33. POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE
Prošlih smo dana svjedočili paradoksalnom odnosno gotovo tragičnom načinu na koji naše državne institucije komuniciraju u kriznim trenucima kada bi trebale biti najglasnije, najjasnije i najpreciznije.
Umjesto da stanu pred javnost, preuzmu odgovornost i ponude, koliko u datom trenutku mogu, točne informacije one se povlače u sigurnost svojih uredskih bastiona, čekajući da oluja sama od sebe prođe.
A u međuvremenu, dok oni kao nojevi zabijaju glave u pijesak, javni se prostor ispunio glasovima i narativom koji nemaju točne podatke, a posebice odgovornost, no imaju PUBLIKU.
Najsvježiji primjer je slučaj navodno napadnute časne sestre.
Danima se nije mogla čuti niti jedna suvisla informacija iz Ministarstva unutarnjih poslova, iako su već prvog dana postojale indicije da je riječ o samoozljeđivanju (igrom slučaja osobno sam tu informaciju imao već prvog dana).
Začudo MUP je, svojom šutnjom, pustio da društvene mreže i dio mainstream medija preuzmu kontrolu nad narativom.
Rezultat?
Potpuno pogrešna slika događaja, dodatno raspirena histerija na desnici i atmosfera moralne panike. A kada je istina napokon puštena van, bilo je itekako kasno. No ona ne samo samo da nije smirila situaciju, nego je već postojeće nezadovoljstvo samo pogurala u još gorem smjeru, onom teorija urota i zavjera. I tako smo dobili isti rezultat kao da smo benzinom krenuli gasiti razbuktalu vatru.
Nažalost ovo nije izoliran slučaj. Sjetimo se Osijeka, kada je policajac ubio mladu djevojku. Matrica je opet bila ista. Kasne, zbunjene, kontradiktorne informacije uz zamuckivanje odgovornih samo su produbile sumnju javnosti. Građani, isfrustrirani situacijom, na kraju su se samoorganizirali te stali okupljati pred policijskom postajom, uvjereni da se nešto zataškava.
A sve zato što institucija koja bi trebala biti uzor transparentnosti nemušto šuti, odgađa i u konačnici kalkulira.
Loša krizna komunikacija policije, ali i većine državnih institucija, nije samo tehnički propust. Ona je kako možemo lijepo vidjeti već i sigurnosni problem. Jer loša komunikacija hrani nepovjerenje, a nepovjerenje razara institucije.
Krizna komunikacija, u svom najjednostavnijem i najnužnijem obliku, znači preuzeti kontrolu nad informacijama prije nego što informacije preuzmu kontrolu nad vama. To je pravovremeno, jasno i dosljedno obraćanje javnosti, uz prezentaciju provjerenih činjenica i precizno objašnjenje što se zna, što se još utvrđuje i koje se mjere poduzimaju. Dobra krizna komunikacija ne skriva ružne istine, ona ih objašnjava. Ne ostavlja prostor za nagađanja, ona ga zatvara. U ozbiljnim državama, krizna komunikacija nije PR trik, nego alat očuvanja povjerenja u institucije i sprječavanja društvene nestabilnosti.
Kada neka od državnih institucija, u ovom slučaju MUP ne komunicira jasno, ljudi ispunjavaju tišinu vlastitim strahovima i pretpostavkama. Kada nam policija ne ponudi istinu, javnost logično uzima ono što joj je dostupno. Najčešće se radi o poluinformacijama, glasinama i posebice opasnim politički obojenim interpretacijama ili bolje rečeno podvalama.
A u korijenu svega stoji patološki strah rukovodećeg kadra i to STRAH OD PREUZIMANJA ODGOVORNOSTI, od donošenja jasnih odluka, od pogrešnog poteza koji bi mogao ugroziti nečije radno mjesto.
Ta kultura birokratskog preživljavanja, umjesto kulture služenja javnosti stvarana je godinama i sad se već pretvara u paralizu. A paraliza ima svoju cijenu u vidu narušenog povjerenja građana u državne institucije, a što prostim jezikom znači nepovjerenje u državu.
Policija je jedan od temelja države.
Njena riječ mora biti jasna, brza i vjerodostojna. U suprotnom, preuzima je ulica. A ulica nikada ne govori jezikom razuma, nego jezikom sumnje, bijesa i impulsa!
Vrijeme je da odgovorni u državnim institucijama shvate kako komunikacija prema javnosti nije dodatak poslu, ona jest posao.
Jer kao što vidimo ništa nije opasnije od šutnje koja traje predugo.
U njoj se rađaju teorije, strahovi i nepovjerenje. A kada povjerenje jednom pukne, ne spašava ga ni sto priopćenja poslije.
Društvo dvostrukih kriterija: Crne maske koje i nisu baš tako crne!
Kad se nasilje isplati: Šakom do vlasti, šutnjom do propasti
