Vanceov govor u Münchenu jedan je od onih trenutaka koji jasno pokazuju da se kotač povijesti okrenuo.
Taj trenutak nije iznenađenje za sve one koji pozorno prate trendove u društvenim gibanjima civilizacije koja je odavno postala globalna.
Činjenica da je naša civilizacija globalna jednako vrijedi i za one koji slijede globalističke ideje kao i za one koji im se suprotstavljaju. U svakom slučaju, ključne odluke najutjecajnijih ljudi iz oba tabora odražavaju se u kratkom vremenu na cjelokupnu civilizaciju.
Tako je i s gore spomenutim govorom američkog dopredsjednika. Nikada nitko nije europskim liderima održao lekciju kako je to učinio J.D. Vance.
Nakon ovog govora ništa više neće biti kao prije.
Trump ne želi trošiti energiju, vrijeme i novac na europskog tigra od papira
Sukus govora može se sažeti na konstataciju da Donald Trump i njegova administracija nisu zainteresirani trošiti energiju, vrijeme i novac na europskog tigra od papira s lakiranim noktima i pri tom riskirati nuklearnu kataklizmu uslijed sukoba s Rusijom koja bi mogla uništiti planet. Vance je sugerirao Europljanima da se sami počnu brinuti o svojoj obrani.
WOKE agendom inficirana Europska unija izgubila je, nakon američkih predsjedničkih izbora, svog glavnog pokrovitelja i to u ključnom trenutku posustajanja ukrajinskog vojnog, ekonomskog i voljnog potencijala u srazu s (ipak) moćnim ruskim medvjedom.
Europa u štiklama ostala je bez pomoći svoje moćne zaštitnice, drag queen američkih demokrata, koja više nema pristup nuklearnom koferu SAD-a. Težište ravnoteže straha je pomaknuto.
Vanceov govor bacio je u očaj Zelenskog i europske lidere. Nakon prvotnog šoka, mainstream mediji, kasnije nego je to uobičajeno za događaje ovakve važnosti, krenuli su s komentarima.
Ti komentari nalik su na njihove uobičajene reakcije nakon Trumpovih pobjeda. Već viđeno, otrcano i potpuno bespredmetno. Radi se o rugalačkim tekstovima, uobičajenim za komentare ideoloških neprijatelja u medijima totalitarističkih sustava.
Plenkovićeve ambicije i svrstavanje uz strane u sukobu
Sukus ukrajinsko-ruskog sukoba nije ni jednostavan ni proziran kako su nam to prezentirali iz HDZ-a ili kako su izvještavali njihovi medijski srednjostrujaški pobočnici, ili pak njihovi globalistički pandani.
Prije nego krenemo raščlanjivati osnovne postavke uzroka tog sukoba, a zbog preveniranja uobičajenih etiketa koje dolaze umjesto valjanih kontraargumenta, odmah ćemo naznačiti ključne ideje ovog teksta.
Sudjelovanjem u sukobu svjetskih velesila, male države poput Hrvatske mogu u najboljem slučaju biti sredstvo za potkusurivanje. Mogu imati ulogu napojnice, nikako honorara ili plaće, a pogotovo ne ulogu nekakvog važnog faktora kako je to, ponajviše radi osobne političke karijere, zamišljao Andrej Plenković.
Podsjetimo, tu ideju premijer Plenković podgrijavao je organizacijom summita u Dubrovniku ili s nazočnosti u Kijevu u vrijeme kad su tamo boravili američki državni tajnik Antony Blinken i njegov britanski kolega David Lammy.
Bez obzira na premijerovu želju da sudjelovanjem u ratnim igrama nadomjesti rupu u svojoj biografiji iz 90.-tih godina prošlog stoljeća, male se države trebaju držati čim dalje od sukoba poput rata u Ukrajini. Naravno, ako to im to situacija i zemljopisne datosti dozvoljavaju.
Hrvatska se nipošto ne treba gurati u NSATU misiju ili slične suicidalne aranžmane kamo je Hrvatsku želio odvesti vladajući HDZ.
Na svu sreću, na mjestu predsjednika države i vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske nije bio neki premijerov stranački kolega ili neki drugi poslušnik nego Zoran Milanović koji nije dopustio izravno miješanje u ratne operacije u Ukrajini.
Američkim distanciranjem od ovog sukoba tek postaje jasno koliko je važna bila ova odluka hrvatskog predsjednika.
Hrvatska se, isto tako, u ovom ratu ne treba svrstavati niti na stranu Rusije. Premala smo zemlja, i površinom i brojem stanovnika da bi tu igrali neku važnu rolu.
Sukus ukrajinsko-ruskog sukoba
Vratimo se uzroku rusko-ukrajinskog sukoba. O ovoj su temi ispisani kilometri tekstova ne bi li zamaglili glavne činjenice koje nam govore da Ukrajina želi u NATO savez i Europsku uniju.
Zamislimo Meksiko ili Kanadu koji žele u vojni i ekonomski savez s Rusijom ili Kinom. Koliko bi trebalo čekati na američku vojnu intervenciju?
Zasigurno mnogo kraće nego što smo čekali rusku vojnu intervenciju u Ukrajini nakon Euromajdana. I to je surova istina. I toga je Trumpova administracija itekako svjesna.
Možemo mi sada govoriti kako ukrajinski narod ima pravo sam birati s kim će u vojni, a s kim u ekonomski ili državni savez, ali zemljopisne datosti mu to jednostavno ne dozvoljavaju.
Zemljopisne datosti svojedobno nisu dozvolile ni Kubi da stupi u vojni savez s Rusijom. Svijet je u vrijeme Kubanske krize bio na rubu nuklearnog rata. Ipak, razum je prevladao, Rusija se povukla.
Velesile ne trpe prisustvo saveznika drugih velesila na svojim granicama, i to vrijedi oduvijek i zauvijek.
Onog časa kad neka velesila to bude dozvolila tog istog časa ona će prestati biti velesilom, a ekonomski i(ili) vojni poraz će uslijediti ubrzo.
Tu počinje i završava svaka priča o moralnosti, pravu i pravdi u svjetskim geopolitičkim odnosima.
Razum
No, tu počinje priča o razumnosti. Priča o razumu koja je iz razloga moralnog i duhovnog propadanja izostala u staroj dami Europi.
Zašto europske snage u drugoj polovici 20. stoljeća nisu krenule u odlučan odgovor Sovjetskom savezu? Zašto mu se nisu suprotstavile kad je tenkovima sprječavao odlazak Čehoslovačke ili Poljske iz područja njegovog vojnog i političkog interesa?
Zašto nije pružio pomoć njihovim narodima u pravednoj borbi za slobodu kad su ovi pokazali želju da se oslobode totalitarističkog stiska koji im nije dozvoljavao pomicanje željezne zavjese?
Zašto nisu stali u obranu vladavine prava, slobode govora, tiska i vjeroispovijesti tih srednjeeuropskih naroda?
Podrška je izostala iz jednostavnog razloga – zbog razuma. Razum je tada Zapadu nalagao da će u slučaju pravedne podrške češkom ili poljskom narodu riskirati nuklearni sukob s fatalnim posljedicama za cijeli svijet. Što se od tada promijenilo? Osim što ruski ideološki pritisak nije više onako dramatičan?
Odgovor je da su se promijenile elite. Europa više nema jednog Charlesa de Gaullea, Konrada Adenauera ili Sir Winstona Churchilla. Nema ni Roberta Schumana. Moral, razum, a i kršćanske vrijednosti ondašnjih europskih lidera zamijenili su koruptivnost, razvratništvo i bespredmetnost Ursule von der Leyen, Emanuela Macrona ili Borisa Johnsona i njegovih nasljednika.
Središta moći promijenila su adrese, ona više ne stanuju u političkim tijelima. Multinacionalne kompanije, tajna društva i financijske organizacije preuzele su primat. Duhovno propadanje učinilo je Europu ranjivom na jednak način na koji je antički Rim gubio svoju moć.
Osim moći, Zapad gubi i svoj razum, a gubi i vrijednosti na kojima je sagradio svoju moć. Upravo je to točno detektirao američki dopredsjednik u svom govoru europskim vojnim i političkim liderima na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu. Video sa sažetkom najvažnijih dijelova govora kojeg je objavio Nenad Bakić na svom facebook profilu može se pogledati ovdje, a tekst sažetka donosimo u nastavku;
Europska vlastita obrana i odustajanje od temeljnih vrijednosti
“Okupljamo se na ovoj konferenciji, naravno, da razgovaramo o sigurnosti. I obično mislimo na prijetnje našoj vanjskoj sigurnosti. Vidim da su se danas ovdje okupili mnogi veliki vojni lideri.“
Ali, dok je Trumpova administracija jako zabrinuta za europsku sigurnost i vjeruje da možemo doći do razumnog rješenja između Rusije i Ukrajine, vjerujemo da je u nadolazećim godinama važno da se Europa u velikoj mjeri pojača da osigura vlastitu obranu”, kazao je Vance.
“Prijetnja koja me najviše brine vis a vis Europe nije Rusija. To nije Kina. Nije ni bilo koji drugi vanjski akter. Ono što me brine je prijetnja iznutra: povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti. Vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama”, rekao je Vance.
Poništavanje izbora u Rumunjskoj
Istaknuo je i da ga je zaprepastilo nedavno oduševljenje bivšeg europskog povjerenika rumunjskim poništavanjem predsjedničkih izbora koji je “upozorio da bi se ista stvar mogla dogoditi i u Njemačkoj, ako stvari ne budu išle po planu.
Sada, ove izjave koje ne uzimaju u obzir druge ljude, šokiraju američke uši. Godinama nam se govori da je sve što financiramo i podržavamo u ime naših zajedničkih demokratskih vrijednosti. Sve, od naše ukrajinske politike, do digitalne cenzure, naplaćuje se kao obrana demokracije. Ali, kad vidimo da europski sudovi poništavaju izbore i da visoki dužnosnici prijete da će poništiti i druge, trebali bismo se zapitati: držimo li se primjereno visokih standarda”, upitao je Vance.
Europska tiranija, cenzura, emigranti i Greta Thunberg
Vance je podsjetio i na Hladni rat i obranu demokracije protiv tiranija na europskom kontinentu.
“Uzmite u obzir stranu u toj borbi koja je cenzurirala neistomišljenike. Koja je zatvarala crkve. Koja je poništavala izbore. Nažalost, danas kada gledam Europu, ponekad nije baš jasno što se dogodilo nekima od pobjednika Hladnog rata.
Gledam u Bruxelles, gdje komesari Europske komisije upozoravaju građane da namjeravaju ugasiti društvene mreže tijekom građanskih nemira čim uoče ono što su ocijenili kao, citiram, “sadržaj pun mržnje”. I baš kao što se činilo da Bidenova administracija očajnički želi ušutkati ljude koji govore svoje mišljenje, tako će Trumpova administracija učiniti upravo suprotno. I nadam se da možemo zajedno raditi na tome”, rekao je Vance.
I dodao: U Washingtonu, u gradu je novi šerif. Pod vodstvom Donalda Trumpa, možda se ne slažemo s vašim stavovima, ali borit ćemo se za vaše pravo da to ponudite na glavnom trgu, slažete se ili ne?
Vance je istaknuo da nijedan glasač u Europi nije otišao do glasačke kutije da bi otvorio vrata milijunima neprovjerenih imigranata.
“Ne trebamo se bojati svojih ljudi! Čak ni kada iznose svoje stavove koji se ne slažu s njihovim vodstvom.
Vance se dotaknuo i klimatskih promjena i kritika europskih čelnika i političkih komentatora na račun Elona Muska:
“Ako smo mi mogli preživjeti 10 godina Grete Thunberg, onda i vi možete preživjeti nekoliko mjeseci Elona Muska”, poručio je Vance.”
Europsko miniranje mirovnog sporazuma iz Istanbula
Što možemo očekivati nakon ovih poruka američkog dopredsjednika i prvih reakcija iz Rusije i Europe?
Potpuno je jasno da se SAD distancira od ovog sukoba i da će europske zemlje morati biti mnogo podatnije ruskim zahtjevima nego što su to bile kad je Boris Johnson minirao već postignuti Istanbulski sporazum između Ukrajine i Rusije o čemu se više može pročitati u tekstu Slobodne Dalmacije ovdje.
Šef ukrajinske delegacije na tim pregovorima David Arahamija tako je izjavio:
Cilj Rusije bio je izvršiti pritisak na nas kako bismo zauzeli neutralnost. To im je bilo glavno. Bili su spremni prekinuti rat ako prihvatimo neutralnost, kao svojedobno Finska.
I mi bismo se obavezali da nećemo u NATO – rekao je Arahamija, dodavši kako je “sve ostalo” o čemu je Rusija razgovarala – poput zahtjeva vezanih uz “denacifikaciju” Ukrajine ili statusa ruskog jezika – predstavljalo tek “kozmetičke političke začine”.
Rusija je tada nudila Ukrajini povratak na stanje prije 24. veljače 2022. što znači da bi bila u svojim granicama s izuzetkom Krima kojeg je već ranije izgubila, a čak bi i Donbas uz određenu autonomiju ostao u sastavu Ukrajine.
Europske narode čekaju teški dani
Nije realno očekivati da će Ukrajina opet dobiti sličnu ponudu.
Želju za ulaskom u pregovore o prekidu rata u Ukrajini iznova su iskazali europski čelnici.
Uzimajući u obzir ondašnje zalaganje Borisa Johnsona za nastavak rata u Ukrajini kao i općenito stav europskih političkih elita oko ovog sukoba te izjave vojnih dužnosnika europskih sila sve više se čini da osim ukrajinskog i europske narode uskoro čekaju teški dani.
Bude li mudrosti, vjere i znanja, hrvatski ih narod ovaj put ne mora nužno dijeliti s njima. Da bi tako doista i bilo hrvatskom je narodu nužan duhovni preporod, moralno uzdignuće i novo političko vodstvo!
