O uzrocima obolijevanja koji utječu na zdravstveno stanje nacije, od prehrane, pušenja, alkohola, izostanka tjelesne aktivnosti nadležnima su „usta puna”, međutim o uzrocima i terminu financijske nestabilnosti i siromaštva koje čovjeka dovode do oblijevanja i ozbiljno lišavaju mentalnog., fizičkog i društvenog blagostanja se šuti.
A šuti se, jer su emocije danas nepoželjne, jer bude svojevrsnu strast, kao trajno usmjerenje čovjekove duše i jer se i sam neoliberalistički koncept racionalnog djelovanja lišava koncepta javnog i prebacuje odgovornost na pojedinca, njegovo ponašanje i postupke, bez obzira na sve prepreke koje su stavljene pred njega.
Na globalnoj razini ovaj uzrok obolijevanja prepoznat je kao financijsko zdravlje, dok se u Hrvatskoj ovaj termin još uvijek stavlja pod kapu financijske pismenosti, što je krivo i nedostatno, imajući u vidu svu kompleksnost te ozbiljan i dinamičan odnos između financijskih i ekonomskih resursa i zdravlja.
S druge strane svako banaliziranje kako novac nije važan je svojevrsna forma duhovnog snobizma koja vodi ljude da vjeruju kako mogu biti sretni bez novca. Naravno, sreća ne ovisi o novcu, ali bez novca nema ni mogućnosti da čovjek djeluju u skladu sa svojom prirodom.
A kada čovjek ne djeluje u skladu sa svojom prirodom nestaje motivacije i polako se nastanjuje trajno nezadovoljstvo koje vodi u bolest. Kada nestaje motivacije nestaju i naši snovi, naša vječna vjera i težnja da smo predodređeni za nešto više, da možemo više, a i sama spoznaja da si anoniman da nikakva odjeka od tebe nema, da si jednak nekom kamenu ili bačenoj grani pored puta je poražavajuća.
Ako ćemo biti slikovitiji, tako je razmišljao i tako se osjećao i Selimovićev Ivan Marić. U svojoj prostodušnosti otvarao je i filozofska pitanja – Ako čovjek sanja o nečem višem, a prilika mu se nikad nije pružila, zašto mu je dala želju? A kad je čovjeku dana ta misao i želja, gdje je rješenje? Ako i nađe to rješenje, kako će ga realizirati?
Začudio se Ivan kako se sporo zida „dinar na dinar”, a kako se brzo osipa. A kad je već nešto skupio što mu je moglo uliti nadu da će se njegov san u nekom doglednom vremenu ipak ostvariti, vidio je da žena ide u poderanim cipelama s iskrivljenim petama. Danima je okretao glavu, zanemarivao tu činjenicu, prelazio preko nje, zaboravljajući ili joj umanjujući značaj, ali su njegov um i njegovo srce znali i osjećali da nije pravedna.
– Kupi cipele! – rekao je ženi jednog dana
– A tvoj spomenik, tvoja želja da nešto iza tebe ostane? – upitala je žena
– Neka još pričeka!
Žena je kupila neophodne cipele, a on je nastavio štedjeti za misao što ga je još uvijek opsjedala. A onda je trebalo platiti popravak krova, jer je prva listopadska kiša poplavila kuću; pa je trebalo kupiti drva za zimu; pa njemu cipele……
Život u financijskoj nestabilnosti i siromaštvu, zapravo izaziva svakodnevne emotivne eskapade, od tuge, ljutnje do mentalnog stanja tromosti, ravnodušnosti i praznine koje mogu ozbiljno ugroziti mentalno i fizičko zdravlje. Čovjek doživljava, kako je rekao H. Hesse: „.. u duši sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Sve bogove i vragove koji su ikada postojali.”
Dolazi i do zbrke uma, rascjepkanosti identiteta, utječe na jasnoću našeg zapažanja i ozbiljno priječi sposobnost rješavanja istih. Nerijetko se čovjek zaustavlja i u vlastitoj tišini, osjeća onaj svoj osobni prostor i u njemu promatra svoju alegoriju trenutka, trenutka svog vlastitog postojanja. Preplavljuju ga pitanja, bez odgovora, jer ne pronalazi ono što mu treba – zašto, tko sam i što sam, što radim ovdje i kako ću dalje i koji je smisao svega.
Nerijetko se u takvim stanjima i reakcijama donose i krive financijske odluke, sve do točke kada se čovjek nađe u začaranom krugu. Naravno, možemo govoriti i o osobnoj odgovornosti ili neodgovornosti prema novcu i prema sebi samima koja dovodi do financijskog stresa, no sve češće je to uzrok političkih i ekonomskih čimbenika na koje čovjek sve teže odgovara. Ili kako je to rekao P Drucker: „ Sve ono što znači biti ljudsko biće i ophoditi se prema nekome kao prema ljudskom biću nije uključeno u ekonomsku projekciju kapitalizma.”
U Hrvatskoj, više od 750 000 ljudi živi na granici siromaštva, no raste i broj ljudi koji postaju beskućnici i koji nisu u kategoriji nezaposlenih, naprotiv oni rade, ali zbog malih plaća i stalnog pitanja što prvo podmiriti polako tonu u ekonomski pad. Dakle, govorimo o velikom broju ljudi koji su pod financijskim stresom koji utječe na zdravlje pojedinca, obitelji, a posljedično i na cjelokupno društvo, koji proživljavaju razne emocije i ostaju bez mogućnosti da se realiziraju izvan pukog preživljavanja.
A čovjek je pozvan izgrađivati sebe i poboljšavati uvjete svoga života. On nije samo tijelo već i duh koji poziva da se duša digne na razinu dobrih i ispravnih odluka i na razinu svijesti koja ima znanje o vlastitom doživljaju pa tako i nadzor nad istim.
Zato je važno otvarati dijalog i razumijevati do čega dovodi financijska nestabilnost i siromaštvo i što čovjek sve proživljava, kako bi se razumjela i težina svega, posebno u kontekstu sve veće nesigurnosti i sve većih izazova globalnog svijeta u kojem financijskog stresa više nitko nije pošteđen i u kojem čovjek, iako sve više otkriva samog sebe, sve manje nalazi svoje mjesto u ovom svijetu.
Šutnja nije uvijek zlato, naprotiv danas ona samo generira nove probleme ili povećava razinu postojećih.
Hoće li Pinocchio prije postati pravim dječakom, nego se otvoriti ova tema, ne znam. Najvjerojatnije hoće, no na nama je da primjećujemo, ukazujemo i podijelimo s javnosti.
Još kolumni iste autorice:
Ako nam djeca nisu bitna, što je bitno ili što se to događa s našom djecom
