Odluka sinjskog gradonačelnika Mire Bulja da ne dopusti da se izložba fotografija iza koje stoji Srpsko Narodno Vijeće održi u galeriji koja je pod nadležnošću gradskih vlasti izazvala je valove nekontroliranog bijesa u jednom dijelu javnosti.
Taj dio koji možemo opisati kao „lijevo-liberalni salon“, uvjerljivo je manjinski, ali ima, kako je Johnny Štulić nekada pjevao „svoje ljude na strateškim mjestima“. To čini da s malo glasova stvara neprestanu medijsku galamu, što ga čini utjecajnijim nego što ideje koje prezentira zaslužuju – kako u političkom, tako i u intelektualnom smislu.
Tako je i sada.
Jedna posve legalna, a čini mi se i sasvim legitimna, odluka sinjskog gradonačelnika da ne ustupa gradski prostor organizaciji koja već dulje vrijeme ne čini ništa drugo osim što politički i kulturološki napada i vrijeđa hrvatsku državu i njezine institucije (prilično čudan način prezentiranja interesa srpske manjine u Hrvatskoj) – histerično se proglašava „cenzurom“ i „ugrožavanjem sloboda“.
Isti oni krugovi koji već godinama pokazuju tendenciju apsolutističkog usmjeravanja i kreiranja društvene i kulturne klime u ovoj zemlji, sada su bijesni jer se pojavio političar kojega jednostavno ne zanima njihov monopol i donosi svoje odluke u skladu sa svojim političkim instinktom i interesima svojih birača.
Medijsko-idejna dominacija toga salona čini da njegovi ljudi postaju iznimno arogantni, a mehanizam kontrole nad napisanim, koji ima svaki odgovoran autor, počinje im slabiti. To čini da, jednostavno, u svojim tekstovima sladostrasno izbacuju ono najgore iz sebe i strašno kontaminiraju javni prostor.
Istinski ogledni primjer tome jest tekst Ante Tomića u kojima se taj publicist pridružio napadima na Bulja, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. To je tekst koji bi, da živimo u nekom bolje uređenom društvu, već bio prijavljen nadležnim strukovnim tijelima kao uradak koji ruši sve važnije novinarske kodekse i iznosi uvredljive sudove ne samo o jednom čovjeku, nego o cijeloj jednoj društvenoj grupaciji.
U njemu Tomić portretira Bulja kao polupismenog, zaostalog čovjeka, koji dolazi iz iste takve sredine, ne zna ništa o „visokoj kulturi“, bio bi nitko da nije bilo Domovinskog rata i kao takav – slijedi svoju perverznu logiku Tomić – nema nikakvo pravo donositi odluke o događajima poput izložbe fotografija.
Tekst je ispunjen općim mjestima malograđanskih primitivnih predrasuda prema „nižim“ klasama društva, radništvu kao i, naravno, hrvatskim braniteljima. Iz Tomića i njegovih rečenica izbija prezir upravo prema spomenutim slojevima društva, a izostanak autocenzure koji sam ranije spomenuo čini da je tekst u svojim pojedinim dijelovima upravo zapjenjen od mržnje.
Budimo realni, Tomić je svoju reputaciju i izgradio upravo na tome – fanatično upornom raspirivanju mržnje prema malome hrvatskom čovjeku koji je u njegovom svijetu simbol svega lošeg i bolesnog oko nas. U svome napadu na Bulju Tomić bijesni nad činjenicom da upravo takvi koje on prezire (on ih ironično opisuje kao „takozvane male ljude“) koriste svoje demokratsko pravo i dovode Miru Bulja na vlast.
Bulja koji je sve ono što Tomić i njegov salončić ne mogu podnijeti – radničko dijete, branitelj, čovjek vjeran svojim načelima. I upravo zato ga napadaju, a Tomić ga posprdno opisuje kao nekadašnjeg nadzornika u tvornici Dalmatinka, koji je „pazio da žene ne zaborave uvući laštik u mudante“.
To otužno izrugivanje s hrvatskim radnicama i njihovim radom u pisanju Tomića nimalo ne iznenađuje. On je, kako smo rekli, salonski pisac, a postkomunistički salon je od „elita“ titoističkog komunizma iz kojih je proizašao preuzeo prijezir prema hrvatskom radniku i seljaku.
Totalitarni režim koji je navodno trebao štititi interese radništva funkcionirao je upravo u suprotnosti prema njima, stvarajući partijsku oligarhiju koja je imala svu vlast u rukama. Svaki pokušaj naroda da barem djelomično ostvari slobodu koja mu je bila obećana dočekivala je oštra reakcija.
Velika tragedija naše državnosti jest da hrvatske „elite“ i danas u svojoj uvjerljivoj većini funkcioniraju upravo prema tom modelu preuzetom iz komunizma – daleko od naroda koji bi po naravi stvarali trebali predstavljati i voditi, u dubokom preziru prema njemu, i zaokupljene svojim sebičnim malim interesima.
Svojom ojkofobijom Ante Tomić i njemu slični autori tim „elitama“ vjerno služe. Pri tome, vjerojatno liječe svoje provincijalne komplekse i frustracije, bježeći od vlastitih korijena. Ali, to lijevome salonu nije bitno. Važno jest da mehanizam koji im omogućuje vladati i utjecati ostane nedirnut.
Svaki put kada se dogodi nešto što će tu ustajalu žabokrečinu prodrmati – kao recimo Buljova odluka – javljaju se ljudi poput Tomića koji će svoje talente bespogovorno upregnuti u to da se ta močvara ljulja što manje.
Još tekstova istog autora:
Zašto Tuskova Poljska postupa sa svećenicima kao komunisti u vrijeme Solidarnosti?
