Jedno uzgredno „evo sada” Zorana Milanovića, kao odgovor na prošlotjednu novinarsku „provokaciju” kada će se kandidirati za drugi predsjednički mandat, uzrokovalo je cijeli niz novinarskih analiza te (ne)određenih izjava čelnika različitih stranaka o njegovoj kandidaturi. Jedini konkretan potez povukao je SDP službeno stajući iza svog kandidata.
Veći dio drugih političkih aktera još čeka. Među njima i oni koji su podržali Milanovića prije pet godina. Mnogi kalkuliraju. Među njima i oni koji bi mu se po političkoj logici trebali suprotstaviti. Neki još nisu našli svog kandidata. Među njima i oni koji su ga odavno trebali imati i ulagati u njegovu prepoznatljivost i prihvatljivost u javnom mnijenju.
Kako god bilo, predsjednički izbori u Hrvatskoj su važni jer su ustavotvorci predsjedniku, između ostalog, dali tri važne funkcije (suodlučitelj u vanjskoj, obrambenoj i sigurnosnoj politici), dodatno ga osnaživši neposrednim izborom. Učinili su to mimo protivljenja dobrog dijela političke javnosti koja je predlagala (a mnogi to čine i danas) da se, bez obzira na ovlasti koje ima, predsjednika Republike, kao primjerice u Njemačkoj, bira u parlamentu.
S protokom vremena pokazalo se da su ustavotvorci bili u pravu. Ono što je moguće u zreloj demokraciji kao što je Njemačka malo teže ide u Hrvatskoj. Kako to funkcionira kod nas, vidjelo se i vidjet će se opet kada uskoro na dnevni red dođe izbor ustavnih sudaca, koji moraju dobiti glasove dvije trećine ukupnog broja zastupnika, i počnu mučna međustranačka otezanja, potezanja i prepucavanja. Da bi se na kraju najjače političke stranke međusobno namirile izborom „vlastitih” a ne najboljih kandidata.
Kod izbora predsjednika u parlamentu nema međusobnog namirivanja jer je samo jedno raspoloživo mjesto, pa možemo zamisliti kakav bi to bio politički show u Saboru i medijima (s dodatnim produbljivanjem međustranačkih rovova). Zato je, za sada, bolje izbor prepustiti narodu. Manje je stresno i štetno za političku kulturu.
No, vratimo se Milanoviću koji čeka svoje protukandidate. Kako god ocjenjivali njegovih četiri i pol godine na Pantovčaku, pokazalo se da je bio protuuteg HDZ-ovoj koalicijskoj većini.
I kada je izjavama šarao s lijeva na desno i obrnuto, i kada je govorio poput najmaštovitijih demagoga i populista, odrađivao je svoju zadaću: sprječavao da izvršna i zakonodavna vlast pod jednom kapom uzurpira sve ovlasti u državi.
Milanović se često ponašao poput one poslovične krave koja daje obilate količine mlijeka da bi potom udarila u vjedro i sve prosula. Imao je dobrih i suvislih primjedbi te političkih ocjena i stavova, ali…
Sve to što je htio reći često je mogao reći (i napraviti) biranijim i mudrijim a ne uličarskim rječnikom, primjerenije i kulturnije kako bi to dolikovalo dužnosti predsjednika Republike.
Naposljetku, iako će takav njegov pristup nekome sigurno biti razlog da mu uskrati podršku na sljedećim izborima, kao što će nekoga upravo navesti na suprotno, sustav check and balance (provjera i ravnoteža različitih grana vlasti), položio je ispit. Govorili o mekoj ili tvrdoj kohabitaciji (sustanarstvu) Milanovića i Andreja Plenkovića odnosno HDZ-ove koalicije, o ovakvim ili onakvim sukobima i gledanju ispod oka, sve je bolje od „jednoglasnosti” ili sveobuhvatne političke supremacije jedne političke grupacije u nekoj zemlji. (Tko to ne vjeruje neka pogleda kako „demokratsko jednoumlje” funkcionira u Srbiji.)
Hoće li, dakle, Zoran Milanović još pet godina živcirati Plenkovića i HDZ? Malo je onih koji misle da bi Milanović mogao izgubiti. Za razliku od Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović koji nisu osvojili drugi mandat, Milanović se već najmanje dvije godine javnim istupima (lijevo pa desno, i onda nazad) priprema za nove izbore. Zna da će najveći broj ljevičara na izborni dan zaboraviti na njegove desničarske eskapade, dok je dobro zagrabio i u dio desnog centra (pa čak i desnijeg) kojeg ne kontrolira HDZ.
U konačnici, toga su svjesni u svim političkim strankama i mnogi bi se najradije, na što upućuje dosadašnji izostanak bilo kakvih najava predsjedničkih kandidatura, suzdržali od isticanja svog kandidata. Jer, u drugom krugu, a vjerojatno će ga biti, Milanović će biti favorit tko god mu se nađe s druge strane.
Ipak, politička logika naložit će suprotstavljanje Milanoviću. HDZ kao pojedinačno najjača stranka u zemlji ne može sebi dopustiti da nema kandidata za predsjednik Republike. Oleg Butković bio bi možda najbolji kandidat (najprepoznatljiviji je) a sudjelovanje na predsjedničkim izborima ne bi mu naštetilo.
Možemo! će sigurno opet testirati svoju snagu sa svojim kandidatom tko god to bio, prepuštajući simpatizerima da se u drugom krugu opredijele za „ljevijeg” kandidata, Domovinski pokret neće ništa posebno izgubiti ni dobiti sa svojim kandidatom a bilo bi oportuno da podrže HDZ kao starijeg koalicijskog partnera, dok bi se apstiniranje Mosta od predsjedničkih izbora moglo tumačiti kao strah stranke od novih loših rezultata.
I Fokus bi mogao testirati svoj doseg i eksperimentirati sa svojom novom članicom kluba zastupnika, nezavisnom Marijom Selak Raspudić…
Kako god okrenuli, prilika da se na predsjedničkim izborima napravi još jedna inventura hrvatske politike govori u prilog tome da će kandidata biti. Koliko i da li i dovoljno jakih i primamljivih biračima da ugroze Milanovića u ovo kratko vrijeme do izbora, drugo je pitanje.
Još kolumni istog autora:
Kako političari koriste Europsko prvenstvo u nogometu za privatne interese umotane u državničke boje
