Strukturna procjena rizika: vol. 1
Prije nekoliko godina dogodila mi se sasvim obična stvar. Izmjerio sam krvni tlak i aparat je pokazao 140/100. Nisam se osjećao posebno loše, ništa me nije boljelo i mogao sam nastaviti dan kao da se ništa nije dogodilo. Mogao sam otići na more, popiti pivo i okupati se.
Tlakomjer mi, naravno, nije mogao reći hoću li se sutra razboljeti niti što će mi se dogoditi za mjesec ili godinu dana. Ali dao mi je jednu vrlo korisnu informaciju: nešto u sustavu nije kako treba.
Upravo je iz te jednostavne logike nastala ideja SPI-ja, odnosno Structural Predictive Intelligencea. Ne pokušavati proricati budućnost, nego mjeriti stanje sustava. Tlak 140/100 ne znači da ćete sutra doživjeti infarkt. Možda ga nećete doživjeti nikada. Ali znači da je rizik drukčiji nego kod čovjeka čiji je tlak 120/80. Drugim riječima, tlakomjer ne predviđa događaj, nego mjeri stanje.
S ekonomijom, međunarodnom politikom i sigurnošću problem je sličan, samo što umjesto nekoliko medicinskih parametara imamo tisuće ekonomskih, političkih, vojnih i društvenih podataka koji međusobno djeluju. Ideja SPI-ja jest od tih podataka pokušati napraviti nešto nalik tlakomjeru za velike sustave.
Naravno, uvijek postoji nešto što se ne može predvidjeti. Dok hodate ulicom, može vam kroz otvoreni prozor pasti lonac na glavu. To nije argument protiv mjerenja rizika. Ne trebamo predvidjeti koji će lonac pasti, iz kojeg prozora i u kojoj sekundi. Korisnije je znati hodamo li ulicom u kojoj je otvoren jedan prozor ili njih stotinu. Ako je ovo drugo, možda ćemo jednostavno prijeći na drugu stranu.
Hormuški tjesnac dobar je primjer za sve navedeno.
Mali komad mora kroz koji prolazi velik dio svijeta
Hormuz je na zemljopisnoj karti gotovo neprimjetan. Riječ je o uskom morskom prolazu između Irana i Omana koji povezuje Perzijski zaljev s Arapskim morem i dalje s Indijskim oceanom. Kroz taj relativno mali prostor prolazi jedan od najvažnijih energetskih pravaca na svijetu. Nafta i ukapljeni prirodni plin iz država Perzijskog zaljeva tim putem odlaze prema Aziji, Europi i ostatku svjetskog tržišta.
Dugo se to bogatstvo nije shvaćalo kao prvorazredno strateško pitanje. Zaljevske su se države u strateškim procjenama tretirale kao male zemlje s puno nafte, ali bez presudne težine. Malo po malo, godina za godinom, barel za barelom, zaljev je postajao sve važniji.
Sjedinjene Države to su dobro uočile pa su, kako bi zaštitile sebe i svoje saveznike, tijekom desetljeća u tom kraju izgradile niz vojnih baza i u njih dovele snažno zrakoplovstvo i mornaricu. Onda se dogodila budućnost, s novim tehnologijama i novim načinom ratovanja. Raketa je sve brža, dron sve jeftiniji, satelite ima puno zemalja, figure na svjetskoj šahovskoj ploči razmještene su, a igra je u tijeku.
Zbog svega toga događaj u Hormuzu nije lokalna vijest s Bliskog istoka. Ako se promet ozbiljno poremeti, posljedice se ne zaustavljaju na cijeni barela nafte. Energija je ulazni trošak gotovo cijelog gospodarstva. Nafta ulazi u cijenu prijevoza, poljoprivrede, industrije, kemikalija, plastike i velikog dijela svjetske logistike. Poskupljenje goriva povećava trošak kamiona koji vozi hranu, broda koji prevozi robu i traktora koji obrađuje polje. Poskupljuje proizvodnja, a dio tih troškova prije ili kasnije završava u cijeni koju plaća kupac.
Tu se vraćamo na onaj tlak s početka priče. Čovjek može sjediti na plaži u Rijeci ili Crikvenici, gledati prema naftnom terminalu na Krku i misliti da događaji nekoliko tisuća kilometara dalje nemaju nikakve veze s njegovim životom. Ako dovoljno velik energetski šok potraje dovoljno dugo, nakon nekoliko mjeseci može ga pronaći na benzinskoj crpki, u trgovini, na računu za prijevoz, pa čak i u kamati koju plaća banci.
Veza između Hormuza i stambenog kredita na prvi pogled zvuči pretjerano. Ekonomski mehanizam, međutim, nije posebno kompliciran.
Kako barel nafte može završiti u kamati na kredit
Ako zbog problema s opskrbom energija snažno poskupi, rastu troškovi proizvodnje i transporta. Ako ti troškovi potraju, poduzeća ih pokušavaju prenijeti na kupce i raste opća razina cijena i ako rast cijena postane dovoljno velik i dugotrajan, središnje banke dolaze pred problem inflacije.
U Sjedinjenim Državama tu je ključan Federal Reserve, odnosno Fed, američka središnja banka koja je po funkciji ekvivalent onome što je u Hrvatskoj Hrvatska narodna banka. Jedan od glavnih instrumenata Feda ciljani je raspon za federal funds rate, kamatnu stopu na vrlo kratkoročno međubankovno posuđivanje rezervi. Za čovjeka koji se ne bavi financijama dovoljno je razumjeti osnovnu logiku: kada Fed podiže kamatne stope, nastoji poskupjeti novac i kredit u gospodarstvu. Skuplji kredit smanjuje potrošnju i investicije, gospodarstvo se hladi, a time bi se trebao smanjivati i pritisak na rast cijena.
Povećanje kamatnih stopa učinkovit je lijek za inflaciju, već dokazan u povijesti. Problem je što taj lijek ima nuspojave. Više kamate ne pogađaju samo nekoga tko želi kupiti novi automobil. Pogađaju poduzeća koja financiraju investicije, građevinare, kupce nekretnina, banke, državu koja izdaje novi dug i financijske institucije koje u svojim bilancama imaju velike količine starih obveznica i kredita ugovorenih u sasvim drukčijim uvjetima.
To nije teorijski problem. Jednom smo već gledali kako takav mehanizam može promijeniti cijelo gospodarstvo.
Povijesna lekcija: inflacija sedamdesetih i cijena njezina liječenja
Sjedinjene Države tijekom 1970-ih prošle su kroz razdoblje visoke inflacije, energetskih šokova i slabog gospodarskog rasta. Kada je Paul Volcker 1979. postao predsjednik Feda, središnja je banka krenula u iznimno oštro monetarno stezanje. Kamatne stope dosegnule su razine koje bi danas izgledale gotovo nevjerojatno, a cijena obuzdavanja inflacije bila je recesija, visoka nezaposlenost i vrlo skupi krediti.
Ronald Reagan ušao je u Bijelu kuću u siječnju 1981., upravo usred tog procesa. Zbog toga se ekonomska priča osamdesetih ne može razumjeti samo kroz Reaganove porezne i druge politike. Velik dio onoga što se događalo bio je povezan s monetarnim šokom kojim je Fed pokušavao slomiti inflaciju nastalu tijekom prethodnog desetljeća.
Posebno je zanimljiva sudbina američkih štedno-kreditnih institucija, poznatih kao savings and loan associations. Njihov poslovni model bio je jednostavan: prikupljale su štednju građana i velik dio tog novca plasirale u dugoročne stambene kredite. Zamislite instituciju koja je prije nekoliko godina nekome dala tridesetogodišnji kredit uz relativno nisku fiksnu kamatu, a sada mora svojim štedišama i za novo financiranje nuditi mnogo veću kamatu. Prihod od stare imovine ostaje nizak, a štediše neće držati novac u banci uz nisku kamatu.
Kasnija S&L kriza imala je više uzroka, od promjene kamatnog okruženja do deregulacije, lošeg upravljanja i rizičnih ulaganja, ali završila je propašću velikog broja institucija i golemim računom koji je u znatnoj mjeri završio kod poreznih obveznika. Posljedice jednog razdoblja inflacije i načina na koji je ona liječena tako su se osjećale godinama poslije.
To je važna povijesna lekcija jer pokazuje zašto naizgled mala promjena na jednom mjestu sustava može proizvesti posljedice na sasvim drugom mjestu. Kakav je utjecaj Paul Volcker imao na naše živote? Golem, ali to je tema jednog idućeg teksta.
Što Hormuz znači danas
Ne znamo hoće li Hormuški tjesnac biti zatvoren. Ne znamo hoće li biti miniran niti hoće li neki vojni ili politički događaj izazvati potpuni prekid pomorskog prometa. Tvrdnja da to možemo precizno predvidjeti bila bi jednako neozbiljna kao kada bi liječnik na temelju jednog mjerenja tlaka tvrdio da zna datum kada će pacijent doživjeti srčani udar.
Ali možemo mjeriti stanje. I ono se već vidi. Promet kroz tjesnac ovog je mjeseca pao na jednocifrene brojeve dnevno: prema brodarskim podacima u utorak su prošla četiri plovila s robom, dan prije sedam, uz desetodnevni prosjek koji je najniži od svibnja [1]. Tjesnac formalno nije zatvoren, ali praktično radi na malom dijelu svojeg kapaciteta.
Možemo pratiti i koliko je alternativnih pravaca dostupno, kakve su rezervne proizvodne mogućnosti, što se događa s tankerima, osiguranjem i vozarinama, kako reagiraju cijene nafte i plina, koliko su raspoložive strateške zalihe te kakvi se vojni kapaciteti koncentriraju u regiji. Svaki od tih podataka sam za sebe govori malo. Promatrani zajedno mogu pokazati raste li ili pada pritisak u sustavu.
Tu počinje SPI. Njegova svrha nije pogoditi naslov novina sljedećeg utorka. Cilj je odgovoriti na jednostavnije i možda važnije pitanje: u kakvom se stanju sustav nalazi danas i koliko je osjetljiv na novi udar?
Jer katastrofe vrlo često ne nastaju samo zato što se dogodilo nešto neočekivano. Veliki problem nastaje kada neočekivani događaj pogodi sustav koji je već bio opterećen.
Kada se zatvori izlaz za nuždu
Posljednjih dana dogodilo se nešto posebno zanimljivo. Svjetska ekonomija nije ostala bez energije i saudijska nafta nije nestala s tržišta. Dogodilo se nešto naizgled manje dramatično, ali sa stajališta SPI-ja možda i važnije: problem se proširio na jednu od ruta koje su trebale služiti upravo kao alternativa Hormuzu.
Saudijska Arabija ima East-West Pipeline, naftovod dug oko 1.200 kilometara koji povezuje njezina nalazišta na istoku zemlje s lukom Yanbu na Crvenom moru [2]. Njegova strateška važnost očita je. Ako nastane problem u Perzijskom zaljevu ili Hormuškom tjesnacu, dio saudijske nafte može se poslati kopnom preko Arabijskog poluotoka i ukrcati na tankere na Crvenom moru.
Projektirani kapacitet toga sustava iznosi oko sedam milijuna barela dnevno, a prije napada njime je teklo do oko pet milijuna barela dnevno [3]. Drugim riječima, riječ je o jednom od najvažnijih sigurnosnih ventila svjetskog energetskog sustava. A onda je pogođen i taj ventil.
Saudijska Arabija objavila je 11. rujna da je naftovod zatvoren nakon višestrukih napada dronovima dan prije; letjelice su, prema izvještajima, poletjele iz Iraka. Satelitske snimke pokazuju opsežnu štetu, a prema regionalnim izvorima cjevovod će velikim dijelom biti izvan pogona još tjednima [4]. Problemi su se prenijeli i na izvoznu luku Yanbu, gdje je utovar nafte obustavljen, a Saudijska Arabija počela je otkazivati dio tereta namijenjenog Europi.
To ne znači da je Saudijska Arabija prestala izvoziti naftu. Upravo suprotno, posljednje informacije pokazuju da pokušava reorganizirati tokove i ponuditi dodatnu naftu preko Omana. Ali za SPI je zanimljivo nešto drugo: nestala je jedna razina redundancije sustava.
To je riječ koju ćemo u ovoj seriji često koristiti.
Što je redundancija
Ako kuća ima jedan izlaz i on se zapali, imate ozbiljan problem. Ako ima četiri izlaza, požar kod jednog izlaza još nije katastrofa. S energetskim sustavom vrijedi ista logika.
Hormuz je jedan izlaz. East-West Pipeline prema Crvenom moru drugi je izlaz. Druge cijevi, luke, strateške zalihe i rezervni proizvodni kapaciteti dodatni su izlazi.
SPI zato ne bi trebao mjeriti samo je li Hormuz otvoren ili zatvoren. Mnogo korisnije pitanje glasi: koliko izlaza još funkcionira ako se pojavi novi problem? Upravo se taj broj posljednjih dana smanjio.
Zašto je tržište reagiralo dvosmisleno
Kada se pojavila vijest o problemima s Yanbuom i otkazivanju dijela saudijskih isporuka Europi, cijena nafte snažno je porasla. Brent je početkom mjeseca prvi put od kraja srpnja probio granicu od sto dolara, a nakon napada na naftovod nastavio je rasti. Ovoga tjedna, međutim, dogodilo se nešto naizgled suprotno: cijena je popustila i Brent se 18. rujna trgovao oko 103 do 104 dolara po barelu, oko jedan posto niže nego dan prije [5].
Zašto cijena pada ako je problem postao ozbiljniji? Zato što tržište ne reagira samo na pitanje postoji li problem. Ono pokušava procijeniti može li ga sustav zaobići.
Saudijska Arabija počela je nuditi dodatne količine preko Omana. Istodobno su američke zalihe sirove nafte prema najnovijim podacima porasle. Tržište je zbog toga zaključilo da saudijski problem zasad ne znači neposredni fizički nedostatak nafte.
I tu se lijepo vidi razlika između cijene i strukturnog rizika. Cijena nafte danas može pasti jedan posto, a strukturni rizik istodobno može porasti. To na prvi pogled zvuči kontradiktorno. Nije. Ako čovjek s visokim tlakom danas kaže da se osjeća bolje nego jučer, njegov tlak zbog toga nije automatski postao normalan.
A onda u priču ulazi Fed
Američka središnja banka završila je 16. rujna svoj dvodnevni sastanak i podigla ciljani raspon kamatne stope za 25 baznih točaka, na 3,75 do 4,00 posto. Bilo je to prvo povećanje u ovom ciklusu, odluka je bila jednoglasna, a nove projekcije upućuju na još jedno pooštravanje do kraja godine, uz raspon od 4,00 do 4,25 posto na kraju 2026. i 2027.[6] Obrazloženje je bilo izravno: inflacija je previsoka i predugo se drži na tim razinama.
Još je zanimljivije ono što se događa na tržištu američkog državnog duga. Prinos na desetogodišnju američku državnu obveznicu 15. rujna dosegnuo je okruglih 5 posto i ostao u toj zoni, na najvišim razinama u više godina, dok je tridesetogodišnji prinos već iznad 5 posto [7].
Zašto? Jedan dio odgovora ponovno vodi prema energiji i inflaciji. Ako nafta dugo ostane oko ili iznad sto dolara, energija počinje stvarati novi inflacijski pritisak. Fed tada ima mnogo manje prostora za spuštanje kamata. Ako inflacija ponovno ubrza, može ih čak morati dodatno podizati, što je ovoga tjedna i najavio.
I tu nastaje zanimljiva petlja: geopolitički rizik vodi prema skupljoj energiji, skuplja energija prema većem inflacijskom riziku, veći inflacijski rizik prema višim kamatama, više kamate prema skupljem kapitalu, a skuplji kapital prema pritisku na gospodarstvo i financijska tržišta.
Hormuz tako više nije samo priča o tankerima. Postaje priča o cijeni novca.
Zašto rast prinosa na američke obveznice treba pažljivo gledati
Američka desetogodišnja državna obveznica jedan je od najvažnijih financijskih instrumenata na svijetu. Kada njezin prinos dosegne 5 posto, posljedice se prelijevaju gotovo svugdje.
Investitor tada postavlja vrlo jednostavno pitanje: zašto bih preuzimao velik rizik na nekoj drugoj investiciji ako mi američka država za desetogodišnji dug nudi pet posto? To mijenja računicu za dionice, nekretnine, poduzeća i države.
Poduzeća se skuplje zadužuju. Hipotekarni krediti postaju skuplji. Država mora izdavati novi dug uz više prinose. A investitori ponovno računaju koliko zapravo vrijede dionice čija se očekivana dobit nalazi godinama u budućnosti.
Zato posljednjih dana istodobno gledamo naftu iznad sto dolara, prinose američkih državnih obveznica na razini od 5 posto i burze koje su na povećanje kamata reagirale padom. To nisu tri odvojene vijesti. To je jedna priča.
Paradoks koji SPI treba uhvatiti
I upravo smo ovdje došli do možda najvažnijeg dijela. Nafta ovoga tjedna pada. Saudijska Arabija pronalazi alternativne načine isporuke. Hormuz formalno funkcionira. Netko bi iz toga mogao zaključiti da se situacija smiruje.
Ali Structural Predictive Intelligence trebao bi postaviti drukčije pitanje: je li sustav danas otporniji nego prije mjesec dana? Tu odgovor više nije tako jednostavan.
Jedna od najvažnijih saudijskih alternativnih ruta pretrpjela je napad i tjednima će biti izvan pogona. Dio izvoza prema Europi morao je biti otkazan. Promet kroz Hormuz pao je na nekoliko plovila dnevno. Nafta je iznad sto dolara. Dizelsko tržište ostaje vrlo napeto. Američki desetogodišnji prinos dosegnuo je 5 posto, a Fed je morao podići kamate upravo u trenutku kada bi gospodarstvu odgovarao jeftiniji novac.
Sustav još funkcionira. Ali koristi sve više rezervnih izlaza. A to je upravo ono što SPI pokušava mjeriti.
Hormuz nije jedini problem
Dodatan udar na cijenu nafte dolazi s ukrajinskim dronovima, koji već mjesecima vode kampanju napada na ruske rafinerije. Pogođena rafinerija ne znači automatski da je za isti iznos pala ruska proizvodnja sirove nafte.
Rafinerija uzima sirovu naftu i pretvara je u benzin, dizel, kerozin i druge proizvode. Ako rafinerija privremeno prestane raditi, dio sirove nafte u nekim okolnostima može biti preusmjeren prema izvozu. Zbog toga napad na rafineriju kratkoročno čak ne mora imati isti učinak na cijenu sirove nafte kao napad na naftno polje, cjevovod ili izvozni terminal.
Ali zato može nastati problem na drugom mjestu, na tržištu naftnih derivata. Ako istodobno ispadne dovoljno velik dio rafinerijskih kapaciteta, smanjuje se količina dizela, benzina i drugih proizvoda koju sustav može proizvesti. Rusija tada mora birati između domaće opskrbe i izvoza, popravljati oštećena postrojenja i premještati proizvodnju u druge rafinerije. Takvo je stanje već dugotrajno, bez izgleda na skori prekid.
Zbog tih događanja posljednjih tjedana svjedočimo i živoj diplomatskoj aktivnosti. Istočnu Europu i Moskvu najprije je pohodio direktor Središnje obavještajne agencije (CIA-e) John Ratcliffe, koji je na rijetkom i dijelom tajnom putovanju u Moskvu, prema izvještajima, upozorio ruske sigurnosne službe zbog baltičkih zemalja i tražio smanjenje ruske podrške Iranu [8]. Nakon njega u Moskvu i Kijev stigli su posebni izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner, koji su 5. rujna tri sata razgovarali s Vladimirom Putinom, a dan poslije s Volodimirom Zelenskim [9]. Službeno je tema bio rat u Ukrajini. Navodno je, međutim, dio razgovora išao i prema onome što se u istom trenutku raspadalo na terenu: već tri dana nakon njihova odlaska ukrajinski dronovi pogodili su tri ruske rafinerije [10]. Ako je tako, diplomacija je tih dana bila u ulozi majstora za otklanjanje kvarova na cjevovodu.
Koliko još kvarova sustav može podnijeti
I tu napokon dolazimo do pitanja zbog kojeg je cijela ova priča važna: koliko još poremećaja svjetski naftni sustav može podnijeti prije nego što problem više ne bude moguće riješiti preusmjeravanjem tankera, cjevovodima i zalihama?
Svjetska potrošnja nafte kretala se prije ovogodišnjih šokova oko 104 milijuna barela dnevno. Ta se baza u međuvremenu smanjila: Međunarodna agencija za energiju u rujnu je snizila projekciju i sada za 2026. očekuje pad potrošnje od oko 2,5 milijuna barela dnevno, prema 1,6 milijuna u kolovoškoj procjeni, upravo zbog posljedica konflikta [11]. To znači da gubitak jednog milijuna barela dnevno predstavlja oko jedan posto svjetske potrošnje. A kako je baza niža, svaki izgubljeni barel danas ima veću relativnu težinu nego prije nekoliko mjeseci.
Na prvi pogled jedan posto izgleda malo. Međutim, naftno tržište mora svakoga dana gotovo potpuno izjednačiti ponudu i potražnju. Ako trajno nestanu još dva ili tri milijuna barela dnevno, a nema dovoljno dostupne zamjenske proizvodnje i transportnih pravaca, tih nekoliko postotaka ne može jednostavno ostati neisporučeno. Cijena mora porasti dovoljno da smanji potrošnju.
Moja sadašnja SPI procjena zato je da se granica nalazi na otprilike dva do tri milijuna barela dnevno dodatnog trajnog neto poremećaja, nakon koje bi situacija postala znatno ozbiljnija. To nije čvrsta granica niti predviđanje točnog događaja. To je procjena preostalog amortizera sustava.
I to je možda najvažniji zaključak cijele priče o Hormuzu. Za ozbiljnu energetsku krizu nije potrebno da svijetu nestane četvrtina nafte. U sustavu koji je već izgubio dio svojih sigurnosnih izlaza može biti dovoljno da nestane još nekoliko postotaka ponude.
Tu SPI daje svoju prvu konkretnu predikciju: ako se sadašnjim poremećajima pridruži novi trajni gubitak reda veličine dva do tri milijuna barela dnevno, treba očekivati prijelaz iz faze u kojoj tržište problem uglavnom apsorbira u fazu u kojoj visoka cijena počinje prisilno smanjivati potrošnju.
Drugim riječima, ne pokušavamo predvidjeti koji će sljedeći tanker, cjevovod ili rafinerija biti problem. Pokušavamo izračunati koliko ih još sustav može izgubiti.
I prema sadašnjoj računici, prostor više nije velik.
Izvori:
[1]: Reuters, „Strait of Hormuz ship crossings remain in single digits, data shows” (16. rujna 2026.), <https://www.reuters.com/>
[2]: Al Jazeera, „Saudi Arabia shuts critical oil pipeline after drone attack” (12. rujna 2026.), <https://www.aljazeera.com/>
[3]: Foundation for Defense of Democracies, „Saudi Arabia closes its East-West pipeline after attacks” (13. rujna 2026.), <https://www.fdd.org/>
[4]: CNBC, „Satellite images show extent of damage to Saudi Arabia’s East-West pipeline” (14. rujna 2026.); Politico, „Saudi pipeline hit by drones will be out of service for weeks” (14. rujna 2026.), <https://www.politico.com/>
[5]: Trading Economics, Brent Crude, cijene i povijesni podaci (18. rujna 2026.), <https://tradingeconomics.com/commodity/brent-crude-oil>
[6]: Reuters, „Fed raises rates in search of ‘timelier’ drop in inflation, sees more tightening ahead” (16. rujna 2026.); Federal Reserve, izjava FOMC-a sa sastanka 15. i 16. rujna 2026., <https://www.federalreserve.gov/monetarypolicy/fomccalendars.htm>
[7]: Federal Reserve Bank of St. Louis (FRED), serija DGS10, prinos na desetogodišnju američku državnu obveznicu, <https://fred.stlouisfed.org/series/DGS10>
[8]: Politico, „CIA chief used Moscow visit to warn Russia against attacks on Baltic states” (26. kolovoza 2026.); Euronews, „CIA director’s secret Moscow trip raises more questions than answers” (28. kolovoza 2026.), <https://www.politico.com/>
[9]: Reuters, „Kremlin says Ukraine talks with US envoys were useful; no sign of breakthrough” (5. rujna 2026.); BBC, „US envoys meet Putin in Moscow for Ukraine talks” (6. rujna 2026.); Al Jazeera, „US envoys hold ‘substantive’ talks with Zelenskyy” (6. rujna 2026.), <https://www.reuters.com/>
[10]: New York Post, „Ukraine strikes Russian oil refineries after Kushner, Witkoff visit Moscow and Kyiv” (7. rujna 2026.); Kyiv Independent, izvještaj o napadu na rafineriju u Rjazanju (6. rujna 2026.), <https://nypost.com/>
[11]: International Energy Agency, mjesečni izvještaj o naftnom tržištu, rujan 2026.; prema izvještaju IEA je snizila projekciju potrošnje za 2026., <https://www.iea.org/topics/oil-market-report>
Hutisti blokirali Saudijsku Arabiju, nafta poskupljuje, SAD ostavlja opciju za pregovore otvorenom
