Riječka gradonačelnica sastala se u srijedu 21.7. 2026. s predstavnicima Zajednice udruga hrvatskih branitelja i Kluba navijača Armada Rijeka da bi raspravili o temi koja je proteklih dana znatno podigla tenzije u gradu na Rječini. Kao što je poznato, komunalna služba obrisala je znak HOS-a, koji je zajedno s znakovljem drugih hrvatskih postrojbi iz Domovinskog rata, krasio mural na Škurinjama.
Za branitelje je brisanje HOS-ova amblema skandal, a za dio ljevice skandal je već samo njegovo postojanje na muralu.
Da je bila riječ o nepromišljenom činu (ili uspješnoj podvali struktura iz bivše gradske vlasti) postalo je jasno – vrlo brzo.
Izostanak očekivane reakcije
Reakcija navijača i branitelja bila je munjevita, ali mudra i odmjerena. Nije trebalo dugo čekati i HOS-ov grb opet je zasjao tamo gdje mu je i mjesto, u zajedništvu sa simbolima i znakovljem svih drugih vojnih postrojbi Hrvatske vojske iz Domovinskog rata. Momci se nisu skrivali nego su usred dana, prionuli poslu i uz zabavu i druženje ispravili pogrešku gradskih vlasti.
Ne treba biti znanstvenik iz područja sociologije ili psihologije da bi se pretpostavilo kakav je epilog mogao biti da su gradske vlasti ustrajavale u svom naumu ili da se sve ovo odigravalo u nekoj drugoj sredini, a ne baš u Rijeci, gdje, hvala Bogu, ni navijačima, a ni braniteljima mudrosti nije manjkalo. Uobičajeno je da akcija rađa reakciju i identitetsko nasilje dobiva kontraudar, a pokretaču ove akcije možda je baš to bio cilj.
Taj nepoznat netko tko je vršio medijski pritisak, provukao nalog ili možda savjetovao odgovorne osobe u Gradu da se obriše HOS-ov grb kao da je želio eskalaciju i produbljivanje ideoloških sukoba.
Takav „zavjerenik” bi zasigurno očekivao nove grafite na pročeljima zgrada, naljepnice na stupovima, semaforima i klupama, zazivao neprimjerene parole i pozdrave i sanjao devastaciju spomenika iz NOB-a sa stiliziranim slovom „U” da bi mogao hraniti svoju mantru o fašizaciji društva, o duhu koji je navodno na Hipodromu pušten iz boce i koji prijeti da našu domovinu vrati u neka druga vremena.
No, baš u tim vremenima otkucava njegovo srce i srca njegovih istomišljenika, radi se o vremenima totalitarizama.
Hrvatski branitelji i riječki navijači nisu se ulovili na udicu. Hrvatska je nastala u Domovinskom ratu. U tom je ratu Hrvatska pobjednik. Hrvatski branitelji časno su se borili u pravednom obrambenom Domovinskom ratu i oni to ponosno ističu. Ne dozvoljavaju povezivanja s ideologijama iz prošlosti, iz ratova koji nisu bili njihovi.
Zajedno u ratu – zajedno u miru
Zbog stalnog napada na HOS-ovo znakovlje pomalo neopravdano sve druge hrvatske postrojbe padaju u drugi plan. Jednako se ginulo i u Tigrovima, Gromovima, Vukovima i drugim gardijskim i svim ostalim brigadama Hrvatske vojske i redarstva. Hrvatska je pobjeda postignuta u zajedništvu i zbog tog zajedništva pripadnici i svih drugih postrojbi ne dopuštaju izdvajanje HOS-a.
Prema riječima Perice Prpića, predsjednika Udruge specijalne policije Domovinskog rata Ajkula, “HOS-ovo znakovlje nit’ će biti zastupljeno više niti manje nego znakovlje drugih postrojbi, ali će biti u zajedništvu s njihovim znakovljem baš kao što su i pripadnici HOS-a bili u zajedništvu s drugim braniteljima u bitkama u kojima se stvarala hrvatska država”, ističe Prpić.
Totalitaristička pozadina antifašističkog sentimenta
Valja dodati da se totalitaristički sentiment u našim krajevima krije pod krinkom antifašizma. I ne radi se ovdje o antifašizmu Churchillova ili De Gauleovog tipa već o jugoslavenskoj inačici jednopartijskog komunističkog sustava. Takav antifašizam je jednostavno toliko potrošen koliko realnog fašizma više nema. Takav antifašizam se fašizmom hrani i ako ostane bez goriva nestat će i on i oni koji na njemu grade svoj identitet i svoj utjecaj.
Riječki branitelji su nam rekli da ne dopuštaju njihovo povezivanje s ideologijama i vojskama iz prošlosti i ističu svoj put i ideju te prepuštaju povjesničarima da se bave prošlošću. I to je njihovo pravo.
A mi ćemo ovdje baš tu povijest promatrati iz sociološkog, emocionalnog i duhovnog aspekta.
Ljudi koji svjesno iniciraju ideološke sukobe, a njih, na žalost, ne nedostaje, ustvari se nisu pomaknuli iz 45. godine prošlog stoljeća. Upravo tu se krije točka prijepora.
Takvi stvarnost promišljaju iz perspektive tog vremena. Oni još uvijek žive u vremenima bratstva i jedinstva, omladinskih radnih akcija, trčanja za štafetom i pjevanjem pjesmuljaka jednom diktatoru. Oni ne promišljaju Hrvatsku samostalnost od 1991.
I zato se uvijek iznova vraćaju tamo gdje je ostalo njihovo srce.
Dio potomaka najostrašćenijih zagovaratelja tih vremena ujedno su i najveći inicijatori svjetonazorskih bitaka. Uslijed tektonskih geopolitičkih poremećaja prošlog stoljeća njihovi su očevi i djedovi došli u situaciju da iskorače na vrh društvene ljestvice, a oni najistaknutiji među njima su iz brvnara uselili u stanove obitelji koje su pobjegle pred oslobodiocima s isukanim bajunetama i crvenim zvijezdama na njihovim kapama.
Prije toga, po zapovijedi vrhuške svoje partije, ispunili su jame, škrape i rovove tjelesima onih koji nisu imali sreće kao obitelji koje su pred egzekutorima pobjegle na vrijeme.
Ljudi i vodstvo
Ne treba upadati u zamku generaliziranja u kojoj žive antagonisti HOS-ova amblema. Treba biti pošten i priznati da mnogi među partizanima nisu željeli niti ubijati razoružane vojnike niti činiti zlo drugima. Dobar dio njih vjerovali su da rade ispravnu stvar. Hrvatski domoljubi iz Istre, Rijeke i dijelova Dalmacije u vremenima 2. Svjetskog rata i nisu imali drugu mogućnost nego pristupiti onima koji su im obećavali ostanak u istoj državi, u zajedništvu s drugim hrvatskim krajevima.
No dobre namjere dijela partizanskih snaga, koliko god da je taj dio značajan bio, ne mogu opravdati jednoumlje, totalitarizam i zločinačku narav njihova vodstva.
Činjenica je i da su nakon rata masovno stradali oni koji su se borili za Hrvatsku onog vremena, a cilj njihovih protivnika bila je Jugoslavija.
A onda su se opet dogodile geopolitičke promjene, srušio se Berlinski zid, socijalistički eksperiment neslavno je propao u cijeloj Europi i opet su se sukobili oni koji su se borili za neovisnu Hrvatsku i oni kojima je cilj bila Jugoslavija.
Opet su s jedne strane nosili crvenu zvijezdu, a s druge šahovnicu.
Ovdje još moramo dodati da je podršku crvenoj zvijezdi davala i kokarda i to u 2. Svjetskom ratu od Titova proglasa o amnestiji za četnike u kolovozu 1944., a u Domovinskom ratu od samog početka.
Savezništva koja su odredila sudbinu
Znakovi i simboli zamijenili su strane. Pobjednici su postali gubitnici, a gubitnici pobjednici. “A mnogi prvi bit će posljednji, i posljednji prvi” (Mt 19,30)
U devedesetima se promijenio i okvir u kojem se odigravao sukob crvene zvijezde i kokarde s jedne te hrvatske šahovnice s druge strane.
Dok je 40.-tih godina prošlog stoljeća hrvatska ideja bila odbačena od zapadnih zemalja i svoje je saveznike potražila na tamnoj strani povijesti, devedesetih je odbacivanje zapada ta ista hrvatska ideja amortizirala vlastitim snagama.
Dok je četrdesetih pristajala na uvođenje rasnih zakona, što je bila teška povijesna pogreška usprkos činjenici što se takav zakon uvodio pod pritiskom nacističke Njemačke kao uvjet da bi se dobilo naoružanje za obranu od započetog četničkog orgijanja, ubijanja hodočasnika u vlakovima i, doslovno, pečenja svećenika na ražnju – devedesetih se Hrvatska oslonila na vlastite snage i pouzdanje u Božju pomoć.
Hrvatska četrdesetih imala je za saveznika Hitlera, Hrvatska devedesetih Ivana Pavla II.
Metafizički okvir vojnih zbivanja
Krunica oko vrata hrvatskih branitelja, mudrost hrvatskog političkog vodstva i hrabrost hrvatskih branitelja doveli su do nevjerojatnih vojnih pobjeda.
Prava biblijska priča dogodila se u bitkama kod Tovarnika i Ilače kad je „potpomognuto” lancem molitava neprijateljsko zrakoplovstvo raketiralo vlastite snage i tako otupilo oštricu sveobuhvatnog napada JNA na Hrvatsku kojoj su zapadni komentatori predviđali potpuni krah nakon najviše dva tjedna borbi.
Crvenkapino uništavanje prvih tenkova u Bogdanovcima kad je obrana već bila u rasulu pa je ipak uslijedila herojska obrana Vukovara ili nevjerojatan preokret u obrani Dubrovnika kad su domaći branitelji i pripadnici 9. bojne HOS-a naše topništvo natjerali da gađa Srđ na kojem su oni držali položaje da bi kao posljedica te odluke stradali okupatori koji su ih držali u okruženju, a Dubrovnik ostao obranjen, samo su neke od situacija u kojima je racionalno predviđanje ustuknulo pred metafizičkim ishodima.
Rezultat je u devedesetima bio dijametralno suprotan onome iz četrdesetih.
A svi oni hrabri i pošteni momci koji nisu sudjelovali ni u kakvim zločinima i koji su se četrdesetih ponadali da je napokon došlo vrijeme za prestanak političkih ubojstava, raznih ugnjetavanja i zabrana isticanja hrvatskog identiteta, da je došlo vrijeme za slobodu – nisu ustali ni za Hitlera ni za rasne zakone. Većini njih motivi su bili pravedni, a krive odluke tadašnjeg vodstva, savezništvo s nacističkom Njemačkom i proglašene rasne zakone, u krvi su platili.
Cijena pogrešnih odluka
U najvećoj tragediji u hrvatskoj povijesti nekoliko desetina ili čak nekoliko stotina tisuća ljudi (ovisno o izvorima) poubijano je u samo nekoliko mjeseci bez suđenja i bez milosti u teško shvatljivoj dijaboličkoj industriji smrti koju su provodile nove komunističke vlasti uz prešutni blagoslov njihovih britanskih partnera.
Pogrešne odluke i kriva savezništva vodstva tadašnje hrvatske države bila su težak duhovni uteg koji je zlu dao autoritet da se iživljava nad hrvatskim narodom. Ali, pravednost želje za samostalnošću i čiste namjere većine ondašnjih boraca nisu dozvolile da skupa s njima umre i hrvatska ideja.
I možda baš zbog te njihove žrtve, kratica HOS je opstala. Naime, HOS su bile združene vojne snage tadašnje hrvatske države, nastale objedinjavanjem većina ratnih postrojbi pod zajedničko zapovjedništvo krajem 1944. godine (izuzetak su činile žandarmerija i postrojbe pod direktnom njemačkom komandom). Ta im je pripadnost HOS-u nakon završetka rata najčešće značila i smrtnu presudu.
Dok im kosti još uvijek leže po nebrojenim jamama bez križa i oznake, kratica naziva njihove vojske iznova je izronila na svijetlo dana. Kao da je Bog to dopustio.
Herojstvo HOS-ovaca bez ijedne mrlje
Momci i djevojke koji su HOS-ov znak pronosili po najtežim bojišnicama Domovinskog rata to su činili bez ijedne mrlje. Već spominjani Žarko Manjkas Crvenkapa, momak od dvadeset i četiri godine, koji je uništio 12 tenkova, poveo je iz neprijateljskog obruča, kroz minsko polje, civile ispred kojih je išla HOS-ova štafeta smrti. Crvenkapa je prvi stao na čelo, znao je što slijedi. Kad je on poginuo od mine, na njegovo je mjesto stao drugi HOS-ovac. Kako bi koji stradao, drugi je preuzimao štafetu, od njih jedanaest, sedmorica su poginula, četvorica su bili teško ranjeni, a civili koji su s njima krenuli, svi su došli do slobode.
Jean Michel Nicolier, hrabri francuski momak anđeoskog lica nije htio ostaviti ljude s kojima je dijelio sudbinu iako su mu sigurno izvlačenje nudili njegovi sunarodnjaci kad su ušli u okupirani Vukovar, a prije toga je odbio i HOS-ove suborce koji su ga htjeli nositi u proboj.
Dok je osiguravao izvlačenje Mile Dedakovića Jastreba iz Vukovara poginuo je Nikola Bogojević.
Dugi Nidžo, kako su ga zvali, bio je zagrebački dragovoljac i pripadnik HOS-a, a podrijetlom je bio iz obitelji visokog časnika JNA. Po nacionalnosti Srbin i pravoslavne vjeroispovijesti.
Goran Milneršić Patak i Zdravko Čanak bili su riječki HOS-ovci poginuli u ličkom Ribniku.
Ovakvih priča ima u svakom gradu, selu, šumi i polju gdje su HOS-ovci branili svoj dom. Ali nema ni jedne priče u kojoj su klali, silovali, ubijali civile.
I svi su oni nosili taj isti simbol, taj isti HOS-ov amblem.
HOS-ov amblem – najava neizbježnog suočavanja s Istinom
I sad je potpuno jasno zašto neki jednostavno ne podnose ovaj znak, zašto postaju agresivni, rigaju vatru, vrijeđaju i psuju u komentarima…
Taj isti znak blješti kao optužnica za demonsku industriju ubijanja kojima su bili podvrgnuti HOS-ovci iz 40—ih.
Zato im on smeta. U političkom smislu on je simbol poraza njihove komunističke i jugoslavenske ideje, u duhovnom on je najava neizbježnog suočavanja s Istinom.
Zločin je zločin. I koji god da su ih vojnici činili oni su ratni zločinci. HOS-ovci iz 90.-ih nisu činili ratne zločine, oni koji su poubijali njihove prethodnike iz 40.-ih jesu.
Desetljećima su bježali sudu povijesti, ali sad ih baš taj povijesni sud sustiže i pobjeći mu ne mogu. Zvijer je razotkrivena i zato reži i divlja.
Zakulisne političke igre
U takvim duhovnim vrtlozima povijesne zbilje našla se Iva Rinčić. Pod pritiskom krugova koji veličaju jedan od totalitarizama prošlog stoljeća, HOS-ov grb iz Domovinskog rata bio je uklonjen s murala posvećenog svim hrvatskim postrojbama.
Sasvim sigurno radilo se o političkoj igri kojom se potpirivanjem ideoloških sukoba centrističkoj gradonačelnici pokušala umanjiti podrška na desnom centru koju nesumnjivo ima. Na sreću, riječka je nositeljica gradske vlasti bilo dovoljno mudra da pronikne u takve zakulisne procese i što je još važnije, nije se libila svoju grešku ispraviti, a to je dokazala postizanjem dogovora s braniteljima i pripadnicima Armade.
Na žalost, to se ne može reći za riječku crkvenu vlast koja je zbog HOS-ovih zastava zabranila i svim drugim barjacima hrvatskih ratnih postrojbi da ubuduće sudjeluju na Procesiji svetog Vida.
Priopćenje Riječke nadbiskupije i tamni duhovi prošlosti
Riječka nadbiskupija nedavno je u svom skandaloznom priopćenju istaknula da su HOS-ovi simboli neprimjereni te da nema veze u kojem kontekstu su istaknuti i da im kao takvima nije mjesto na procesiji svetog Vida. Pri toj su odluci ostali u nadbiskupiji i nakon što su im hrvatski branitelji iz Primorsko-goranske županije priopćili da su taj blagdan odabrali kao svoj spomendan. Time je crkvena vlast u Riječkoj nadbiskupiji istaknula kandidaturu da bude iznad političke i sudbene vlasti koje su odredile da se u komemorativnim prigodama takvo znakovlje može koristiti.
Istovremeno, u sklopu manifestacije Mediteranski teološki susreti održana je javna tribina na kojoj su u Rijeci sudjelovali kardinali Blase J. Cupich (nadbiskup Chicaga) i Ladislav Nemet (nadbiskup Beograda), obojica poznata po svojim modernističkim stavovima. Znakovito, tribina je imala naziv „Prorokovati mir okruženi bukom rata: Mirotvorstvo u doba militarizma“.
Tribina je održana u Velikoj dvorani Riječke nadbiskupije . Na njoj su dvojica kardinala, uz moderiranje novinarke Morane Kasapović, govorila o temama rata, nacionalizma, migracija i uloge Crkve u suvremenom društvu.
Na „pacifističkoj konferenciji”, bili su i rado viđeni gosti u Riječkoj nadbiskupiji, vijećnik Grada Rijeke, Nebojša Zelič iz stranke Možemo i posrnuli lokalni šef antifašista i bivši gradonačelnik protiv kojeg je podignuta optužnica zbog pogodovanja na štetu Grada, Vojko Obersnel.
Kad već “skandaloznost” HOS-ovog znakovlja nisu uspjeli podmetnuti riječkoj gradonačelnici, kod riječkog su nadbiskupa očigledno naišli na razumijevanje.
Epilog
Usprkos stalnim nastojanjima da se zatru simboli i znakovlje koje predstavlja pobjedu hrvatske ideje i podrške koju su takva nastojanja dobila unutar Crkve, uz znakovlje drugih hrvatskih postrojbi iz Domovinskog rata u srcima riječkih domoljuba i baš kao i na riječkim muralima i dalje će ponosno stajati grb s natpisom HOS i pozdravom “Za dom spremni”
Više o ovoj temi:
Još jedna oslobađajuća presuda pozdravu „Za dom spremni“: dokle će ga progoniti?
Što se točno dogodilo na procesiji svetog Vida u Rijeci: razgovor s braniteljima
Za dom spremni i riječka politička kuhinja
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
