Ovih smo dana svjedočili još jednom u nizu sukoba na relaciji Predsjednik – Premijer, u kojem je Milanović neupitno odnio jednu “vanjskopolitičku” pobjedu. Sukobljavali su se oni već oko izbora sudaca Ustavnog suda, izbora predsjednika Vrhovnog suda, izbora veleposlanika i konzula i skoro svakog pitanja u kojem se susreću njihove zone ovlasti.
Često se čini da potenciranjem međusobnog sukoba ova dvojica političara zamagljuju istinu, stvaraju podjele i jedan drugoga “bildaju” u javnosti. Onima koji ne pripadaju njihovim taborima, kojima prepucavanja i teške riječi ne potiču emocije niti podižu adrenalin, obojica poprilično “idu na živce”.
No, razlog njihova zadnjeg sraza ne spada u tu sferu. Iza ovog se sukoba krije možda i sudbonosno pitanje koje će odrediti sudbine ne samo njegovih aktera, nego cijelog naroda.
Zašto Pariz nije trivijalno pitanje
Odlazak na paradu u Pariz ni u kojem slučaju nije trivijalno pitanje, kako ga Plenković i značajan dio medija pokušavaju prikazati. A, kako ćemo kasnije vidjeti, u takvim razmišljanjima im se pridružuje i čelnik SDP-a. Radi se o stanovitom nastavku ključnih procesa koji će Hrvatsku pozicionirati u kontekstu vojnih savezništava u predratnom vremenu u kojem se nalazimo.
Sve je počelo još 2022., kad je Plenković pokušao dovesti ukrajinske vojnike na obuku u Hrvatsku u sklopu operacije EUMAM, da bi se nastavilo 2024. nastojanjima da pošalje naše vojnike u operaciju NSATU.
Ne treba smetnuti s uma da je od 2014. do 2016. godine Plenković obnašao funkciju predsjednika Izaslanstva Europskog parlamenta u Parlamentarnom odboru za pridruživanje između EU-a i Ukrajine, i da ga i danas doživljavaju kao jednog od glavnih briselskih diplomata za pitanja Ukrajine. Upravo je Ukrajina na neki način etablirala našeg premijera na političkoj karti europskih diplomata.
A ta ista europska diplomacija odabrala je put oštre konfrontacije s Rusijom. Za razliku od nje, američka diplomacija tu je mnogo opreznija i neupitno svjesnija opasnosti koje se kriju iza ovog sukoba i njegovih mogućih posljedica.
Macron protiv Trumpa
Nipošto nije svejedno hoće li hrvatska vanjska politika slijediti američku, koju u ovom trenutku diktira Trump, ili će se prikloniti Macronovu “novom europskom poretku”, koji se želi otresti ideološkog okvira što ga postavlja aktualna američka administracija. Macron, tipični predstavnik lijevo-liberalne globalističke pozicije, u srazu s Trumpom i njegovim konzervativnijim pristupom društvenim odnosima okuplja oko sebe “antitrumpovce” — progresivce svih boja, od europskih liberala i socijaldemokrata do zelenih i kvazidemokršćana.
Na ideološkoj bojišnici Macron će se zauzimati za LGBT prava, zelene politike i pobačaj bez granica, i to neće činiti ostrašćeno kao zeleni i ljevica, nego više onako usput. Na geopolitičkom području Macron će gurati u smjeru zaoštravanja s Rusijom, koja je Francuze istisnula iz njihova “lena”, Afrike. Ovu činjenicu najbolje potvrđuje izjava zapovjednika francuskih oružanih snaga Fabiena Mandona: “Francuska mora biti spremna ‘izgubiti svoju djecu‘ u ratu s Rusijom tijekom sljedeće ‘tri do četiri godine”.
Kao snažnija politička figura, Macron je svojim idejama podložio besprizorne likove koji se izmjenjuju na čelu Velike Britanije i Njemačke. I tako u Europi slijepac slijepca vodi. “Gdje nema vodstva, narod propada, a spas je u mnoštvu savjetnika.” (Izreke 11,14) poučava nas Sveto pismo, a u današnjoj europskoj zbilji osim vodstva zakazali su i savjetnici.
Macronov opstanak na vlasti u Francuskoj trenutačno se ne doimlje izglednim, ali to ionako više nije važno — Sarkozy, Hollande, Macron ili onaj koji će ga naslijediti, potpuno je svejedno, put je utaban. Koalicija voljnih zametak je novog vojnog saveza koji će se sve više konfrontirati s Rusijom i sve više se udaljavati od SAD-a.
Što ako Rusi probiju front?
U najgorem, ali na žalost, mogućem scenariju, taj blok država poslat će svoje vojnike na istočni front ako ga Rusi u jednom trenutku probiju, a najnovije vijesti iz Donbasa govore u prilog takvom raspletu događaja u bližoj ili daljnjoj budućnosti.
Pokušajmo zamisliti situaciju u kojoj Rusi napreduju u Ukrajini, koja više nema ni ekonomskog ni ljudskog potencijala za odolijevanje napadima svog moćnog susjeda. Zanemarimo pritom propagandističke želje sadržane u tekstovima zapadnjačkih mainstream medija o kolapsu ruske vojne i ekonomske snage.
Napredovanje Crvene armije preko Dnjepra alarm je za Poljsku i baltičke zemlje, a ni Njemačka se više ne osjeća sigurno. Koalicija voljnih spremna je pružiti pomoć da se zaustavi “ruski medvjed”.
Amerika je pritom zaokupirana svojim interesima, poziva na razum i suzdržavanje od ishitrenih odluka, ali se jasno distancira od uplitanja u vojne manevre. To je samo logičan nastavak procesa koji je već započeo, a odnosi se na smanjivanje broja vojnika na europskom tlu.
Europa na ratnim nogama
Europska javnost istovremeno je bombardirana informacijama o otkrivenim ruskim namjerama da napadne zemlje zapadne Europe. Izvlače se nepobitni dokazi da Rusija Europu želi podjarmiti.
Iz Ukrajine stižu vijesti o brojnim ratnim zločinima, a stvarni ili fabricirani prizori zvjerstava pune društvene mreže i mainstream medije. U Francuskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj počinje se provoditi mobilizacija, a ekonomija prelazi na ratne postavke. Baltičke države već su grupirale znatne snage na granicama s Rusijom.
Svaka rasprava o vrsti odgovora na ruske vojne uspjehe u Ukrajini tretira se kao veleizdaja zapadnih vrijednosti. Svaki političar, komentator ili novinar koji se usudi zaustiti da ne treba dolijevati ulje na vatru automatski biva proglašen rusofilom, a moguća su i uhićenja najglasnijih.
U tom trenutku više neće biti moguće donositi ključne odluke o savezništvima. Te se odluke moraju donijeti mnogo ranije — točnije, takve se odluke moraju donositi sada.
Hrvatska između Pariza i Washingtona
Pa vratimo se u sadašnjost i promotrimo je iz kuta takvog mogućeg raspleta događaja. Situacija u Europi nalikuje onoj iz prve polovice 20. stoljeća, a hrvatsku poziciju pokušavaju izgraditi premijer Plenković, kao nedvojbeno najvještiji političar našeg vremena koji uporno Hrvatsku gura uz bok svojim europskim, ili preciznije francuskim partnerima, i Milanović, koji se otvoreno ne svrstava uz američku politiku (nije baš popularno biti podržavatelj Trumpa), ali je uspio blokirati sudjelovanje hrvatskih vojnika najprije u EUMAM-u, pa NSATU-u, a sada i na paradi u Parizu.
Kao argument za izostanak s parade, Milanović je, pored ostalog, naveo i podatak da tamo neće biti Amerikanaca. Nema sumnje da se Amerikanci ne žele sukobljavati s Rusima i da su te želje obostrane.
Tri strane europske šahovnice
Sve upućuje da na europskom tlu imamo tri strane: Ruse s partnerima; Francuze, Britance i Nijemce s partnerima; te napola zainteresirane Amerikance (s ili bez partnera). Europski tigar od papira želi nas u svojim redovima, Rusi bi bili presretni da imaju još ponekog saveznika nalik na pokliznulog mađarskog Orbana ili slovačkog Fica, a ni Amerikancima nije mrsko imati saveznike koji bi bili njihov istureni položaj u Europi, preko kojih bi i dalje imali nekakav utjecaj i mogućnost za “ostajanje u igri” a da se ne moraju prilagođavati njihovim prohtjevima.
Što Hrvatska treba činiti u tom novom preslagivanju koje je u tijeku, kome se treba prikloniti? Upravo će ovo pitanje, u godinama koje slijede, biti ključno za sudbinu naše zemlje.
Europljani se doimlju kao najprirodniji saveznici, ali i najlošija karta, s najmanjim izgledima za dugoročni uspjeh u nadmudrivanju s preostalim dvjema (nuklearnim) supersilama. Putinova autoritarna Rusija, s naslijeđem brutalnog sovjetskog imperijalizma, teško će pridobiti srca većine naših sugrađana, a još teže naših političkih elita.
Amerikanci u tom trolistu ostaju najpoželjniji partner. Problem s Amerikancima može biti samo taj što smo objektivno premali narod da bismo u nekom raskusuravanju “velikih” bili faktor za kojeg bi oni bili spremni platiti visoku cijenu. Ipak, bez obzira na tu mogućnost, jedino oni mogu ponuditi neutralnost u mogućem novom velikom ratu u Europi — američka neutralnost u konfrontaciji “Koalicije voljnih i Rusije” štitila bi i njihove saveznike.
Kamo bi krenule hrvatske stranke
U takvim okolnostima hrvatske političke stranke već sad moraju, a morat će još i više, donositi teške odluke. Kako ćemo vidjeti, o ovom bi se pitanju mogli dogoditi raskoli unutar koalicija, ali i unutar samih stranaka — događaji oko vojne parade u Parizu daju naslutiti u kojem će smjeru ići njihove politike.
Most je tu zauzeo neupitno jasnu suverenističku poziciju, i po svim pokazateljima oni bi bili najzadovoljniji suradnjom s Trumpovim SAD-om — ideološki im je bliži i od Macrona i od Putina. Stajališta Mosta najjasnije je artikulirao zastupnik Zvonimir Troskot tijekom svoje rasprave u Saboru.
Dojam je da ni ostale stranke iz te svjetonazorske pozicije ne bi imale ništa protiv toga: Hrvatski suverenisti, Domino i Drito, kao i bilo koje druge konzervativne ili stvarno centrističke opcije koje bi se mogle pojaviti, lako bi surađivali s američkim republikancima na čelu najmoćnije sile svijeta i tako Hrvatsku držali dalje od ratnih zbivanja. “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!” (Matej 5,9)
Objektivni problem hrvatskom skretanju prema SAD-u i distanciranju od ratnih bubnjeva mogla bi biti nedavno uspostavljena zeleno-crvena koalicija.
Presedan iz 2022.: zamalo do dvotrećinske većine
Podsjetimo se, za slanje hrvatskih vojnika u vojne operacije u drugim zemljama nužna je dvotrećinska većina zastupnika u Hrvatskom saboru. Prilikom odlučivanja o sudjelovanju Hrvatske u EUMAM-u, misiji obuke ukrajinskih vojnika na hrvatskom teritoriju, malo je nedostajalo da Plenković uspije skupiti potreban broj glasova.
Tada su, u prosincu 2022. godine, nedostajala samo četiri glasa do dvotrećinske većine. Od ukupno 107 zastupnika koji su pristupili glasanju, njih 97 bilo je “za”, dok je 10 glasalo “protiv”. Odluku je jednoglasno podržalo svih 77 pripadnika vladajuće koalicije (predvođenih sa 62 zastupnika HDZ-a, osam zastupnika nacionalnih manjina te zastupnicima iz redova HNS-a, HDS-a, HSU-a i nezavisnih zastupnika), a ključnu potporu Vladi pružio je tada najveći oporbeni klub Socijaldemokrata s 14 glasova “za”. Osim njih, potporu su vladajući dobili i od tri člana IDS-a, jedne članice Reformista, te Vrkljana i Hasanbegovića, pojedinaca iz suverenističkih opcija.
S druge strane, čvrsto protivljenje u sabornici pokazalo je 10 zastupnika: Franko Vidović iz Socijaldemokrata, Ružica Vukovac kao nezavisna, trojac iz Hrvatskih suverenista te petorka iz Domovinskog pokreta.
Ostatak saborske oporbe — uključujući cijele klubove SDP-a, Mosta, Možemo!, Centra, GLAS-a, Fokusa i Radničke fronte — odlučio je potpuno bojkotirati glasanje i napustiti sabornicu, smatrajući da je procedura prekršena jer Vlada za ovu odluku nije imala ustavom predviđenu prethodnu suglasnost predsjednika Zorana Milanovića.
Od NSATU-a do Pariza: Milanovićevo kočenje
Nakon toga, u prosincu 2024., premijer je vodio još jednu kampanju za vojnu pomoć Ukrajini. Radilo se o NSATU. Odluka o slanju hrvatskih časnika u NATO misiju potpore Ukrajini nikada nije stavljena na glasanje u Hrvatskom saboru, jer je vladajući HDZ odgodio glasanje — Vlada je procijenila da nema potrebnu dvotrećinsku većinu (101 glas), pa je odluka do daljnjega ostala na čekanju.
Najnoviji slučaj hrvatskog sudjelovanja na vojnoj paradi u Parizu nije bio točka o kojoj se odlučivalo u Saboru, ali rasprava svejedno nije izostala. Narativ koji je demonstrirala zeleno-crvena koalicija upućuje nas da bi se oni najradije otišli pokloniti Macronu, ali su, svjesni svoje nemoći odmahnuli rukom kao da se radi o beznačajnom pitanju. Istina je da bez najsnažnije političke figure na ljevici, Zorana Milanovića, ostaju bez ikakve šanse da na idućim parlamentarnim izborima smijene HDZ.
Zeleno-crveni i DP-ovci: zarobljenici vlastitih saveznika
Siniša Hajdaš Dončić iz SDP-a je, u maniri vrhunskih demagoga na zajedničkoj konferenciji s Možemo! u Karlovcu, ovu temu proglasio nevažnom: “Hrvatske građane zanima inflacija, energetika, samodostatnost u proizvodnji hrane, javni prijevoz… A ne nebitne stvari i nebitne teme, a ovo je stvarno nebitno” , rekao je čelnik SDP-a.
Nisu daleko od te demagogije bili ni DP-ovci, koji su sada u koaliciji s vladajućim HDZ-om i kojima je nezgodno konfrontirati se s njima i otići s vlasti. Iako su se o sličnom pitanju, dok su bili u oporbi, deklarirali suprotno. Slično kao i SDP i Možemo! i oni su se ponašali kao da je ovo nebitno, a u svojim su istupima napadali Milanovića i zagovarali povećanje izdataka za obranu dok se konkretno o slanju vojnika u Pariz nisu izjašnjavali.
I zeleno-crveni i DP-ovci našli su se u sličnim situacijama, samo na suprotnim stranama. Ni jedni ni drugi nisu se smjeli zamjeriti političkim figurama iz kojih proizlazi njihova trenutačna važnost — DP bez Plenkovićeve odluke da ih drži u vlasti odlazi u ropotarnicu političke zbilje, a zeleno-crvena koalicija bez Milanovića gubi svaku šansu da u budućnosti preuzme vlast. Zbog vrlo praktičnih političkih razloga, njihov je narativ bio bitno drukčiji od njihove ideološke pozicije.
Tko bi kako glasao kad bi do toga stvarno došlo
Da dođe do gore opisane situacije, koja se u narodu naziva “stani-pani”, zeleno-crveni bi, pritisnuti iz centara moći kojima su podložni — a možemo to promatrati i iz kuta grupacija kojima pripadaju u Europskom parlamentu — lako mogli dignuti svoje ručice za ulazak u rat, ili kako bi se to tada predstavljalo, “spas Europe od ruske čizme”.
Ipak, ne bi baš svi crveni samo tako lako odstupili od svog lidera s Pantovčaka. Dio njih ostao bi mu vjeran. Isto tako, neki bi DP-ovci možda shvatili da im je to zadnji vlak da izbjegnu asimilaciju od Velikog brata i bili bi protiv; možda bi i poneki HDZ-ovac bio disident po ovom pitanju. Iako je velika većina njihovih zastupnika istrenirana da bude stranačka vojska, kod nekoga bi možda ipak prevladao razum.
U kriznim okolnostima borba za svaku ruku bila bi bespoštedna, a tko zna kako bi glasali zastupnici sitnijih stranaka s centra, ljevice i nezavisni.
Zašto baš Milanović to može spriječiti
Sve u svemu, da je Milanovića na predsjedničkim izborima pobijedio HDZ-ov kandidat, ili da je neki Bernardić, Grbin ili netko sličan njima na mjestu predsjednika Republike, već bi se odavno hrvatski vojnici motali po Ukrajini. Bog uistinu ponekad krivim crtama pravo piše.
Da se Milanović bavi konzaltingom, kao što je to radio prije nego se odlučio vratiti u politiku, a da je hrvatski predsjednik neki pripadnik suverenističke opcije, konzervativac, vjernik i domoljub koji se protivi slanju hrvatskih vojnika u tuđe ratove — u tome jednostavno ne bi uspio. Uz naputke iz europskih centara moći zeleno-crveni bi se priklonili prevladavajućoj struji i vladajući HDZ lako bi došao do dvotrećinske većine.
Ispada da samo ljevičar koji uživa veliku popularnost u svojoj bazi, a ne dijeli “volju za rat” sa svojim ideološkim kolegama u Europskoj uniji, može spriječiti provođenje ovakve globalističke politike. Zbog svoga prgava karaktera i ponekad vulgarnog diskursa, u koji unosi nedvosmisleni animozitet prema HDZ-u i Plenkoviću, u Hrvatskoj još uvijek nemamo naznaka “protuprirodnog bluda” kakve koalicije lažnih demokršćana i socijaldemokrata svakako jesu.
Vlast naravno ima svoje granice i mora služiti zajedničkom dobru, ali možda nam baš ova činjenica da jedan ateist, pomalo neočekivano, blokira ratnohuškačke politike koje provode i njegovi ideološki istomišljenici potvrđuje svetopisamsku istinu: “Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su ustanovljene.” (Rimljanima 13,1)
Ovakve su koalicije na vlasti u Njemačkoj i Austriji, slično je i u Francuskoj, samo malo kompliciranije. Uglavnom, svugdje u Europi gdje jačaju suverenističke opcije, ako im broj zastupnika to dopušta, demokršćani i socijaldemokrati se ujedinjuju kako bi zajednički provodili svoje antisuverenističke politike.
Istočni front
Preostaje nada da će europski lideri ipak doći pameti i pokušati s Rusijom naći neko mirno rješenje, te da, bez obzira na silna sredstva usmjerena u naoružanje, ono ipak neće biti upotrijebljeno.
Kako se to na žalost najvjerojatnije neće dogoditi, hrvatski će glasači, više nego ikad ranije, morati dobro razmisliti koga će zaokruživati na izbornim listićima.
Istočni front Hrvatima nikad nije donio ništa dobro, ne bi ni ovoga puta…
I stoga vjernicima u Hrvatskoj osim nade u razboritost vladara i mudrosti na izborima preostaje i poticaj svetog Pavla: “Preporučujem dakle, prije svega, da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti” (1 Timoteju 2,1-2).
Vojna parada za Dan Bastilje: od giljotine za kršćansku Europu do koalicije za rat s Rusijom
Europski tigar od papira s lakiranim noktima nasuprot ruskog medvjeda
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
