Od 1990. do 2020. godine, koliko god bilo predizbornih tenzija, sukobljavanja i sučeljavanja, izborne su utakmice u Hrvatskoj bile igrane po uzornim demokratskim pravilima. Riječima se moglo dati maha i napasti suparnike, ali nitko nije dovodio u pitanje institucije, niti je na njihovom rušenju gradio kampanju. Što bi se ono reklo, bečka škola, nema što.
Više nije tako. Točka preokreta je bila posredni i neposredni ulazak u kampanju predsjednika Milanovića, s propagandističkim rječnikom koji prelazi i najrastezljivije granice političke korektnosti i elementarne pristojnosti te napadom na institucije vlasti koje mu ili nisu po volji ili nije svjestan da ih podriva. Poput institucije predsjednika države koji bi se tijekom mandata trebao suzdržavati od stranačke pristranosti.
Takvim pristupom, čija je jedina dobra strana da je animirao birače svih opcija, svoje pristaše i protivnike, pa je vjerojatna veća izborna izlaznost nego prije četiri godine, Milanović će na stranu SDP-a, čiji je „neizgovoreni mandatar” za sastavljanje vlade, moguće pridobiti ponekog zagriženog birača s centra ili desnice koji očima ne može smisliti premijera Plenkovića i HDZ, ali će neke i odbiti te usput otvoriti dva problema.
Dugoročno, podrivanje institucija vlasti, kakve god one kilave ili čak korumpirane bile – o čemu se isto tako može raspravljati ali s konkretnim argumentima, a ne generalno stavljajući tako u isti koš i dobre i loše javne dužnosnike – može voditi samo u njihovo daljnje slabljenje i nagrizanje, posljedično i u sve manje povjerenje građana u bilo koju instituciju vlasti.
Kratkoročno, Milanović je svojim pristupom praktički prizvao i ostale izborne aktere da se natječu u pljuvanju po institucijama i „omraženim” strankama te u nuđenju političkih rješenja koja će, bude li ih se poslije izbora pretvorilo u konkretne odluke, samo produbljivati društvene rascjepe.
Za sada je prvak „milanovićevštine” čelnik novoformirane stranke Pravo i pravda Mislav Kolakušić. Zapravo Kolakušić je bio Milanović prije Milanovića, jer je od izlaska iz ureda suca i ulaska u političku arenu, još prije nekoliko godina, pod krinkom borca protiv korupcije postao perjanica hrvatskih teoretičara urote i antiglobalista ne birajući ni riječi ni koga gađa.
Gledajući fotografiju na kojoj, nakon nedavnog potpisivanja koalicijskog sporazuma, Kolakušić govori zabačene glave i izbačene brade pogleda uprtog u daljinu (na nekoga me podsjeća ali se ne mogu sjetiti na koga), a iza njegovih leđa stoje zamišljeni Zlatko Hasanbegović (Hrvatski blok), Ivan Penava (Domovinski pokret) i Ivan Vilibor Sičić (Pravo i pravda), ne mogu se oteti dojmu da se uspio nametnuti za vođu ove suverenističke koalicije koju bismo mogli nazvati i Kolakušićeva. Toliko je nadmoćan u odnosu na Penavu i ostale domovinaše da će na kraju moguće sažvakati i ispljunuti Domovinski pokret bez kojega sigurno ne bi dobio izgledni zastupnički mandat.
Dakle, sa stavom starozavjetnog mesije koji s nebeskih visina proklinje i HDZ kao zločinačku organizaciju i one koji nisu htjeli s njim u koaliciju, posredno omalovažavajući birače implicirajući da svi oni koji mu ne daju glas „nemaju ni malo soli u glavi”, a zagovarajući „tradicionalnu suverenu državu” (što god to bilo) – Kolakušić bi u Zagrebu, u Prvoj izbornoj jedinici, mogao skupiti dosta glasova onih koji više ne znaju za koga bi glasali, a daju se izmanipulirati olakim obećanjima poput velikih zatvora za ilegalne migrante.
Srećom, građani Hrvatske, uza svu političku šizofrenost koju je potencirao Milanović, imat će za koga glasati i mimo Kolakušićeve koalicije i sličnih grupacija koje bi preko koljena lomile institucije. Liste su zaključene i na svoje mogu doći pobornici svih mogućih političkih opcija, od krajnje ljevice do krajnje desnice, s cijelom lepezom različitih političkih stranaka i koalicija između toga. Možemo!, Most, regionalistički blok na čelu s IDS-om, centristi oko Fokusa i Damira Vanđelića, koalicija Naša Hrvatska… pokazuju da se ne svodi sve na dilemu HDZ ili SDP.
I to je bogatstvo koje, uza sve turbulencije, ima politička Hrvatska. To je u vrijeme jačanja autoritarnosti i antiliberalizma u Europi, najbolja brana da se Hrvatska neće pridružiti onim zemljama u kojima kolo vode jedan pokret i njihov vođa, te u kojima se institucije ne popravljaju već uništavaju.
Vidjet ćemo što će nam donijeti kampanja, ali već sad znamo da tolikog političkog kolorita nikada nije bilo. I da birači, kada 17. travnja izađu na izbore, neće moći reći da nemaju za koga glasati.
Još kolumni istog autora:
