Nedavno priznanje američkog državnog tajnika na odlasku, Antony Blinkena o militarizaciji Ukrajine mjesecima prije veljače 2022. godine, potvrda je upozorenja ruskih vanjskopolitičkih dužnosnika i diplomata iz tog vremena. Sama militarizacija se interpretirala drugačije u Rusiji i u Ukrajini (na Zapadu).
Za Ukrajinu (i Zapad), militarizacija je označavala samo i isključivo obranu od Rusije u slučaju napada (zanemarujući i borbe protiv proruskih snaga u istočnoj Ukrajini), dok je Rusija militarizaciju Ukrajine vidjela kao mogućnost ukrajinske ofenzive (vojno-oslobodilačke operacije) u prostor istočne Ukrajine. Dakle, priznanje Antony Blinkena nije nikakva nova vijest jer su osim ruskih diplomata, o tome izvještavali i svjetski mediji i analitičari.
„Zapadni odgovor na događaje iz 2014. bio je udvostručiti postojeću strategiju i učiniti Ukrajinu de facto članicom NATO-a. Savez je počeo obučavati ukrajinsku vojsku još 2014. godine, s prosječno 10 000 obučenih vojnika godišnje tijekom sljedećih osam godina“ (Mearsheimer, 2022: 15-25). Riječ je o dugotrajnoj konstantnoj militarizaciji Ukrajine i njenom spremanju za vojni sukob s DNR-om i LNR-om (i Rusijom).
Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) Rusije je mnogo puta izvještavalo o militarizaciji Ukrajine s ciljem vojne operacije oslobođenja Donbasa. Zabilježene su „velike isporuke zapadnog naoružanja, što nije bilo u skladu sa Sporazumom iz Minska. Samo u siječnju 2022. godine u Ukrajinu su stigle stotine američkih Javelina, tisuće britanskih raketnih sustava, više od 400 tisuća komada streljiva, uključujući i za oružja velikog kalibra, i još mnogo toga.
Postoje izvještaji da je u veljači planiran transfer oružja američke proizvodnje iz baltičkih republika, haubica iz Češke, milijuna komada streljiva iz Slovačke, više od desetak turskih jurišnih dronova Bayraktar i tako dalje“ (МИД, 2022b). Početkom siječnja je Velika Britanija u samo nekoliko dana dostavila Ukrajini oko 460 tona oružja, dok su druge države tijekom cijele 2021. godine slale mnogobrojne vojne instruktore.
Najveća vojna pomoć i militarizacija Ukrajine došla je od strane SAD-a, koji je u 2021. godini dostavio vojnu opremu u vrijednosti od 450 milijuna dolara, a samo u siječnju 2022. godine izdvojeno je oko 200 milijuna dolara vojne pomoći (Russell, 2022: 4). „U Ukrajini se takva pomoć doživljava kao carte blanche za provođenje vojne operacije u Donbasu.
Ukrajinske oružane snage ne prestaju granatirati civile na istoku države. Prema podacima Posebne promatračke misije OESS-a, od Nove godine broj kršenja prekida vatre već je premašio tri tisuće“ (МИД, 2022c). „Jedno je jasno: države NATO-a svjesno su podupirale usijane glave u Kijevu, koje zagovaraju vojno rješenje sukoba na istoku Ukrajine pod parolama suprotstavljanja imaginarnoj ruskoj agresiji.
Zapravo, Kijev se gura prema novom krugu nasilja u Donbasu“ (МИД, 2022d). „Predsjednik Vladimir Putin je 1. veljače 2022. godine izjavio da SAD pokušava uvući Rusiju u rat oko Ukrajine kao izgovor za uvođenje dodatnih sankcija i kako SAD i NATO ignoriraju glavne sigurnosne brige Rusije“ (Bharti, 2023: 50). Dok je Zapad upozoravao i od prosinca 2021. do veljače 2022. godine strahovao od ruskog napada na cijelu Ukrajinu, te je provodio ogromnu militarizaciju Ukrajine, Rusija je strahovala od napada militarizirane Ukrajine na DNR i LNR, što nije mogla (ni planirala) samo mirno gledati.
Međutim, ruska diplomacija nije ni odustala ni utihnula usprkos pripremama sigurnosnog (vojnog) aparata za alternativne scenarije, jer diplomacija može spasiti tisuće života, samo ako postoji politička volja za provedbu diplomatskih rješenja, poput Sporazuma iz Minska.
Do posljednjeg dana pred početak Specijalne vojne operacije (ili invazije na Ukrajinu), Ruska Federacija se zalagala za implementaciju Sporazuma iz Minska i diplomatsko rješenje sukoba u istočnoj Ukrajini. Međutim, kako se povećavao intenzitet sukoba u istočnoj Ukrajini, tako se mijenjala i ruska vanjska (i sigurnosna) politika.
Nakon studenog 2021. godine intenzitet sukoba se nešto malo smanjio kad je nakon drugog vala velikog povećanja intenziteta sukoba u Ukrajini krenula diplomatska vanjskopolitička aktivnost Rusije. Kad se u veljači 2022. godine ponovno naglo povećao broj prekršaja Sporazuma iz Minska, Rusija je novonastalu situaciju sebi interpretirala, kao i ranije, da je krenula ukrajinska vojna operacija oslobođenja Donbasa.
Kako bi se zaštitili od eminentnog napada ukrajinskih snaga, vlasti DNR-a i LNR-a započele su masovnu evakuaciju stanovništva, dok je Državna duma Rusije zatražila priznavanje neovisnosti DNR-a i LNR-a od strane ruskog predsjednika. Zbog masovnih ukrajinskih napada na istočne regije, 21. veljače 2022. godine održan je sastanak Vijeća sigurnosti o priznavanju nezavisnosti DNR-a i LNR-a (Кикнадзе, 2023: 295-336), kojima je Rusija istog dana nakon par sati i priznala nezavisnost kako bi Ukrajinu odvratila od daljnjih napada na DNR i LNR (Президент России, 2022a) (Президент России, 2022b) (Кикнадзе, 2023: 337-338).
Nakon priznanja DNR-a i LNR-a, Vijeće Federacije je zbog situacije u Donbasu autoriziralo korištenje ruskih vojnih snaga izvan Rusije (Zagorski i dr. 2022: 25). Kako ni navedeni koraci nisu odvratili svježe militariziranu Ukrajinu da prestane s napadima na DNR i LNR te su se visoka razina intenziteta sukoba i broj prekršaja primirja nastavili i sljedeći dan, ruski predsjednik je ujutro 24. veljače 2022. godine najavio početak Specijalne vojne operacije (Президент России, 2022c) (Кикнадзе, 2023: 113-117), što je na Zapadu i u Ukrajini interpretirano i konstruirano kao neopravdana i neprovocirana otvorena invazija/agresija Rusije na Ukrajinu. Jedan od glavnih ruskih ciljeva u trenutačnom sukobu s Ukrajinom je upravo demilitarizacija, kao odgovor na konstantnu Zapadnu militarizaciju Ukrajine.
Usprkos tadašnjem velikom povećanju intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini, Ruska Federacija je mogla ne započeti Specijalnu vojnu operaciju, ali bi „napuštanjem teritorija pod napadima Ukrajinskih središnjih vlasti pokazala slabost i iznutra i izvana“ (Savelyeva, 2023: 5), što je za administraciju predsjednika Vladimira Putina bilo nedopustivo. „Tako se Rusija ponovno našla u izuzetno teškoj (aporetičnoj) situaciji – nije mogla zadržati DNR i LNR, niti ih je mogla prepustiti ukrajinskoj vojnoj ofenzivi, a glavni cilj osmogodišnjeg pothvata (provedba Sporazuma iz Minska) činio se nedostižnijim nego prije“ (Savelyeva, 2023: 5).
Važno je naglasiti kako je u navedenim danima, dok je trajala priprema početka Specijalne vojne operacije, kao odgovor na ukrajinske ofenzivne vojne operacije, MVP Rusije i dalje bio vrlo aktivan i do posljednjeg dana pokušavao je pronaći diplomatsko rješenje uvjeravajući države Zapada kako je jedini put mira implementacija Sporazuma iz Minska, a ne militarizacija Ukrajine, koja se koristi protiv DNR-a i LNR-a. Tako je 17. veljače 2022. godine Lavrov izjavio da ne postoji alternativa Sporazumu iz Minska, a poseban status Donbasa ne može ostati samo prazno slovo na papiru (МИД, 2022f).
Istovremeno su od potpredsjednice ukrajinske Vlade, Irine Vereščuk, dolazile izjave kako nema planova za nikakve nove zakone o posebnom statusu Donbasa, kao i od ministra vanjskih poslova Ukrajine, Dmitra Kulebe, da nema „nikakvih planova implementacije Sporazuma iz Minska kojim bi se bilo kojoj ukrajinskoj regiji dao poseban status s pravom veta i to treba biti uklesano u kamen“ (Press Center, 2022) (МИД, 2022g).
Ruski MVP je i tijekom veljače upozoravao na porast broja granatiranja LNR-a i DNR-a naoružanjem koje je zabranjeno sa Sporazumom iz Minska, a koje se događa u mnogim naseljima diljem Donbasa (МИД, 2022a) (МИД, 2022h). U telefonskim razgovorima Lavrov je Zapadne saveznike (uključujući i Antony Blinkena) urgirao da „maksimalno utječu na ukrajinske vlasti kako bi ih potaknuli na konstruktivniju poziciju.
Provedba Sporazuma iz Minska ostaje jedini način za postizanje dugoročnog i održivog rješenja unutarnjeg ukrajinskog sukoba“ (МИД, 2022i). Nakon priznanja neovisnosti DNR-a i LNR-a, Lavrov je izjavio kako je Sporazum iz Minska mrtav i da ga je Kijev godinama (inkrementalno) ubijao i gazio neimplementacijom (МИД, 2022j), suprotno potpisanim obvezama Sporazuma i pravnom principu pacta sunt servanda. Uslijedio je višegodišnji međudržavni rusko-ukrajinski sukob.
Zanimljivo pitanje za jedno buduće istraživanje je uloga američko-britanskog vojno-industrijskog kompleksa (koji je najveći dobitnik trenutnog međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba) u unutarukrajinskom sukobu (2014-2022), naročito između vrhova Željeznog trokuta (politika ugovaranja obrane) SAD-a: Kongresa, državnog birokratskog aparata i privatnih (vojnih) ekonomskih/financijskih interesa (Adams, 1981).
„Postavlja se pitanje tko će vratiti sve financijske dugove Ukrajine Zapadu, možda ne samo današnje generacije Ukrajinaca, nego i njihova djeca, unuci, praunuci“ (Путин, 2021)? Riječ je o logici obrane demokracija (čiji su korijeni još u američkom Zakonu o Zajamu i najamu – Lend and Lease Act iz Drugog svjetskog rata), gdje nisu važni dugovi koji će nastati za vrijeme rata, niti izgubljeni životi u ime demokracije, dok god se u ratu uspješno obrani demokracija i s njom povezano slobodno kapitalističko (zapadno) tržište.
Priznanje Antony Blinkena, pred kraj njegovog mandata kao državnog tajnika, označava predanost njegovoj vanjskoj politici u administraciji Joe Bidena. Njegova vanjska politika bila je fokusirana na obnovu savezništava, multilateralnu suradnju, promicanje demokratskih vrijednosti i ljudskih prava protiv autokratskih režima i suočavanje s globalnim izazovima poput klimatskih promjena i rastuće konkurencije s Kinom.
Jedna od glavnih ostavština Antony Blinkena bit će upravo potpora Ukrajini, njegov čvrst stav prema Rusiji, odbijanje ruskih diplomatskih bilateralnih prijedloga u 2021./2022. godine, pokapanje Sporazuma iz Minska te velika podrška Ukrajini, uključujući vojnu, ekonomsku i diplomatsku pomoć. Međutim, ova ostavština uvelike će ovisiti o dugoročnim učincima njegovih politika, naročito u cijeloj Europi.
Izvor:
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na ovoj poveznici.
Nemogućnost ukrajinske Oluje, neuspjesi europske diplomacije i nužnost mirovnih pregovora
NSATU misija između hrvatske političke elite, nacionalnih interesa i predsjedničkih izbora
