S obzirom na turbofolk koji se širi Hrvatskom i na vodeće medije koji sve to podržavaju, u centralnom dnevniku Nove TV nacija sluša izjavu jedne cajke koja je pet puta napunila zagrebačku Arenu, Osijek i glorificira svekrvu Brenu koja isto tako planira napuniti dvoranu. Pridružuju im se i one koje se usuđuju urlikanjem zapjevati „Cesaricu”.
Očekuje se i dolazak drugih turbofolk izvođačica, organizira se i “Kafanska večer”. Naglo osvane i plakat Svetlane Ražnatović- Cece, udovice ratnog zločinca Arkana koja treba gostovati u Mariboru i to ni manje ni više u zagrebačkom naselju Lanište, gdje žive 100 postotni invalidi Domovinskog rata.
Večernji list stavlja naslov: “Poslušajte pjesmu koja nije upala na Doru! Mnogi razočarani, a javila se i Severina.” Pjesma se zove, ni manje ni više nego „Balkan pop”, s harmonikom, primjesom turbofolka, riječima komšija, rakijom koja liječi…Izvođačica je Stela Rade koja kaže: „Beograd je bolje okruženje za moju karijeru” i tu nije pogriješila ili je, s obzirom na trend kojem svjedočimo.
Potom autorica Večernjeg lista piše tekst s naslovom: Strah me pomisliti što bi se dogodilo da Hrvatska dobije priliku ugostiti Eurosong. Bilo je puno gafova, lošeg tona i to je činjenica, no ako uistinu želiš pobjedu i biti domaćin ne stavljaju se ovakvi maliciozni i manipulativni naslovi.
Ovo je ciljano nabrajanje svega što se dogodilo i što je u najavi, kako bi se razumjela težina problema, kao i sama činjenica kako ništa u ovoj zemlji ne može proći, a da se nešto ne kotrlja ispod žita i kako se ništa slučajno ne događa pa ni ova invazija seljačije.
Svojevremeno dok sam radila u diplomaciji na jednoj dodijeli najmenadžera nagradu je dobio vlasnik Pink televizije, famozni i blago rečeno kontroverzni Željko Mitrović (čovjek koji je 2011. bio u ratu s Hrvatskom i tražio da svi zaposlenici Pink televizije dokažu da najmanje tri generacije unatrag nemaju hrvatske krvi i da ne potječu od predaka hrvatskog podrijetla).
Tada je isti prišao stolu za kojim je sjedio i tadašnji veleposlanik Srbije i u maniri palanke obratio mu se: A ambasadore šta kažeš, bre? Veleposlanik se okrene i odgovori: Kažem da se odmaknete od mog stola jer to nije moja muzika, to je sramota koju namećete, ne samo Srbiji već i regiji. U mojoj kući se sluša klasika, mlađi rock i tako će ostati, unatoč takvima kao vi.
Poruka je bila jasna.
Međutim, u potpunosti je nejasno i neshvatljivo da u Hrvatskoj nitko ne reagira, da kritičara nema nigdje. Tu famoznu mantru – o ukusima se ne raspravlja, može se okačiti mačku o rep kad ti isti ukusi počnu ugrožavati nečiju kulturu, ozbiljno smanjuju kulturne standarde, brutaliziraju osjećaje i kreteniziraju ukus.
S druge strane ulazimo i u još dublji problem ukidanja prava da slobodno izneseš svoje mišljenje, da stvari nazoveš pravim imenom, a da se pri tome ne moraš stalno nekome pravdati i gušiti vlastitu misao.
Tko je taj netko? Kao da nismo tu, na zemlji, ne hodamo tlom, ne opažamo, ne razmišljamo. Nismo ptice koje mogu odletjeti u nebo i maknuti se od ljudi i svega što se događa. Pravdati se stalno za izrečeno nije mjera dobrog zdravlja.
Svi koji podržavaju ovu vrstu “glazbe” ne mogu ni pojmiti, što zapravo podržavaju. Ako ne vjeruju dijelu vlastite nacije neka pogledaju dokumentarac Radovana Kupresa koji turbofolk prikazuje kao svojevrsnu estetičku i maskulturnu nadgradnju Srbije pod Slobodanom Miloševićem: “kulturni fenomen izrastao na sprezi kriminala, estrade i države, koji podrazumijeva kako muzički, tako i estetski i modni izričaj, kao i pripadajući svjetonazor.”
Drugi autori iz Srbije tvrde da je turbofolk nadživio kontekst Srbije devedesetih te predlaže i njegovu fleksibilniju definiciju: “turbofolk” je kič koji ponižava ženu i veliča kriminalce te posljedično truje mlade ljude.”
S druge strane dokumentarac “Junaci doba zlog: Svetlana Ražnatović – srpska majka” kako piše Drago Celig razotkriva činjenicu da Ceca Veličković vjerojatno nikada ne bi postala najveća zvijezda srbijanskog turbofolka da njezinu karijeru nije novcem i svojim patološkim utjecajem podupro njezin suprug Arkan.”
I ne samo to, kako kaže Celig:„Arkan je Ceci prokrčio put do balkanskog narodnjačkog Olimpa tako što je uspješno zastrašio konkurenciju i medije. U ovome filmu se sasvim jasno kaže kako su turbofolk scena i ratnička ideologija devedesetih bili međusobno isprepleteni. Pjevači turbofolka redovito su odlazili na ratišta i tamo pjevali.”
No da se vratim na kritiku i nestale kritičare. Kritika kroz povijest bila je djelotvorna i imala je utjecaj, u smislu promjena koje su se događale. Ako se zapitamo zašto, odgovor leži u činjenici da kritičari nekada nisu uživali plodove i privilegije unutar sustava.
U ovakvoj konstelaciji odnosa, kritika nema nikakav učinak, odnosno ima, u kontekstu jačanja tog istog sustava. Najveći potencijal razaranja smisla kritike nosi ideologija uspjeha, i s njom prateća trka za publicitetom, riječi su kolumnista Marijana Oršolića.
Sapienti sat!
Kultura (ne)odgovaranja jednaka je nepoštovanju, nepristojnosti i izostanku svijesti o drugima
