U japansku luku Yokosuke uplovio je američki razarač USS Michael Monsoor. Rijetka je prilika da ijedan od tri razarača klase Zumwalt (druga dva su USS Zumwalt i USS USS Lyndon B. Johnson) uplovi u stranu luku. Zapravo je rijetka prilika da uopće plove.
Nekad najavljivani kao revolucionarno napredni razarači cijeli je projekt doživio debakl. Koji je američke porezne obveznika stajao 24,5 milijardi dolara. Gubitak je tim veći jer razarači praktički nisu bili sposobni za borbena djelovanja s obzirom na to da je značajni dio naoružanja bio neupotrebljiv.
Iz današnje perspektive jako je teško reći što je bilo američkoj ratnoj mornarici i Pentagonu da pokrenu projekte DD(X) i Littoral Combat Ship (LCS). Poveznica s projektom LCS je da su oba trebala djelovati u priobalnim vodama. Doduše, LCS nešto bliže.
Neposredno nakon raspada SSSR-a 1991. godine stratezi američke ratne mornarice započeli su razrađivati planove za nove ratne brodove koji će odgovarati novoj svjetskoj realnosti i novim zahtjevima. Suočeni s činjenicom nagle propasti druge najveće svjetske sile, te pod snažnim dojmom Zaljevskog rata koji se vodio 1990. i 1991. godine, zaključili su da će svi budući ratovi bili lokalni. Te da će američka ratna mornarica trebati brodove koji neće ratovati na oceanskim prostranstvima već u opasnim priobalnim vodama.
Mali i jeftini Littoral Combat Ship brodovi trebali su djelovati u plitkim priobalnim vodama, dok bi im potporu pružali veliki razarači naoružani oružjima za uništavanje ciljeva na kopnu. Početni prijedlog bio je gradnja Arsenal Ship brodova koji bi, kao im ime kaže, zapravo bili nosači ogromnog broja raznoraznih vođenih projektila. Osim što su trebali biti jako veliki ne bi nosili ništa od skupe elektronike, pa bi bili jeftini. Drugi prijedlog bio je Maritime Fire Support Ship koji bi bio otprilike između Arsenal Ship i pravih razarača.
Na kraju je odabran prijedlog gradnje „pravog” razarača, označenog kao Destroyer for the 21st century ili DD-21, koji bi bio optimiziran za djelovanja u priobalnim vodama i zatvorenim morima. Stoga mu je jedna od glavnih odlika bila niska radarska zamjetljivost. Američka ratna mornarica je tijekom osamdesetih godina provela nekoliko eksperimentalnih programa razvoja brodova koji bi imali smanjeni radarski odraz. Iskustva stečena na tim projektima iskorištena su za projekt DD-21.
Zbog toga razarači projekta DD-21 imaju specifičan izgled tako da su vrlo lako prepoznatljivi. To se prije svega odnosi na pramac koji je ukošen prema nazad. Druga vrlo prepoznatljiva odlika je trup broda čija je oplata iznad vodene crte nagnuta prema unutra. Naravno, tu je i jako specifično dizajnirano nadgrađe koje je potpuno zatvoreno. Sve do je dovelo do znatnog smanjenja radarskog odraza. Američka ratna mornarica tvrdi da je radarski odraz DD-21 na razini malog ribarskog broda. Neki izvori navode da je 1/64 zamjetljivosti „običnih” ratnih brodova slične veličine.
Projektanti su jako smanjili toplinski, akustički i magnetski potpis. Tvrdili su da će i vizualni no to se nije dogodilo. I tu je jedan od problema. U trenutku kad je razarači DD-21 projektirani bespilotne letjelice su bile na samom početku uporabe. Danas, kad izvidničke bespilotne letjelice imaju domet stotinama, a neke i tisućama kilometara, brod veličine DD-21 ne može se sakriti.
Za uništavanje ciljeva na obali i unutrašnjosti DD-21 izvorno su trebali dobiti elektromagnetske topove. No kako se njihov razvoj odužio kao drugo najbolje rješenje odabran je topnički sustav Advanced Gun System. Njega je razvila tvrtka BAE Systems Platforms & Services i po mnogim odlikama je jedinstven na svijetu.
To je jedan od rijetkih brodskih topničkih sustava koji je u kalibru 155 mm (dužina cijevi je 62 kalibra). S Long Range Land Attack Projectile (LRLAP) domet djelovanja više od 100 kilometara. Brzina paljbe je deset grana/projektila u minuti. Zahvaljujući kombinaciji inercijalnog i GPS navođenja preciznost pogotka na krajnjem dometu (CEP) je odličnih 50 metara. To ne znači da će svi LRLAP-ovi promašiti cilj za 50 metara nego da će ih većina pasti pokraj cilja unutar promjera od 50 metara.
Na službenim stranicama proizvođača BAE Systems za LRLAP se navodi da mu je krajnjim domet 83 nautičke milje, što bi bilo 153,7 kilometara. Neki izvori navode da je stvarni maksimalni domet LRLAP-a čak 100 nautičkih milja, ili 185,2 kilometra. U svakom slučaju jako daleko. Kad se u jednadžbu uračuna i velika brzina paljbe s velikom preciznošću Advanced Gun System teoretski bi trebao biti strahovito ubojito oružje. Barem za ciljeve na obali.
Međutim, nije ni približno. Naime, postoji jedan problemčić – cijena. Ne toliko topničkog sustava koliko LRLAP projektila. Koja je, ovisno o izvoru, ne manja od 800 tisuća i ne veća od milijun dolara. Za dva ili tri LRLAP projektila dobijete jeda krstareći projektil BGM-109 Tomahawk koji ima domet ne manji od 1300 km (ovisno o inačici) te bojnu glavu mase 450 kilograma. Ukupna masa LRLAP projektila je 102 kg, a masa bojne glave samo 16,3 kg.
Zbog toga ne čudi da neki izvori navode da je proizvedeno samo 2000 komada LRLAP projektila. U svakom slučaju Advanced Gun System se smatra jednim od najvećih promašaja u povijesti razvoja ratnih brodova. Ne samo zbog preskupog LRLAP projektila već i zbog činjenice da je u „krivom” kalibru. Naime, sve američke krstarice i razarači imaju topove kalibra 127 mm te su njihove granate neuporabljive za Advanced Gun System. Tek za usporedbu, cijena granate od 127 mm, ovisno o vrsti, iznosi od 1600 do 2200 dolara.
Ništa manji problem nije ni ugrađeni radarski sustav. Razarači klase Arleigh Burke rade dva radara. Serije I, II i IIA rabe PESA radar AN/SPY-1D, a serija III AESA radar AN/SPY-6(V)1. Za DD-21 odabran je radar AN/SPY-3 tvrtke Raytheon. Za taj se radar tvrdilo da će revolucionirati mornarička djelovanja. Na kraju se pokazalo da je jedino bio revolucionarno skup.
AN/SPY-3 radar na DD-21 ima tri pločaste antene. Dvije su smještene na bočnim stranama nadgrađa, a treća na stražnjem dijelu nadgrađa. AN/SPY-3 također se koristi za radarsko osvjetljivanje ciljeva kao i za funkcije podatkovne veze prema projektilima brod-zrak.
E tu je nastao problem. Raytheon je razvio radar po zahtjevima naručitelja. Prvotno naoružanje trebalo se sastojati o novo razvijenih projektila brod-kopno i proturaketni projektila s ograničenim mogućnostima djelovanja protiv drugih ciljeva u zraku.
Ništa od toga nije ostvareno, pa se DD-21 moraju naoružati postojećim oružjem. Logičan izbor bili bi projektili RIM-162 Evolved SeaSparrow Missile (ESSM), RIM-66 Standard MR (SM-2) i RIM-174 Standard Extended Range Active Missile (SM-6). Što trenutačno nije ostvarivo jer AN/SPY-3 ne podržava uporabu tih projektila. Problem nije odveć velik i uglavnom je softverski. Međutim, razvoj potpuno novog softvera za samo tri DD-21 razarača nije odveć isplativo.
Američke krstarice, razarači i fregate koriste standardne okomite lansere Mk 41. Ali ne i DD-21. Oni imaju ugrađene okomite lansere Mk-57, izvornog naziva Peripheral Vertical Launch System (PVLS). U izvornom je projektu DD-21 bila predviđena ugradnja 32 vertikalna lansirna modula s ukupno 128 ćelija. Izmjene projekta uvjetovale su smanjenje broja ugrađenih lansirnih modula na 20, s ukupno 80 ćelija. U svakoj se još uvijek, ovisno o tipu, može smjestiti jedan do četiri projektila.
Na Zumwalt je ugrađeno 12 četveroćelijskih modula, po šest na svakom boku, a protežu se od korijena brodskog nadgrađa pa sve do stražnje strane topovske kule br. 1. Na krmi je ugrađeno osam četveroćelijskih modula, po četiri sa svake strane, a protežu se od kraja krmenog nadgrađa pa gotovo do kraja prve trećine letne palube. U njih su trebali smjestiti protubrodske krstareće projektile AGM-158C Long Range Anti-Ship Missile (LRASM). Razvoj tog projektila dovršen je tek 2017. godine i za sada je isključivo prilagođen lanserima Mk 41.
Iako je okomiti lanser Mk-57 konstruiran i namijenjen za uporabu različitih vrsta i tipova projektila za sada se iz njega mogu lansirati tek krstareći projektili Tomahawk Block IV.
Još tijekom razvoja projekta i tijekom gradnje pojavile su se kritike na program DD-21, koje su s vremenom postajale sve snažnije. Kobilica za prvi razarač USS Zumwalt (DDG-1000) položena je 17. studenog 2011. Porinut je 28. listopada 2013. uz popriličnu pažnju medija koji su ga uglavnom hvalili. Drugi razarač USS Michael Monsoor (DDG-1001) porinut je 20. lipnja 2016. I to je porinuće prošlo uz veliku pažnju javnosti, ali ovog puta negativnu.
Naime, u javnost su, preko odbora Kongresa, došli podaci da su troškovi gradnje astronomski, a uporabljivost razarača klase Zumwalt vrlo upitna. Pentagon je tvrdio da je trošak gradnje USS Zumwalta bio 3,5 milijardi, no mediji su tvrdili da je pravi trošak čak 4,4 milijarde $. Za to se u to vrijeme moglo izgraditi dva potpuno funkcionalna razarača klase Arleigh Burke.
Usprkos tome kobilica za treći razarač USS Lyndon B. Johnson (DDG-1002) položena je 30. siječnja 2017. Brod je porinut 9. prosinca iduće godine. Trošak njegove gradnje bio je 1,826 milijardi dolara, po tvrdnjama američke ratne mornarice. DDG-1002 bit će posljednji razarač klase Zumwlat.
Ukupni troškovi programa DD-21 bili su 22,5 milijarde dolara. Pak kad se to rasporedi na samo tri broda dobije se cifra od čak 7,5 milijardi $ po brodu. Naravno, da je izgrađeno svih 32 prvotno planiranih razarača ta bi cifra po brodu bila osjetno manja.
Tako je američka ratna mornarica „zaglavila” s tri skoro pa neupotrebljiva, ali zato astronomsko skupa razarača. Međutim, možda nije sve baš tako crno. Ministarstvo obrana je na samom kraju 2023. godine odobrilo početna sredstva za moguću modernizaciju klase Zumwalt. Modernizacija bi zapravo značila prilagodbu radara AN/SPY-3 protuzračnim projektilima, prije svega SM-2 i SM-6. Na taj bi se način dobila mogućnost djelovanja protiv balističkih i hipersoničnih projektila.
Druga izgledna opcija je da bi klasa Zumwlat mogla poslužiti kao osnova za razvoj nove američke krstarice. Kad je 25. travnja 1981. porinuta USS ”Ticonderoga“ (CG 47), prva krstarica istoimene klase, bila je dvadeset godina ispred svih ostalih ratnih brodova. Ta je prednost prije svega ostvarena s borbenim sustavom Aegis čiji je glavni dio PESA radar AN/SPY-1. S četiri fiksne pločaste antene taj radar osigurava neprestani nadzor u svih 360 stupnjeva i pritom pruža vrlo preciznu 3D sliku te mogućnost praćenja i vrlo brzih ciljeva.
Devedesetih godina XX. i u prva dva desetljeća XXI. stoljeća američka ratna mornarica nije planirala razvoj nove krstarice. Mislili su da će razarači klase Arleigh Burke biti više nego dovoljni. No onda je 28. lipnja 2017. u brodogradilištu Jiangnan porinut prvi razarač Type 055. Po borbenim odlikama Type 055 na razini je najnovijih razarača klase Arleigh Burke, a po nekim ih odlikama i premašuje (primjerice, nosi veći broj projektila). Iz više razloga, neki ga, uključujući i Amerikance, označavaju kao krstarica, a ne kao razarač.
U osnovi brodovi klase Zumwlat uopće nisu loši. Samo treba zamijeniti topove, lansere, a možda i radar, te bi se dobila jako dobra krstarica. U vremenu kad Pentagon ima jako puno novca za nove projekte to nije nezamislivo. Tim prije jer su krstarice klase Ticonderoga na samom kraju operativnog vijeka. A američka ratna mornarica nasušno treba velike brodove kojima će odgovoriti na sve veću kinesku prijetnju na Tihom oceanu.
Europa želi ratnu spremnost, ali nema ni oružje ni kapacitete
Europa se naoružava dok još stigne – prije nego Trump odluči koga (ne)će braniti
