Masovni udari po ukrajinskim gradovima svim vrstama projektila pokušaj su Putina da Trumpovu mirovnu inicijativu okrene u svoju korist. U Kremlju procjenjuju da su Ukrajinci umorni od rata te su na samom rubu „pucanja”. Trumpova inicijativa daje im (vjerojatno lažnu) nadu da će rat uskoro prestati. U takvim okolnostima Putin i njegovi savjetnici vjeruju kako je potrebno još vrlo malo pa da Ukrajinci popuste i natjeraju Zelenskog da prihvati Putinove ucjene. Osvajanje ukrajinskih mjesta vrlo je skupo i u ljudstvu i u opremi. Teroriziranje civila neusporedivo je jeftinije.
Putin se pritom jako kocka vjerujući kako Trump neće prekršiti predizborno obećanje kako više neće pomagati Ukrajini. Trenutačno se u i oko Kongresa vodi ogorčena borba oko novog proračuna (Trump ga je nazvao “one big, beautiful bill”), a koji će donijeti novu rekordnu zaduženost koja je već sada 36 bilijuna dolara. U proračunskoj godini 2025. američka vlada potrošit će 1,5 bilijuna dolara više nego što će prikupiti porezima i drugim nametima. U takvim okolnostima vrlo je mala vjerojatnost da će Trump obnoviti pomoć Ukrajini i početi slati stotine milijardi dolara vrijedno oružje i streljivo. Barem tako vjeruju u Moskvi.
Putinu odgovara i da se Trump povuče iz mirovnih pregovora jer bi to, kako vjeruje, dodatno smanjilo moral Ukrajinaca i odlučnost za nastavak rata. Pritom Putin se ne boji novih američkih sankcija, što ne čudi jer su one do sada imale vrlo malo utjecaja na Rusiju. U uvjetima kad 4/5 država nije pridružilo Europi, SAD-u i Kanadi u sankcijama one sve više gube na učinkovitosti. Rusiju znatno više pogađa pad cijene nafte i plina nego sankcije.
Ruska vojna industrija muči se s povećanjem proizvodnje tenkova i borbenih vozila. Istovremeno jako raste proizvodnja projektila, naročito krstarećih i balističkih. U 2024. godini iz ruskih pogona izašlo je 750 balističkih projektila 9M723 Iskander-M, 560 krstarećih projektila H-101, više od 240 krstarećih projektila 3M14/54 Kalibra.
Proizvodnja primitivnih krstarećih projektila Geran-2 premašila je 5000 komada u 2024. godini. Za sada se sva ta proizvodnja troši na Ukrajinu. Poklekne li Ukrajina, ili Trump ipak uspije dogovoriti primirje, ruska industrija neće smanjiti proizvodnju. Ili kako bi u pogodnom trenutku nastavili agresiju na Ukrajinu do potpune okupacije, ili kako bi Putin ostvario svoj san o novom ruskom carstvu pripajajući Rusiji druge dijelove Europe.
Tri godine ruske agresije na Ukrajinu europski vlastodršci potrošili su uglavnom na lamentiranja oko potrebe jačanja obrane, a da pritom nisu učinili skoro ništa. I dok je Rusija potpuno prešla na ratnu proizvodnju europska vojna industrija još uvijek nije stvorila dovoljno kapaciteta za istovremeno naoružavanje Ukrajine i namirenje europskih potreba. Sve teži odnos s predsjednikom Trumpom, ne samo oko opstanka NATO saveza već i najava trgovinskog rata, dodatno otežava i onako tešku situaciju.
Povrh toga s vremena na vrijeme jave se „pametni” s tvrdnjama kako se Europa ne treba bojati Putina. Jer po njima Putin ne namjerava napasti Europu. Kao da Ukrajina nije europska država. Ti bi tvrdili isto i da ruski tenkovi uđu u Baltičke države. Argument bi im bili da su Litva, Latvija i Estonija već bile dio SSSR-a pa Putin samo vraća odmetnute države. Pa stoga ne bi bilo vrijedno krenuti u veliki rat zbog njih. Ti i takvi očigledno priželjkuju povratak Rusa i dobrih starih vremena diktatura.
Trumpov rezervirani odnos prema NATO savezu i zahtjevi da europske članice dosegnu tri posto izdvajanja za obranu iz bruto društvenog proizvoda (BDP), ali i sve izgledniji trgovinski rat, natjerali su europske vlastodršce na odluku „kupujmo europsko”. Problem je u tome što se baš i nema što kupiti. Europska vojna industrija sustavno je uništavanja trideset godina pa sad proizvodi išta-ništa. Jedino gdje donekle može parirati američkoj je brodogradnja. Dijelom zato što je Europa (nekim čudom) sačuvala vojnu brodogradnju, a dijelom jer su je Sjedinjene Države zapustile.
S druge strane Rusija proizvodi sve u sve većim količinama. To se posebno odnosi na sve vrste vođenih projektila – balističkih i krstarećih. Koji iz dana u dan razaraju ukrajinske gradove i teroriziraju civilno stanovništvo. Istim tim oružjima Putin će napadati civile u državama koje će doći na red nakon Ukrajine.
Nitko ne može biti potpuno siguran gdje će Putin stat. Hoće li mu Ukrajina biti dovoljna? Ili Baltičke države? Ili Finska koja je do 1917. godine bila dio Rusije? Ili pola Poljske? Možda Moldavija? Mađarska i Slovačka već sada imaju na vlasti proruske političare koji će vrlo rado pretrčati na rusku stranu ako se NATO i Europska unija počnu raspadati. Tu je i Srbija čiji vlastodršci samo čekaju povoljne okolnosti da ponovno pokrenu projekt velike Srbije. Za početak pripajanjem Crne Gore i Republike Srpske, te agresijom na Kosovo. A potom i puno više.
Bolna je činjenica da europska protuzračna i proturaketna obrana ima više rupa od prosječnog švicarskog sira. To se pokušava donekle otkloniti European Sky Shield Initiative (ESSI) kojoj je do sada pristupile 23 države. Hrvatska naravno nije. Zajedno s Francuskom, Španjolskom i Italijom. Francuzi i Talijani vjeruju da su sposobni samostalno braniti svoje nacionalne teritorije, dok Španjolci vjeruju da ga nemaju od koga braniti. S druge strane Hrvatska svoj nacionalni teritorij nema čime braniti, ali joj zato ne nedostaje prijetnji.
Iskustva rata u Ukrajini
Ruski arsenal sastoji se od balističkim projektilima malog dometa 9M723 Iskander-M i KN-23, krstarećim projektilima Kh-101, 3M14/54 Kalibr i Shahed 136/Geranj-2. U najmanje jednom napadu uporabljen je i balistički projektil velikog dometa RS-26 Rubež. Odnedavno ruska vojska koristi i najnoviji krstareći projektil Shahed 238 ili Geranj 3.
Upravo su krstareći projektili Geranj-2/3 pokazali kao jako zahtjevni za ukrajinsku protuzračnu obranu. primitivni i zato jeftin krstareći projektil koji se može izrađivati u velikom broju. Ruski Geranj 1 i Geranj 2 nastali su izvorno kao kopija iranskih projektila Shahed 131 i Shahed 136. Već su iranski bili jeftini za proizvodnju jer su rabili jeftine komercijalne komponente.
Povrh toga projektili su jednostavni što pojednostavnjuje i ubrzava proizvodnju. Ruski inženjeri uspjeli su dodatno pojednostavniti i pojeftiniti projektile Geranj 1/2. Stoga zapadni izvori procjenjuju da je cijena jednog Geranja 2 između 20 i 30 tisuća dolara. Pogon u gradu Elabjuga u Republici Tatarstan uspije proizvesti do 500 Geranja 2 mjesečno.
S bojevom glavom od oko 40 kilograma i primitivnim sustavom navođenja koji kombinira inercijalni i satelitski sustav borbena učinkovitost nije odveć velika. Međutim, to se nadoknađuje mogućnošću lansiranja u velikom broju. Povrh toga jako velik broj ciljeva odlično služi za preopterećivanje protuzračne obrane kroz koju onda lakše prolaze veći i ubojitiji krstareći projektili.
Najnovija prijetnja je krstareći projektil Shahed 238 ili Geranj 3. Najveća razlika u odnosu na Geranj 2 je uporaba turbomlaznog motora Toloue-10 potiska 3,7 kN. To je dovoljno za brzinu krstarenja Geranj 3 krstarećeg projektila od 600 km/h. U poniranju na cilj projektil doseže do 700 km/h. Povećan je i vrhunac leta na nešto više od devet tisuća metara.
U spremnicima ima dostatno goriva za dva sata leta što znači domet od oko 1200 kilometara. Bojeva glava je mase 50 kilograma. Uporaba turbomlaznog motora uvjetovala je i značajno povećanje cijene projektila na oko 150 tisuća dolara. Druga negativna strana su dimenzije od tri metra dužine i raspon krila 3,5 m, te poletna masa od 380 kg.
Posebno važne ciljeve, prije svega elektrane i dijelove sustava za prijenos električne energije, ruska vojska u pravilu napada krstarećim i balističkim projektilima vrlo velike razorne moći. Prije svega krstarećim projektilima H-101. Krstareći projektil H-101 razvijen je kao zamjena za H-55. Na samom početku ruske agresije na Ukrajinu uporabljeno je nekoliko H-55 s balastom umjesto nuklearnim bojnim glavama, a kao lažni mamci. Zapadni izvori jako se razlikuju u procjeni dometa H-101.
Počinju od 2000 km pa završavaju na više od 5000 km. Većina ih se slaže da je bojeva glava mase 400 ili 450 kilograma. Početkom 2024. godine iz Ukrajine su došli izvještaji da je masa bojeve glave povećana na 800 kilograma smanjenjem spremnika za gorivo. Time je značajno povećana razorna moć uz smanjenje dometa.
Tijekom prve dvije godine rata, dok je još mogla djelovati iz Crnog mora, ruska mornarica često je napada ciljeve krstarećim projektilima 3M54 Kalibr namijenjen je djelovanju s podmornica, brodova i zrakoplova. U agresiji na Ukrajinu najviše ga rabi ruska ratna mornarica s podmornica, fregata i korveta. Domet mu je 2500 kilometara. Koristi visoko razornu bojevu glavu mase 500 kilograma.
Kao posebno zahtjevni za ukrajinski PZO pokazali su se balistički projektili.Tamošnji gradovi napadani su, između ostalih, balističkim projektilima malog dometa 9M723 Iskander-M i KN-23. Balistički projektil 9M723 Iskander-M službeno ima domet 490 kilometara kako bi se uklopio u Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty (INF Treaty).
Sporazum su 8. studenog 1987. potpisali američki predsjednik Ronald Reagan i generalni sekretar komunističke partije Mihail Gorbačov. Njime su se države potpisnice obvezale da neće razvijati balističke projektile dometa većeg od 500 kilometara i manjeg od 5500 km. Ta se ograničenja ne odnose na sjevernokorejski balistički projektil KN-23 dometa, ovisno o masi bojeve glave, 600 do 900 kilometara. Najveća korisna nosivost ovog projektila je 500 kilograma.
Europski deficit sposobnosti
S druge strane stoji Europa koja ima vrlo malo. Postizanje zadovoljavajuće razine proturaketne obrane cijele Europe zahtjeva najmanje 110 bitnica proturaketnih sustava velikog dometa koji se mogu nositi s balističkim projektilima srednjeg dometa. Zaštita od balističkih projektila malog dometa te krstarećih projektila svih vrsta i tipova zahtjeva najmanje 200 bitnica PZO raketnih sustava srednjeg dometa. Za dodatnu obranu posebno važnih objekata potrebno je najmanje 1000 bitnica PZO-a kratkog dometa kao posljednje crte obrane. A to znači 2,5 puta više nego što ih europske države trenutačno imaju.
Ako se više ne smije kupovati američko, a to znači i PZO raketni sustav MIM-104 Patriot, onda europski kupci nemaju skoro pa nikakav izbor. Trenutačno jedino Francuska i Italija imaju vlastiti protuzračni raketni sustav velikog dometa Mamba u izvedenici ASTER SAMP/T NG s dometom većim od 150 km.
Njemačka je upravo počela dobivati prve komponente tri bitnice protubalističkog raketnog sustava Arrow 3. Kao i kod sustava Patriot i kod Arrow 3 problem bi mogla biti činjenica da ga zajednički proizvode Israel Aerospace Industries (IAI) i Boeing.
Izrael bi bio odličan izvor najsuvremenijih protuzračnih/protubalističkih raketnih sustava, da i sam nije politički problematičan.
Za borbu protiv krstarećih projektila izbor je znatno veći. Prije svega IRIS-T SLM njemačke tvrtke Diehl Defense. Ovaj se sustav u Ukrajini pokazao jako učinkovitim protiv krstarećih projektila, prije svega zahvaljujući radaru HENSOLDT TRML-4D. Još jedan PZO raketni sustav dolazi iz MBDA-ja – Enhanced Modular Air Defence Solutions (EMADS). Njegova osnova je projektil Common Anti-air Modular Missile (CAMM). Poljski konzorcij PGZ-NAREW dovršio je razvoj PZO raketni sustav Mała NAREW koji također rabi projektil CAMM.
Na kraju tu je problem nedostatnih proizvodnih kapaciteta. Ako bi se neka država odlučila kupiti sustav Mamba (SAMP/T) suočila bi se s činjenicom da tvrtka MBDA ne uspijeva proizvesti dostatni broj projektila. MBDA pokušava povećati proizvodnju, no činjenica je da je ona značajno premala za sve potrebe. Osim izvoza u Ukrajinu MBDA mora ispunjavati i prije sklopljene ugovore s francuskim, talijanski, britanskim, egipatskim i alžirskim ministarstvima obrane (ASTER 30 se koristi i na brodovima).
Povijesni sastanak bez svađe: Hoće li Hrvatska preživjeti Trumpa, NATO i vlastite političke krize?
Rafali skuplji i slabiji od konkurencije: Je li Hrvatska kupila zastarjele borbene avione?
Nova ekonomska stvarnost: Trump okreće leđa EU i Kini, gradi savez s Rusijom i Indijom
