurgije i Dječje kirurgije KBC-a Split, dok je Budimir bio liječnik na Dječjoj kirurgiji, gdje još uvijek radi. Danas Trgo vodi Službu za centralno naručivanje bolesnika KBC-a Split.
Među posljednjima napustili Vrliku
Trgo se prisjeća kako su već u travnju 1991., odmah nakon “krvavog Uskrsa”, otišli u Vrliku gdje su bili smješteni u tadašnji Dom zdravlja. U početku nije bilo ozbiljnijih sukoba, no situacija se ubrzo pogoršala, kulminirajući u kolovozu 1991. padom Vrlike.
“Bili smo među zadnjima koji su otišli. Jedva smo uspjeli izaći. Tijekom zračnog napada poginuli su jedan pripadnik Specijalne policije i jedna mještanka. Najvažnije nam je bilo ponijeti mrtve, ali i sanduke kirurške opreme – tako da smo u svakom trenutku mogli operirati gdje god da smo bili”, opisuje Trgo.
Budimir dodaje kako su s Jedinicom posebnih namjena bili na terenu u Vrlici u vrijeme kad Hrvatska vojska još nije ni postojala. Boravili su u župnoj kući zbog centralnog grijanja na naftu, no da ih je pogodio neprijateljski projektil – sve bi odletjelo u zrak. Kad su mještani pokupili stvari i napustili područje, i oni su učinili isto, ostavljajući iza sebe svećenika i nekoliko policajaca.
Ratne ozljede bile su strašne. Budimir se prisjeća svog prvog susreta s ranjenim braniteljem – krhotina protuavionske granate raskomadala mu je arteriju. Uspjeli su mu spasiti život. Oboje su kasnije ostali poznati po velikom broju spašenih života.
“Kirurzi na prvoj crti bojišta – to nije postojao nigdje u svijetu. Kod nas je posebnost bila ta što nismo imali dovoljno helikoptera, ali smo imali kompletan kirurški tim: kirurga, anesteziologa, operacijsku sestru i anesteziološkog tehničara. Sve to imali smo i na Velebitu, na visini od 1500 metara, gdje smo držali najveći dio terena”, kazala je Trgo. Na Velebit se moglo jedino helikopterom, pješice ili na konjima.
Operacije u barakama
Na najnižem položaju na Velebitu, Bukvi blizu Malog Alana, držali su i položaje Ivine vodice, Dušice i Marasovac. Liječničke ekipe iz cijele Hrvatske tamo su se izmjenjivale, a operiralo se u drvenim barakama. Tamo su ih često posjećivali puhovi, miševi, pa čak i poskoci.
Splitska bolnica je tada pokrivala više punktova i specijalnu policiju. Na terenu su imali i transfuziološkog tehničara koji je omogućavao pružanje pomoći krvlju i krvnim pripravcima. Osim ruku i znanja, koristili su i stari RTG uređaj.
“Rat mi je bio najljepši dio života u ljudskom smislu jer su u ljudima tada izašle na vidjelo sve pozitivne osobine. Na planini sam bila jedina žena među gomilom muškaraca – preživjeti je bilo teško. Zimi smo topili snijeg za pranje, ljeti se išlo po vodu na udaljene položaje. Kad bi bilo -30, svi bi izašli van da se ja mogu oprati. Više sam neugodnosti doživjela u civilizaciji nego među 15 muškaraca u jednoj baraci”, svjedoči Trgo.
Posebno pamte liječnika Emila Frankovića i tehničara Mladena Braovića, koji su za trajanja napada na položaju Marasovac na Velebitu uspjeli zbrinuti ranjene specijalce i kolege.
Jedan ranjenik, pogođen s dva metka u srce, preživio je zahvaljujući njihovoj intervenciji – iako je nestalo struje na početku operacije. Iako nisu imali sav potreban instrumentarij, ništa ih nije spriječilo da pomognu.
Ručno upuhivali zrak
U nedostatku opreme, znali su nakon operacija satima ručno upuhivati zrak u pluća ranjenima dok ih se ne bi moglo prevesti. Ako bi im instrument pao na pod, dezinficirali bi ga alkoholom i nastavili s operacijom. Unatoč tome – bolničkih infekcija nije bilo.
Najzahtjevniji teren bili su Ratne bolnice Rama i Nova Bila. Kako nisu imali Jedinice intenzivne njege, ranjene su mahom prebacivali u splitsku bolnicu, gdje su timovi nastavili posao. U to vrijeme s njima je bio i današnji šef Klinike za ženske bolesti KBC-a Split, Marko Mimica.
Liječnički timovi su bili višenamjenski – osim ratnih ozljeda, rješavali su i civilne zdravstvene probleme poput poroda, upala slijepog crijeva i sličnih akutnih stanja.
Tijekom cijelog rata vodila ih je Hipokratova zakletva, suosjećanje i prije svega – ljubav prema domovini. Da se sve ponovi, Budimir i Trgo poručuju da bi postupili potpuno isto kao 1991. godine.
Otvorena Spomen soba hrvatskih branitelja Sinja i Cetinskog kraja
U Pakracu počinje izgradnja doma trajne skrbi za hrvatske branitelje
