Uz Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja
U svome djelu ”De administrando imperio”, bizantski car Konstantin Porfirogenet, suvremenik prvoga hrvatskog kralja Tomislava piše: “Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli.
A od Pape Agatona su za to dobili obećanje da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.”
Sveti papa Agaton koji je na čelu Svete stolice sjedio od 678. do 681. godine jedan je od vatikanskih poglavara koji su odigrali presudne role u Hrvatskoj povijesti. Njegovo obećanje podrške, prije svega duhovne, ako Hrvati budu živjeli u miru i za mir i danas treba biti duhovni putokaz hrvatskom narodu, a još više njegovom vodstvu.
I doista iduća je dva stoljeća Hrvatska, u to “zlatno doba ” narodnih vladara, bila snažna država u kojoj se živjelo dobro.
Kralj Dmitar Zvonimir posljednji je u tom nizu, a njegova nerazriješena smrt oko koje se mnogi povjesničari i danas razilaze rezultirala je narodnom predajom prema kojoj je kralj ubijen od strane svojih velikaša, a na samrti je izrekao kletvu koja prema ljetopisu popa Dukljanina izvorno glasi: „…koji ležeći u krvi izranjen velicim bolizni, prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatk njih Bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili.“
Kao razlozi za ubojstvo kralja često se navodilo razilaženje oko odlaska u križarski pohod u Svetu zemlju na papin poziv.
Iako mnogi povjesničari odbacuju tezu kako se ovaj događaj zbio, a još više navedeni razlog jer se prema njima prva križarska vojna odigrala nekoliko godina nakon Zvonimirove smrti, ostaje činjenica kako se upravo u vrijeme Zvonimirove vladavine razbuktao sukob između pape Grgura VII i njemačkog cara Henrika IV.
Naime, papa se želio otresti utjecaja svjetovnih vođa koji su postavljali biskupe i općenito imali presudnu ulogu u funkcioniranju crkve tog vremena. Isto tako, činjenica je i da je Zvonimir čvrsto držao papinu stranu, a njegovoj podršci mogao je i zahvaliti svoj politički status te da je njegova smrt i dalje nepoznanica.
Nakon ovog razdoblja hrvatskim su narodom stoljećima upravljali vladari koji nisu bili iz njegova nacionalna korpusa i cijelo to vrijeme hrvatski krajevi bili su dijelom većih državnih organizacija u kojima nikad Hrvati nisu imali glavnu ulogu.
Kad je 10. travnja 1941. uspostavljena Nezavisna država Hrvatska mnogi su se ponadali da je kletva napokon poništena, da će Hrvati biti svoj na svome i da je razdoblje služenja drugima završilo.
Ali, pokazalo se kako je državotvornost po svaku cijenu kobna greška koju je hrvatski narod platio preskupo.
Hrvati su u tom, najnesretnijem trenutku svoje povijesti, prvi put prekršili obećanje dano papi Agatonu i od 1941. – 1943. dvije postrojbe, 369. pojačana pješačka pukovnija u sastavu njemačke vojske i Lako prevozni zdrug u sastavu talijanskih ekspedicijskih snaga borili su se na istočnom bojištu protiv Sovjetskog saveza na njegovu teritoriju. Obje su postrojbe svoj ratni put tamo i završile, 369. u Staljingradu, a Lako prevozni zdrug na Donu u operaciji Crvene armije nazvanoj Mali Saturn.
I nije to bio jedini odmak od obećanja datog svetom papi Agatonu. Hrvatska je ulaskom u savez s nacističkom Njemačkom čije su vođe prakticirali okultne prakse, direktno stupila na stranu sila mraka, a protiv Kristova nauka. Uvođenjem “Rasnih zakona” zapečaćeno je ovo nesretno savezništvo.
Gubitak Božjeg blagoslova rezultirao je stotinama tisuća ubijenih Hrvata u poraću i padanjem pod vlast drugog mračnog kraljevstva, ateističkog komunizma u idućih 5 desetljeća.
Krajem prošlog stoljeća, djelovanjem još jednog svetog pape, Ivana Pavla II koji je svojom nepokolebljivom vjerom i snagom najzaslužnija osoba za rušenje željezne zavjese i komunističke vladavine na istoku Europe te njegovom otvorenom podrškom, Hrvatski je narod napokon došao u poziciju da se izbori za svoju nezavisnost, za svoj suverenitet i svoju slobodu.
Hrvatski su branitelji odigrali presudnu ulogu u toj borbi. Upravo su hrvatski branitelji s krunicom oko vrata ona snaga koja je utrla put ostvarivanju prava na samoodređenje, na slobodu vjeroispovijesti i povratka dogovoru sa svetim Agatonom.
I koliko se god trudili neprijatelji hrvatskog naroda i Katoličke crkve umanjiti čistoću borbe za svoje svetinje, sve okolnosti kao i neupitni fakti poput presude generalima u Hagu pokazuju kako su baš hrvatski branitelji za razliku od ustaša i partizana odraz one istinske težnje hrvatskog naroda da služi svom jedinom nadnacionalnom vladaru, dragome Bogu.
Hrvati moraju učiti iz vlastite povijesti, odbaciti sve zločinačke sisteme i priznati pa i pokajati se za njihove grijehe, kao grijehe svojih otaca i jednih i drugih te uzeti za ishodište put kojeg su utrli hrvatski branitelji. Pri tom valja imati na umu kako je vrhovni zapovjednik hrvatskih branitelja bio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, čovjek koji je kao povjesničar jako dobro razumio odnose koji vladaju u društvu i u politici i kao takav se čvrsto zauzimao za nacionalnu pomirbu.
Možda je upravo zbog zalaganja prvog predsjednika za te uzvišene duhovne vrednote, a što pomirba i oprost definitivno jesu, stranka na vlasti nedavno na izborima dobila još jednu priliku da se obrati od svojih zlih putova, od protubožjih zakona koje donosi i posvemašnje korupcije i kriminala koje provodi na štetu vlastitog naroda.
Dobila je i priliku da shvati kako je dogovor sa svetim Agatonom duhovna ostavština koji se nipošto više nikada ne smije prekršiti. Hrvatski branitelji su ishodište, branitelji imaju Agatonovo obećanje, ne hrvatski napadači ili hrvatski osvajači, a najmanje hrvatski globalistički potrčci kao topovsko meso.
Krv branitelja duhovni je zalog da nas ni ljudi na vlasti, ako u svome srcu na spoznaju duhovnu realnost, neće uspjeti odvesti u propast, nego će ta propast dočekati njih same.
Crveni, crni, žuti ili zeleni vragovi zbog te prolivene krvi hrvatskih branitelja neće uspjeti.
Hvala svim hrvatskim braniteljima i neka nam bude sretan naš dan, Dan pobjede!
Milanović: Olujom slavimo slobodu, a ne da nekog provociramo!
Hrvatski branitelji, nogometaši Rijeke i stručni stožer Lokomotive okupirali Riječku promenadu
