Koliko samo snage treba da bi čovjek ostao Dobar, da ne poklekne nad fizičkim, moralnim i metafizičkim zlom, da se ogorčen, nemoćan, noću ne pretvori i u Buffalo Billa i stavi Lucretiu Borgiu u ruke i da se tako budan igra čudesnom metaforom, koja ostaje samo ono što i treba- stilska figura.
Koliko samo njegovi temelji, tako pažljivo zidani moraju biti jaki kako bi ostali nepoljuljani od siline licemjerja, bahatosti i oholosti, kako spašavajući vlastitu kožu ne bi i sam počeo razmišljati njihovom glavom, gledao njihovim očima, slušao njihovim ušima i na kraju postao – oni. A oni se drže zajedno, zlo se drži zajedno, a čast koja pripada svima nama bježi pred zlom, ukorijenjenim u nesavršenosti čovjekove naravi i čovjekovoj slobodi da odabere dobro i da iskaže volju kao jednu od ljudskih moći koja ima kontrolu, ne samo nad onim što ne smije činiti, nego i nad onim što valja činiti.
S tom spoznajom nemoć se polako nastanjuje. A nemoć je najgora. Stanje u kojem ne možeš ništa jer je prednost uvijek na strani drugoga. Stanje u kojem ni sunce više nije na tvojoj strani, u kojem se ni pupoljci ruže ne mogu otvoriti, ni najljepša pjesma o ruži ispjevati. U kojem ni tvoja individualnost, ni originalna misao ni tvoja neka mušičavost, inat, ne mogu naći svoje mjesto.
Jer takvi ne poznaju i ne priznaju ništa što je izvan okvira njihovog razmišljanja i planova, ništa što nije njihovo. I svaka tvoja misao, svako tvoje djelo koje upućuje na Dobro i koje pokušava stati na kraj razularenoj plitkosti na kraju postaju bezuspješni jer prednost je stalno na strani onoga koji ima rušilačku moć.
Ti gradiš, on ruši, ti ponovno gradiš, on ponovno ruši.
Od te rušilačke i nastrane teorije jedino odzvanja da će sve što je izgrađeno jednom biti prašina. Ti se mučiš da ti duša, to božansko načelo, ne sagori i nestane u kozmosu, a njihova niti diše niti se „ giba“ niti „spoznaje“. Svako čekanje da se njihova duša pročistiti do »odsjaja svjetla« „božanske vatre“ postaje uzaludno. U konačnici zazoveš i samog Boga, višu silu, apeiron.
Što oni rade usred tolikog zla? Šute! Što ti radiš? Ustukneš i čekaš!
Ali ono tinjanje vjere u tebi zna da će zlo biti pobijeđeno i da svaki put kad iz stanja tjeskobe, beznađa, klonulosti prijeđemo u stanje poleta, zanosa i nade je naše uskrsnuće i naša vjera u Dobro. Svatko od nas život i kretanja u svijetu doživljava drugačije, ali svest ćemo ih na krajnost koja, ionako dominira našim životima. Jedni, a sve više njih ih vide kao svjetovno, poput realnosti sličnoj labirintu u kojem je lako zalutati, gdje nedostaju orijentiri i putovi koji vode u središte, a drugi kao sveto koje vraća vrijeme kad su Bog ili bogovi gradili svijet na ovoj zemlji i svojim životom potvrđivali mogućnost spasenja, koje prekida uobičajeni tijek povijesti i dopušta izlazak iz njenih granica.
Ovo sveto osobno vidim kao jedino rješenje u kojem se svijet u svim svojim previranjima i lošim stvarima okreće Dobrom kao najvišoj moralnoj vrijednosti i vrhovnoj ideji kojoj svi teže.
Trajat će taj put dugo jer katarza, čišćenje mentalnog prostora od loših nakupina je dug i težak proces kada, metaforički rečeno iz mraka prelazite u vlastito oslobađanje i preporod, sve do one Biblijske – I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih i smrti više neće biti; ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti – jer prijašnje prođe. I reče Onaj koji sjedi na prijestolju: Evo, sve činim novo! I reče i: ‘Napiši: obe su riječni istinite i vjerne.’
