Nepobitna je istina da svaki narod ima točno onakvu vlast kakvu zaslužuje. Jer da je pametniji izabrao bi nešto bolje. Pa tako Hrvati izabrali dvojicu kojima je najvažnija stvar na svijetu dokazati tko od njih ima veći.
Nije bitno što se svijet oko nas urušava. Što zbog toga imamo sve manje vremena da donesemo sve teže odluke. Ne, njima je bitnije dokazati tko ima veći utjecaj na domaću politiku. U takvim uvjetima već sama činjenica da su uspjeli sjesti za isti stol vjerojatno bi trebala biti uspjeh. Naravno da nije, već se samo čini kao uspjeh. S obzirom na to da se nitko više ne sjeća kad su tako zajedno sjedili i pokušavali nešto zaključiti.
Posljednja sjednica Vijeća za obranu održana je 23. svibnja prošle godine. Na njoj su prihvaćeni nacrt Strategije obrane Republike Hrvatske i nacrt Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske za razdoblje od 2025. do 2036. godine. S obzirom što se sve dogodilo u međuvremenu Strategija i Dugoročni plan razvoja danas vrijede koliko i WC papir. Doduše, kad radite takve dokumente ne možete znati što donosi budućnost, pa oni često vrlo brzo zastare. Naročito „u zanimljiva vremena”. To vrijedi i za velesile, a kamoli za ovakve državice kakva je naša.
Vijeće za nacionalnu sigurnost zadnji se put sastalo 9. studenog 2021., u doba Korone. Pa valjda nije bilo tema o kojima bi se raspravilo. Ne bi ni sada da Vučić nije od Kineza kupio supersonične krstareće projektile CM-400 koji su toliko precizni da mogu pogoditi određeni radni kabinet na Pantovčaku i Banskim dvorima. I pritom su nezaustavljivi. Barem s ovim što hrvatska protuzračna obrana ima. A nema ništa.
I kad su se napokon uspjeli sastati odlučili nisu ništa. Skoro pa ništa. Na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost usvojene su Godišnje smjernice za rad sigurnosno-obavještajnih agencija za 2026. godinu, u skladu sa Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske, te je odobrena uspostava suradnje sigurnosno-obavještajnih agencija s inozemnim službama, u skladu s utvrđenim potrebama. Odlično, 1. travnja (da ne kažemo 1. aprila) usvojene su godišnje smjernice.
Kako nas je izvijestila Vlada na sjednici Vijeća za obranu raspravljalo se o jačanju obrambenih sposobnosti Republike Hrvatske, s naglaskom na projekte opremanja i modernizacije Hrvatske vojske. Tko je zauzeo kakav stav nije pojašnjeno. Niti da li se raspravljalo o svim dosadašnjim promašajima u opremanju OSRH. Recimo, kako smo ulupali milijardu eura u polovne Rafale R3F. Pa je onda Vučić s Macronom dogovorio kupnju novih Rafala F4.1. Pa bi mi sada trebali ulupati još najmanje 1,5 milijardi eura u modernizaciju naših, a da budu na istoj razini sa srbijanskim.
Od dobro obaviještenih izvora (Arsen Bauk) saznali smo da se nije raspravljalo o nabavci protuzračnog raketnog sustava. Eto „nije priša”. Srbija je kupila supersonične krstareće projektile CM-400 i višecijevne lansere PULS, ali nama se ne žuri. Iako se MORH-u odjednom jako žuri kupiti dvije korvete koje nam uopće ne trebaju.
Zanimljivi su i razlozi MORH-ovog odustajanja od kupnje jedinog PZO raketnog sustava koji nas može obraniti od CM-400 – izraelski David’s Sling (Davidova praćka). Navodno jer je predsjednik/vrhovnik zabranio suradnju s Izraelom. Međutim, predsjednik/vrhovnik nema baš nikakve nadležnosti nad opremanjem OSRH. Samo MORH, Vlada i u konačnici Sabor. Stoga ne postoje nikakve zakonske prepreke da se David’s Sling ne kupi. Jer kad bi se sutra ministar Anušić uputio put Jeruzalema i započeo pregovore o njegovoj kupnji oni bi trajali bi barem šest mjeseci. Vjerojatnije oko godinu dana. Pa još najmanje tri godine za početak isporuke. Taman iza okončanja drugog i posljednjeg mandata predsjednika/vrhovnika Zorana Milanovića.
Prije će biti da je premijer Plenković odustao od kupnje izraelskog sustava zbog europskih drugara. Koje on toliko voli, štuje i u svemu sluša. A koji su u zadnje vrijeme jako kritični prema Izraelu. Pa mu je protivljenje predsjednika/vrhovnika samo dobro došlo.
U domeni Vijeća za nacionalnu sigurnost je i razmatranje kako ćemo i s kim ako američki predsjednik Donald Trump rasturi NATO. Kako se sada čini teško da će NATO preživjeti do summita u Ankari zakazanog za 7. i 8. srpnja. Ako i hoće bit će to završni čin.
Predsjednik Trump ne može raspustiti NATO. Ne može niti izvući SAD-e iz njega (za to mu treba odluka Kongresa koji je sigurno neće donijeti). Međutim, može ga učiniti potpuno nefunkcionalnim odlukom da neće poštivati članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora kojim je NATO formiran. Nema zagarantirane kolektivne obrane (čitaj američke) nema ni NATO-a. Predsjednik Trump će sigurno za neke europske države nastaviti davati sigurnosne garancije, ali to će doći uz određenu, ne baš malu cijenu.
Europa se sama pobrinula da SAD izađe iz NATO-a, što za nju znači polaku, ali sigurnu propast
