Unatoč zasićenju dnevnopolitičkim temama i stalnom zamoru javnosti, eskalacija određenih političkih procesa zahtijeva jasan osvrt i demontažu vladajućih narativa.
U javni se diskurs od početka rusko-ukrajinskog rata uporno i perfidno gura jeftina i crno-bijela podjela na “rusofile” i “proukrajince”.
Tu pojednostavnjenu matricu ne nameće samo deklarativna ljevica, već i koristoljubiva i licemjerna elita koja se vješto skriva iza kojekakvih smiješnih domoljubnih i katoličkih argumenata kako bi se u korijenu sasjekla svaka iole ozbiljna rasprava.
Neobična parada, prisilna svrstavanja i lingvistička prijevara
Svjedočimo žestokom ratu s novinarima i ostalim medijskim prostorom u koji se ovih dana uvukao predsjednik Zoran Milanović – političar čije je djelovanje i nasljeđe, posebice iz premijerskih dana, opravdano podložno oštroj kritici.
Međutim, sudeći prema mnogobrojnim komentarima i medijskim kuloarima, svi mi koji ovih dana podržavamo generala Tihomira Kundida – automatski smo svrstani u predsjednikov tabor.
To je očiti pokušaj diskreditacije koji dolazi upravo s adresa onih koji nacionalne interese i vlastiti obraz rado žrtvuju radi skupljanja jeftinih političkih bodova. Razina političkog licemjerja i manipulacije pravnim formulacijama u ovom je slučaju dosegnula svoj vrhunac.
Oni se ne pitaju postoji li možda kakva objektivna i realna opasnost od uvlačenja Hrvatske u neformalne vojne saveze.
Treba biti slijep pa ne vidjeti kako ovogodišnja parada u Parizu nije običan vojni protokol.
Macron ju je pretvorio u demonstraciju vojne snage takozvane “Koalicije voljnih” (zemalja koje su spremne na radikalniju vojnu pomoć Ukrajini, uključujući potencijalno slanje naših vojnika u misije obuke ili izravno na bojište).
Zato je vladina formulacija da naši vojnici tamo idu tek “kao prijatelji Francuske”, a ne kao predstavnici te koalicije, jeftina lingvistička prijevara.
To je odavno poznat i prokušan model ove vlasti.
Potpišu nešto što javnost ne želi, a onda narodu prodaju maglu “interpretativnim izjavama” tipa „potpisali smo, ali to zapravo ne znači ono što mislite da znači“.
Guraju nas u Koaliciju voljnih, ali tvrde da “samo paradiramo”.
Ključni je problem u tome što hrvatski narod nitko nije pitao želi li biti dio te specifične, neformalne Macronove koalicije koja izlazi iz uobičajenih okvira NATO saveza.
Najveća je opasnost u tzv. tajnim ili neformalnim dogovorima. Ako Plenković uime Hrvatske potpiše sudjelovanje u “Koaliciji voljnih”, Hrvatska se politički obvezuje.
Tad se naša vojska uvlači na mala vrata, a hrvatska djeca postaju potencijalni materijal za „body bags“ u ratu koji nije naš.
Kvazidomoljubna mašinerija
Cijela ova farsa s pariškim mimohodom savršeno prokazuje kvazidomoljubnu mašineriju koja nacionalnu sigurnost i dignitet vojske bez razmišljanja žrtvuje za Plenkovićevo fotografiranje na pariškoj bini i skupljanje političkih bodova kod zapadne elite.
A nazvati svakoga tko traži razum i poštivanje ustavnog poretka “predsjednikovom ekipom” ili “rusofilom” – najjeftiniji je spin.
General Kundid u ovoj je situaciji ispao jedini profesionalac koji je odbio biti pijun u toj opasnoj, licemjernoj igri.
To je jedna strana priče.
Druga je strana priče mnogo dublja, važnija i daleko je izvan dnevne politike, a savršeno je opisana u objavi na Facebook stranici Obnovimo katoličku Hrvatsku. Objavu prenosimo u cijelosti;
Dan Bastilje – klanjanje sekularnim i globalističkim oltarima
Niste se pitali zašto bi uopće hrvatski vojnici sudjelovali u proslavi pada Bastilje?
Zar ta naša „demokršćanska“ i „vjernička“ elita doista ne zna da se time slavi Francuska revolucija – ona ista koja je označila početak kraja kršćanske Europe, u kojoj su masakrirani katolici, a časne sestre slane na giljotinu?
Demokršćanima se nazivaju oni koji slave taj povijesni pogrom?
Jasno – nisu oni nikad ni bili demokršćani – oni su obično „desno“ krilo liberalizma, a sve liberalno-demokratske struje rođene su upravo u krvi Francuske revolucije. Oni su ono krilo koje se spremno klanja sekularnim i globalističkim oltarima u Bruxellesu i Parizu.
A onda se čudimo zašto u ovoj državi u kojoj desetljećima vladaju takvi „demokršćani“ – a koji su na jednako perfidan način progurali Istanbulsku – imamo legalan pobačaj i sodomsko „životno partnerstvo“.
Iluzorno je očekivati da će javnost pristati na takvo sljepilo i da će previdjeti procese koji se odvijaju pred našim očima. Pokušaj političke i ideološke obmane u ovom slučaju jednostavno neće proći.
Više od iste autorice:
Teror odlikaša: konformizam koji plaćaju djeca
