SDP je važna stranka za hrvatsko višestranačje. Lijevo od centra praktički postoje samo SDP i Možemo!, ali ova potonja kao stranka s aktivističkom jezgrom ima svoje izborne limite, jer nije najprihvatljivija opcija biračima sklonim centru a koji nemaju podozrenja prema ljevici.
Drugim riječima, daljnje slabljenje SDP-a rezultiralo bi pražnjenjem prostora oko centra nalijevo koje Možemo! ne bi mogao u cijelosti pokriti.
To bi pak vodilo opasnom naginjanju političkog života u Hrvatskoj nadesno, a tamo gdje nema ravnoteže, gdje nema jakih stranka s obje strane političkog spektra, tamo se otvara prostor za autoritarnost i sunovrat demokracije. Primjeri Rusije, Turske, Mađarske i Srbije, između ostalih, o tome najbolje svjedoče.
I zato nije nevažno tko će biti novi predsjednik SDP-a, stranke koja od smrti Ivice Račana ima svojevrsnu krizu vodstva što se odražava i na njene izborne rezultate. Zoran Milanović kao Račanov nasljednik uspio je doduše iz drugog pokušaja dobiti izbore, ali ne zaboravimo da je to bilo poslije urušavanja HDZ-a nakon detronizacije i hapšenja Ive Sanadera.
Čim se HDZ malo pribrao, SDP sa svojim koalicijskim partnerima izgubio je izbore od nikada lošijeg rivala na čijem je čelu tada bio Tomislav Karamarko.
Nakon Milanovića, po četiri godine na čelu stranke bili su Davor Bernardić i Peđa Grbin, no unatoč različitim koalicijskim aranžmanima nisu bili ni blizu toga da vrate socijaldemokrate na vlast. Uza sve to posljednjih desetak godina, još od Milanovićeva doba, stranku obilježavaju i unutarstranački raskoli i sukobi, isključenja istaknutih članova i drugi znaci manjka unutarstranačke demokracije, dijaloga i tolerancije.
Može li izbor novog predsjednika/predsjednice preokrenuti stvari, vratiti izgubljenu energiju stranci i učiniti je moćnom da ozbiljno zaprijeti HDZ-u i moguće ponovno dođe na vlast? Tim više što biračka inercija još uvijek čini svoje, pa SDP prema zadnjim anketama uživa relativno solidnu podršku birača, jedinu značajnu uz onu HDZ-ovu, unatoč svim svojim slabostima i općenito lošem imidžu u javnosti.
Tko je taj od petero kandidata za predsjednika SDP-a (Sanja Major, Mladen Kešer, Zoran Paunović, Mirando Mrsić i Siniša Hajdaš Dončić) koji može regenerirati stranku a ne je svojim potezima dodatno gurnuti prema ponoru?
U nedavnom intervjuu za jedne naše novine, kandidat Mirando Mrsić spomenuo je, između ostalog, mnoga toga što SDP trenutno ne čini a treba napraviti da bi zadovoljio i članstvo i birače te se, uvjetno rečeno, vratio na „stare staze slave”.
Možemo to pojednostavljeno sistematizirati u nekoliko ključnih točaka: zauzimanje jasnog i odgovornog stava o svim političkim pitanjima u zemlji, ozbiljan zastupnički rad umjesto raznoraznih performansa koji se dijele preko društvenih mreža, napustiti oligarhijski način vladanja (odlučivanje u uskom krugu vodstva stranke), kadrovsko jačanje stranke i stalan kontakt sa stranačkom bazom, otvorenost prema biračima i mimo izborne kampanje, prestanak zavisnosti predsjednika stranke od Pantovčaka odnosno Milanovića, demokratski postupak kandidiranja za stranačke izborne liste.
Nema tu otkrivanja tople vode, ali je činjenica da je Mrsić lapidarno uspio detektirati sve one probleme zbog kojih se stranka posljednjih godina i nalazi u krizi (zbog koje se ne može vratiti na vlast) te ponuditi rješenja.
Drugi kandidati, uključujući i favorita Sinišu Hajdaša Dončića koji bar ima ministarsko i župansko iskustvo, u kampanji su uglavnom plivali po površini nudeći fraze, bez originalnih ili barem politički osviještenih uvida i provedivih ideja o budućnosti stranke i njenoj politici u hrvatskom političkom prostoru.
No, to još uvijek ne znači da će članstvo danas na neposrednim izborima birati Mrsića, koji ima najjasnije i najkoherentnije stavove i dovoljno političkog iskustva da može provesti obećano, a ne Hajdaš Dončića (izbor nekog trećeg bio bi ravan čudu). Ipak je Hajdaš Dončić blizak s Milanovićem koji i dalje ima veliki broj svojih fanova u stranci te potpredsjednik stranke s utjecajem u članstvu, koje će se teško odlučiti za „eksperimentiranje” s Mrsićem kada na raspolaganju ima Hajdaš Dončićevu „prepoznatljivost i sigurnost” ma na kakvim temeljima one počivale.
Ukratko, nešto će se dogoditi. Izborom Mrsića za predsjednika SDP bi imao šansu regenerirati i svoju socijaldemokratsku dušu i svoj politički temperament, s Hajdaš Dončićem možemo u najboljem slučaju očekivati regeneriranje stranačkog vodstva i čvrstinu u vođenju stranke nakon bezličnih Bernardića i Grbina.
No, pobijedi li Hajdaš Dončić, hoće li to što on može napraviti biti dovoljno da stranka ne nastavi propadati? Ako ne prije, vidjet ćemo to na sljedećim parlamentarnim izborima.
Još kolumni istog autora:
Predsjednički izbori – još jedna inventura hrvatske politike
Kako političari koriste Europsko prvenstvo u nogometu za privatne interese umotane u državničke boje
