Više, manje poznati su izazivači HDZ-a na predstojećim izborima te formacije u kojima će nastupiti. Uz koalicije, od kojih je najozbiljnija ona lijevo-centristička koju predvodi SDP, bit će tu samouvjerenih ljevičara (ne bez pokrića) poput Možemo! ili isto tako nabildanih konzervativaca (Most) i desničara (Domovinski pokret), ali i hrpe malih stranaka i strančica od kojih će se neke prvi put pojaviti na izborima.
Svi se sada uglavnom bave glavnim konkurentima HDZ-a, odnosno procjenama koliko ga i kako mogu ugroziti. Ako ne predizborno, a ono u različitim aranžmanima poslije izbora.
Međutim, zadržimo se malo na „političkim patuljcima”, posebno onima koji prvi put idu na izbore, a predvode ih politički i javno poznate osobe uvjerene u svoju mesijansku ulogu. Vođe ovih stranaka računaju na političku istrošenost ili nedovoljnu uvjerljivost postojećih opozicijskih stranaka, te da će upravo zbog toga birači prepoznati kako jedino oni (iako ama baš sve stranke o tome govore) imaju pravi recept za kroćenje HDZ-ove „korupcijske hobotnice”. Upravo to je zajedničko dvama tek pokrenutim strankama, nimalo originalnih naziva koji podsjećaju na ultrakonzervativnu poljsku stranku Pravo i pravednost.
Riječ je o populističkom Pravu i pravdi Mislava Kolakušića, Velibora Sinčića i Ivana Lovrenovića, te konzervativno desnoj stranci Odlučnost i pravednost Karoline Vidović- Krišto. Bez svježih programskih ideja i stavova, i bez organizacijske i članske infrastrukture, nastojat će na horuk bar na račun vlastitog imena osigurati sebi parlamentarni mandat.
Treća intrigantna novoformirana mala stranka koja, također, ulazi u izbornu utakmicu s obećanjem zaustavljanja „kriminala i korupcije u Hrvatskoj”, u nečemu je ipak specifična. Zajedno Hrvatska bivšeg vlasnika Agrokora Ivice Todorića pokušaj je imitiranja talijanskog političkog slučaja od prije točno trideset godina.
Nakon velikih korupcijskih skandala koji su početkom 1990-ih potresali Italiju došlo je do raspada najkorumpiranijih stranaka, prije svih Demokršćanske i Socijalističke, glavnih partnera u petočlanoj koaliciji koja je desetljećima vladala Italijom (ostale stranke su bile liberalna, republikanska i socijaldemokratska). Tu prazninu odlučio je popuniti poduzetnik Silvio Berlusconi, a glavni mu je motiv bio – ulaskom u politiku zaustaviti niz kaznenih procesa koji su bili pokrenuti protiv njega i njegovih dotadašnjih korumpiranih političkih partnera, prije svih čelnika Socijalista Bettina Craxija.
I tako je Berlusconi početkom 1994. godine, baš kao i Todorić trideset godina poslije, osnovao stranku koja je te godine izašla na izbore.
Gotovo identično kao svojedobno Berlusconi, i Todorić, kako se približavaju izbori, zaboravljajući na ono što je bilo dok se uspinjao kao poduzetnik, tvrdi da su “građani Hrvatske snaga ove zemlje i da su za njega ljudi bitni”; “da bez zadovoljnih ljudi koji ispunjeno žive od svoga rada nema sretne zemlje, nema budućnosti za generacije koje dolaze”, kao i to da je „odlučni obračun s kriminalom i korupcijom u politici temeljni preduvjet za zdravo društvo, gospodarski uzlet i stvaranje vrijednosti za sve hrvatske građane”.
I nada se da će, smjenom HDZ-a i svojim ulaskom u parlament, a moguće i u parlamentarnu većinu ako mu se karte poslože, poput Berlusconija, opstruirati svaki pokušaj sudstva da ga optuži i osudi za njegove nezakonite čine.
Sličnost Berlusconija i Todorića vidljiva je u političkom pokroviteljstvu tijekom građenja poslovnih carstava. Berlusconi je imao Craxija, a Todorić je mogao računati na pomoć Tuđmana i Bandića, pri čemu to nije smatrao korupcijom, kao što to vidi sada, već „normalnim pomaganjem poduzetnika”. Međutim, jedna je velika razlika između ova dva „korisnika političke pomoći u stjecanju osobnih bogatstava”.
Berlusconi je uletio u prazan prostor te uloživši ogroman novac u kampanju uz pomoć svojih televizijskih postaja naposljetku postao premijer, dok Todorić mora računati na još uvijek živi i jaki HDZ-a i ostale političke grupacije, te koliko toliko svježe pamćenje birača koji znaju kako je danas krotki i slatkorječivi zaštitnik „onih koji žive od svog rada” nekada bio bahati moćnik. I zato ga na izborima, možemo se kladiti u to, ne čeka cvijeće.
Ma koliko on vjerovao u čudo.
Još kolumni istog autora:
Slučaj Luke Bančića: kultura nasilja uzima svoje žrtve
SDP i Možemo – bitka za vodstvo na oporbenoj ljevici
Ustavni sud, vladajuća koalicija i sindikati – protiv rada
