Pater Brendan McGuire, savjetnik Vatikana za pitanja umjetne inteligencije, izjavio je da ne vidi ništa sporno u korištenju konverzacijske umjetne inteligencije prilikom pisanja propovijedi, pod uvjetom da modeli ne pišu cijelu propovijed, već služe kao svojevrsni peer reviewer ili pomoćnik pri oblikovanju misli.
Liberalniji je to pogled na temu svećeničkog korištenja umjetne inteligencije od onoga koji je ponudio papa Lav XIV., koji je ranije ustvrdio da te strojeve treba izbjegavati u kontekstu pisanja homilija. Papa je u ovome pitanju bliže istini.
Dobra je stvar što je u osvrtu patera McGuirea raspon upliva umjetne inteligencije u ljudsku djelatnost – štoviše, u iznimno važnu djelatnost pisanja homilija – ograničen, s ciljem da se svećenička obraćanja suviše ne raščovječuju i ne mehaniziraju.
Budući da danas gotovo da i nema osobe kojoj tehnologija ne utječe na velik dio svakodnevice, svi u većoj ili manjoj mjeri participiramo u onome što je papa lijepo prozvao lancem odgovornosti. Taj lanac čine vlasnici tehnokorporacija, njihovi financijeri, države koje koriste njihove tehničke izume, ali i razvojni inženjeri, stručnjaci za kibernetičku sigurnost, pa tako i svaki krajnji korisnik.
Svaki je korisnik dužan, radi dobrobiti svoje duše, ograničiti vlastitu upotrebu tehnike barem utoliko da na nju ne eksternalizira aktivnosti koje su ključne za njegovu dobrobit, među koje spada i artikuliranje vlastitih misli kroz pisanu riječ. U tom pogledu paterovo viđenje ispravno je i osjetljivo na važnost opisane problematike.
Metafizička kritika tehnike
Pater McGuire, međutim, u svojoj evaluaciji djelomice upada u perfidnu, ali danas čestu zamku sagledavanja tehnike kroz instrumentalnu perspektivu. Ona kaže da se pozitivni ili negativni predznak dane tehnologije iščitava isključivo ili prvenstveno kroz njezinu upotrebu.
Tehnologija je sama po sebi, dakle, neutralna, a hoće li se koristiti za dobre ili loše stvari, ovisi o korisniku. Taj je pogled, kako kontinuirano ukazujem, nedostatan jer sam ne izlazi iz tehničkih okvira, već, kao i tehnički izumi, operira u input-output postavkama, smatrajući da je bitno samo ono što se unosi u stroj i što taj stroj proizvodi.
Dublja i ispravnija razina tehnokritike pak polazi od toga da nijedna tehnologija nije u potpunosti neutralna jer svaka u sebi, kao integralni dio, sadrži svrhu svojega korištenja.
Kosilica je tako stvorena za košnju trave, televizor za pasivno konzumiranje vizualno-auditivnog sadržaja, a umjetna inteligencija za uprizorenje surogata ljudskome umu.
Isti je zaključak potencirao i papa u svojoj enciklici, govoreći o nužnosti pažljivog razlučivanja ciljeva kojemu tehnološki napredak teži (a ne samo načina na koje se njegovi plodovi koriste). Taj je trag razmišljanja svojevremeno sažeo i Martin Heidegger svojom poznatom tvrdnjom da srž tehnike nije ništa tehničko.
Pa što, nakon što smo spoznali nedostatnost instrumentalnog pristupa i zašli onkraj njega prema dubljem, metafizičkom sagledavanju tehnike, možemo odgovoriti pateru McGuireu?
Iluzija sebstva i zamke interakcije
Pitamo se za početak koja je svrha (telos) konverzacijske umjetne inteligencije. Što, drugim riječima, kompleksni stroj koji pater dopušta da mu pomaže pri pisanju homilija sugerira korisniku samom svojom konstitucijom?
Sugerira barem dvije stvari: prvo, da unutar toga stroja postoji sebstvo, i drugo, da ga treba koristiti što više.
Postojanje sebstva sugerirano je time što se kvaliteta konverzacijske umjetne inteligencije procjenjuje sukladno tome koliko dobro ona oponaša međuljudski dijalog. ChatGPT nam tako odgovara govoreći o sebi u prvom licu: „Ja ću ti pomoći“, „Reci mi što trebaš“ i slično.
Radi se o konstruiranoj iluziji sebstva kojom se korisnika navodi na pomisao da s druge strane postoji netko s kime se može uspostaviti interpersonalni odnos. Sama ta činjenica otežava korištenje tih strojeva isključivo kao tražilice ili rudimentarne pomoćnike.
Htjeli mi to ili ne, s njima zbog njihove konstitucije razgovaramo kao s čovjekom, što nas zatvara u iluzorni odnos koji nas potom navodi na to da sve veći dio našega pisanog teksta prepustimo „njemu“.
To nas dovodi do druge iluzije konverzacijske umjetne inteligencije. Aplikacije poput ChatGPT-ja, Geminija i sl. oblikovane su tako da stroj neprestano predlaže daljnje proširenje interakcije.
Rijetko će kada samo odgovoriti na postavljeno pitanje; u pravilu će izvršenje našega zahtjeva na kraju biti popraćeno prijedlozima što se dalje može raditi: „Hoćete li da vam pomognem i s…?“ To znači da čovjek prirodno biva navođen na što dulje prebivanje u crnom ogledalu toga stroja, što otežava njegovo gašenje kada smo završili, primjerice, s peer reviewom vlastitoga teksta.
Naravno da je korisnik odgovoran za ograničavanje daljnje interakcije, ali odgovornost nije u potpunosti njegova ako je korišteni „alat“ napravljen tako da otežava svoje napuštanje, pa nerijetko i ciljanim adiktivnim karakteristikama.
Esencija homilije i ljudska autentičnost
Slijedom toga, misao da dugoročno možemo koristiti konverzacijsku umjetnu inteligenciju tek kao povremenog spisateljskog pomoćnika, a da pritom njezina vlastita logika neće postupno širiti područje svoga utjecaja, počiva na prilično optimističnoj pretpostavci.
Stroj nije konstruiran da se zadovolji minimalnom uporabom, nego upravo suprotno – da postane što prisutniji sugovornik, što češći posrednik i što nezamjenjiviji suradnik.
U tom smislu nije se dovoljno ograničiti obećanjem da ćemo ga koristiti samo za završno čitanje homilije ili pak za prvotno istraživanje teme. Ako je narav sredstva takva da korisnika sustavno navodi prema sve intenzivnijoj uporabi, onda razboritost nalaže da upravo na području koje iziskuje najveću ljudsku i duhovnu angažiranost budemo najoprezniji.
Valja pri svemu ovome imati na umu i esenciju homilije. Homilija ne funkcionira isključivo na informativnoj razini, u smislu prenošenja najvažnijih istina o nauku i pročitanom odlomku Svetoga pisma. Ona je i verbalni prijenos duhovnog i duševnog iskustva svećenika, njegovih nutarnjih borbi, misli, ideja, spoznaja, a katkad i boli, sumnje i ranjivosti.
Kršćanska je vjera specifična među ostalim i po tome što prikazuje Boga koji se inkarnirao u ljudsku materiju; koji je patio s nama, s nama plakao i za nas tjelesno umro. Lišiti homiliju svih tih dubljih hilemorfističkih elemenata kršćanstva i svesti ju isključivo na apstraktnu (neutjelovljenu) informativnu razinu pogubno je i pogrešno, a eksternalizacija oblikovanja i strukturiranja misli na stroj otvara vrata upravo tome.
Glas čovjeka
Kvalitetom slabija, ali ljudskom rukom napisana homilija uvijek je bolja od one sadržajno jače, ali strojno oblikovane. Dok potonja prenosi ideje proizašle iz nečega što nema duha, dušu ni tijelo, prva zrcali kristoliku evangelizaciju utoliko što proizlazi iz ljudskoga bića sa svim njegovim manama i slabostima; sa svime onime što ga čini ljudskim, pa time i jedinstvenim i neponovljivim.
Ljudski proces nastajanja homilije neizostavan je dio evangelizacijskog tijeka, a on se kljaštri proporcionalno tomu koliki njegov dio prebacujemo na stroj.
Iako se unutar McGuireova prijedloga taj proces ne gasi potpuno, njegov prijedlog ipak svećenike može dovesti na sklizak teren na kojem dominira manipulativna i zavodljiva konstitucija konverzacijske umjetne inteligencije.
Dok se bolje ne upoznamo s prirodom onoga što smo stvorili, a to je ni manje ni više nego kompleksni stroj koji razgovara s čovjekom simulirajući sebstvo, moj je skromni savjet svim svećenicima da homilije pripremaju u potpunosti vlastoručno.
Kakve god bile njihove intelektualne ili retoričke sposobnosti, ono što vjernici trebaju čuti nije glas stroja koji uvjerljivo oponaša čovjeka, nego glas čovjeka koji, sa svim svojim slabostima, nastoji nasljedovati Krista.
Originalan tekst:
Trebaju li svećenici koristiti umjetnu inteligenciju za pisanje propovijedi?
Više od istog autora:
