Nikakvog iznenađenja nije bilo. Sve je bilo poznato i prije dva tjedna, potvrđeno nakon prošlotjedne stand up komedije koju su nadobudni urednici na HRT-u nazvali sučeljavanje predsjedničkih kandidata.
Nije tu bilo ni sučeljavanja ni kandidata, već smo jedino vidjeli Milanovića na maksimalnom egotripu (s neukusnim dosjetkama poput one o štriku) i izgubljenog nedoraslog Primorca koji je napamet naučio unaprijed pripremljene nemušte odgovore i replike. Kako se bližio kraj “sučeljavanja” komedija je postupno prerasla u tragikomediju. Nedostojnu borbe za funkciju predsjednika republike. (To što je glasalo samo 44 posto birača govori i o tome što misle o kandidatima, uza svu njihovu volju da ih “duhovitošću” ili trivijalnim stilskim figurama dovuku na biračka mjesta).
Dakle, sve je vodilo ishodu kojeg smo sinoć bili svjedoci. Priznajem, prije dva tjedna sam pogriješio dajući Primorcu u drugom krugu 30 posto glasova, a čudom nazvao ako dogura do 35 posto. Čudio se nije dogodilo, štoviše ni onaj relativno pristojan rezultat od 30 posto. Pokazalo se da je Primorčev domet malo više od 25 posto a Milanovićev skoro 75 posto.
Ružno je Primorčev rezultat zvati ponižavajućim ili sramotnim. Rječnik iz sportskih rubrika, koji ni u sportu nije opravdan jer svakome tko se u sportu bori pa makar i izgubio s ogromnom razlikom treba čestitati, ušao je i u praćenje politike. Sramotan može biti jedino individualan čin izostanka poštovanja prema suparniku, poput Primorčeva izbjegavanja čestitanja pobjedniku.
Ovako velika razlika u korist Milanovića posljedica je izbornog bojkota velikog dijela HDZ-ovog biračkog tijela. Nisu poslušali glas Andreja Plenkovića da se mobiliziraju i pokažu snagu stranke. Primorac je u drugom krugu dobio samo par postotaka glasova više nego u prvom i ukupno tek 380 tisuća glasova, dok je HDZ sa svojim partnerima dobio je na parlamentarnim izborima prošle godine čak milijun i 200 tisuća glasova.
Dogodilo se ono što se u trideset i pet godina hrvatskog višestranačja dosad zbilo samo dva puta. Prvi put su tako birači HDZ-a masovno na dan izbora ostali kući 2000., kada su nakon Tuđmanove smrti i katastrofalne gospodarske situacije odlučili kazniti svoju stranku, a drugi put se nešto slično dogodilo 2011. kao posljedica afere Sanader i globalne krize koja je 2010. zakucala i na hrvatska vrata.
Zato je između ostalog Milanović u svom pobjedničkom govoru “zahvalio HDZ-u” i u fino pozvao Plenkovića da se zamisli nad izbornim rezultatima. Ponudio je Milanović velikodušno (koliko iskreno drugo je pitanje) i ruku pomirenja Vladi i njenom čelniku odnosno “čisti star” u odnosima s Markovim trgom u svom narednom mandatu. Plenković je sinoć ostao nijem, ali je sigurno da će dobro razmisliti o budućim potezima jer ga narednih godina ponovno čeka kohabitacije s drčnim i neobuzdanim predsjednikom.
Spomenuo sam nedavno da rezultati izbora gotovo pa prisiljavaju Milanovića (što je i njegov vlažan san) da se stavi na čelo antihadezeovske koalicije, njegujući je i razvijajući u naredne tri godine. Jer, realno, sav opozicijski potencijal je nedovoljan da ozbiljno ugrozi HDZ i partnere bez jednog populističkog dečka s Črnomerca koji će, eto, NATO-u reći NATO, a Plenkoviću Plenković, te vezati opozicijsku vreću rogova s neraskidivim čvorom.
Toga se Plenković boji, dok istodobno zna da je Milanovićeva ruka pomirenja mač s dvije oštrice koji bi ga dodatno mogao oslabiti.
Zato, ne treba dvojiti da će i narednih mjeseci i godina s obje strane biti verbalnih izljeva “ljubavi” i poteza koji će nastojati dokazivati tko je jači, bolji i viši, pa makar se radilo i o najtrivijalnijim stvarima. A kada se predsjednik i premijer počnu ponašati kao dvoje djece u pješčaniku, koji se svađaju oko kantice i lopatice, budite sigurni da građani mogu imati razloga za zebnju.
Žestoko suparništvo, pa i borbeni međusobni odnosi, sastavni su dio politike. Kao što u ljudskom organizmu moraju postojati dijastolički i sistolički tlak inače bi krvotok stao, i u politici je potrebna takva vrsta napetosti. Nije problem u tome.
Problem je kada se ne zna mjera i kada rječnik ulice zavlada politikom potencirajući agresiju u društvu, bespredmetna svrstavanja i suprotstavljanja, a ne ozbiljan politički rad i suradnju u traganju za najboljim rješenjima, pa čak i onda kada ih traže političari koji se osobno ne mogu smisliti.
Globalno okruženje nažalost ne ide u prilog “normalne” i, nazovimo je tako, konstruktivne politike. Od Donalda Trumpa do Putina, od Erdogana do Orbana, od Vučića do Dodika, da ne nabrajam dalje, počinju prevladavati uzurpatori politike koji ju, širenjem bestidnog govora mržnje i pokazivanjem mišića, koriste isključivo za vlastite interese i interese najužeg kruga oko sebe.
U takvom okruženju ne može ni Hrvatska ostati nezaražena. Virus političkog primitivizma, koji zapravo nije u stanju dugoročno riješiti niti jedan pravi društveni problem, nalazi se i tu, oko nas.
Zato vjerojatno možemo očekivati daljnji razvoj međusobne netrpeljivosti, pa su pred Hrvatskom u narednih nekoliko godina dva velika problema.
Prvi je problem, da će, uz posredovanje i potpirivanje medija, agresivni način međusobne komunikacije Milanovića i Plenkovića utjecati na daljnje razaranje političke kulture, s nesagledivim posljedicama po politički (stranke, institucije) i društveni razvoj Hrvatske.
I drugo, dobar dio građana će početi sve više okretati leđa takvoj politici, a tada smo već na korak od rasapa i zazivanja “mesije” koji će riješiti naše probleme.
Zvuči radikalno? Povijest nas uči da je stvarnost koji put fantastičnija od prave fantazije.
SDP bira predsjednika – nova šansa za regeneraciju stranke ili konačni put u ponor
