Planetofilizam ili poznatiji pod imenom ekološko-klimatska agenda u posljednjih nekoliko godina postala je jedna od temeljnih političkih vrijednosti vlastodržaca na Zapadu. Nakon što su vlastite poroke racionalizirali i kroz zakone, medije i druge sile modernoga doba u društvu normalizirali, došlo je do očekivanog vrijednosnog sloma Zapada. On se kao posljedica odbacivanja kulture, naslijeđa i vjere možda i najviše očituje u nedostatku smisla. Svrha je nekad bila kamen temeljac pogleda na društvo i konkretne politike.
Ona je bila čvrsto utemeljena u realističnom pogledu na ljudsku narav, koja sklona udovoljavati svojim slabostima i porocima treba orijentir, svojevrsni “smjer kretanja” koji uz iskustveni dio generacijskih pokušaja-pogrešaka-dobrih odabira donosi smjer kretanja kroz život. Danas kad je pogled na slabost ljudske naravi postao anakrona sintagma koju smo u tehnološkom dobu umjetne inteligencije “nadišli” smisao za oblikovanje društva i politike Zapad pronalazi u pukoj čovjekovoj volji. Za nju nas povijest uči da je spremna živjeti i nametati najgora moguća zastranjenja ljudskoga uma, razuma i savjesti.
Planetofilizam je novi kvazireligijski kult na Zapadu. Civilizacija koja je na umoru već je s pokretom New Agea pokazala kako smisao više neće tražiti u životu obilježenom radom, odricanjem i življenjem vrijednosti koje su nam prošle generacije ostavile u naslijeđe. Augustinovim rječnikom, ljubav prema samome sebi dovela je do prezira Boga. Moderno društvo na Zapadu u potpunosti je intelektualno, moralno, psihološki i duhovno prilagođeno vlastitim željama i strastima. Kroz sektaški pokret planetofilizma, ljevičari putem dobro nam znanog novogovora instrumentaliziraju koncepte poput žrtve, ljubavi i skrbi kako bi ih u dijaboličnoj inverziji iskoristili za sveobuhvatan nadzor ljudskog života.
Žrtvovati bi se tako trebali za nedefinirano značenje planeta Zemlje. Nije to naime ono što smo učili na satovima geografije – odrednica za djelić Sunčevog sustava kojeg (dodao bih) nastanjuje vrhunac Božjeg stvaranja (Imago Dei). Zemlja je postala dvosmisleni pojam kojem iracionalni istupi ekološko-klimatskih “aktivista” i agitatora uz notiranu geografsku odrednicu dodaju element božanskog štovanja.
Žive li zaista, i vjeruju li zaista planetofili današnjice u ispunjenje života kroz ljubav, žrtvu i skrb? Zamijenimo li riječ Zemlja s riječju obitelj ili fetus/nerođeno dijete, svjedočit ćemo poznatoj nam sceni. Vulkan emocija uz dašak histerije pratit će napamet naučeno lamentiranje o autonomiji, jučer izmišljenim ljudskim pravima i nekoj od učestalih fraza o „21. stoljeću” i borbi protiv „povratka u srednji vijek”.
Pojednostavljeno, osoba koja se ispred vas predstavila kao ona koja ljubi, žrtvuje se i skrbi za Zemlju isto ne namjerava učiniti za one opipljive životne stvari koje ugrožavaju njezinu ugodu obilježenu izvrnutoj ljubavi prema samome sebi. Hedonizam koji “hrani” sebičnost i egoizam. Ništa novo pod Suncem planeta Zemlje rekao bi autor knjige Propovijednika.
Suradnja liberalne demokracije i planetofila
Liberalna demokracija ideologija je po mjeri planetofila. Ona je s jedne strane prevrednovala temeljne koncepte poput pravde, istine i slobode pripremivši teren ekološko-klimatskim agitatorima koji te iste riječi koriste kako bi nas uvjerili da se nalaze na „pravoj strani povijesti”.
Važan aspekt suradnje dvaju pokreta jest i država blagostanja koju je obećala liberalna demokracija. Čovjek u takvom sustavu ima povijesno nezabilježenu priliku ugađanja samome sebi. Cijena? Prava sitnica. Država koja se upliće u gotovo sva područja ljudskog života, temeljito mijenjajući vrijednosni sklop građana i to zapanjujuće uspješnije od totalitarnih sustava prošlog stoljeća.
Idealni građanin po mjeri liberalnih demokrata i planetofila posjeduje sljedeće karakteristike:
- Atomizirana je jedinka koja životni smisao pronalazi u ugodi; ljubavi više nema za bližnje, niti se zamara anakronim konceptima solidarnosti
- Svoju ljubav prema liberalnoj demokraciji pokazuje kroz obožavanje kulta Zemlje. Što svaki pravi planetofil radi? Primjerom pokazuje kako se postiže smanjenje ugljičnog otiska.
Vidite li obrazac koji se ponavlja? Pokušaj stvaranja raja na zemlji. Komunističkog, seksualnog, ekološko-klimatskog. Cilj je uvijek isti – čovjeka postaviti na mjesto Boga, i „prodati mu priču” kako je svrha ovozemaljskog života napustiti vrijednosti prošlih generacija kao imperativ ispunjenog i sretnog života. Homo sapiens današnjice, uvjeravaju nas medijske, političke i društvene silnice, sudionik je mesijanske borbe za prevrat i prevrednovanje onih iracionalnih vrijednosti kršćanskog Zapada koje su nas kroz stoljeća povijesti držale u tamnici.
Pokušaj bježanja u novi kvazireligijski kult Zemlje u aktualnom političkom trenutku označava bijeg zapadnoeuropskih zemalja od suočavanja s „povijesnom pogreškom” – masovnog uvoza ne-europskog stanovništva (dobrim dijelom islamske vjere) kojima moralno rastureni Zapada na “pladnju” nudi gospodstvo nad vlastitim zemljama. Ono što su prošle generacije branile na Lepantu, Beču, Sigetu i drugdje danas se zbog duhovne propasti većeg dijela Europe “tiho” osvaja kao posljedica izdajničke politike migracija i multikulturalizma.
Zašto se mučiti s pronalaženjem svrhe u čovjekovom životu kada nam tehnološki napredak osigurava život prožet ugađanjem sebi i svojim nezasitnim željama? Problem je što su “posljedice” takvog načina života Europljanima “pokucale na vrata”.
Još kolumni istog autora:
Njemačka, obećana zemlja? Dokumentarac Eve Vlaardingerbroek tvrdi drugačije
Koliko građani doniraju lijevim, a koliko desnim nevladinim udrugama?
