Trump se u predizbornoj kampanji, a i tranzicijsko vrijeme do preuzimana Bijele kuće 20. siječnja, vrlo malo bavio NATO savezom. Ako i je onda je to bilo u kontekstu okončanja rata u Ukrajini i obveza europskih članica NATO-a da pošalju mirovne snage koje će razdvojiti oružane snage i garantirati primirje. Ne nadgledat, kako to sad neki tumače, već garantirati.
A to znači znatno više od 40 tisuća vojnika koliko ih se sada spominje. Pa zašto se onda spominje taj broj? Zato što impotentne europske vojne „sile” jednostavno ne mogu skupiti više. Po onoj narodnoj „s čim imaš s tim klimaš” nadaju se da će skupiti i toliko.
Stoga je Trumpova izjava kako od svih članica NATO-a očekuje da plate račune ponovno izazvala paniku u Europi. U intervjuu s Kristen Welker, danom za Trumpu ne odveć sklonom NBC-u, spomenute su mnoge teme. Pa i budući odnos Trumpa prema NATO saveznicima. A taj se odnos neće odveć promijeniti u odnosu kakav je bio u prvom mandatu.
Trump od saveznika očekuje veće izdatke za obranu koje će rezultirati puno većim narudžbama američkog oružja. Nova/stara politika može se svesti u jednu Trumpovu rečenicu: „Ako plate svoje račune i ponašaju se na fer način, apsolutno ću sačuvati ulogu Amerike u NATO savezu.”
U biti ništa novog. Ali samo na prvi pogled. Dok je u prvom mandatu Trump tražio da sve članice NATO saveza izdvajaju minimalno 2 % BDP-a za obranu sada je tu granicu podigao na čak 3 posto. Iako se na prvu ne čini velika razlika radi se o stotinama milijardi dolara. Problem je tim veći jer značajan broj članica NATO-a nije dosegao ni 2 %. Po dokumentu NATO-a objavljenog 12. lipnja 2024. zadnja država koja je dosegla tu granicu je Slovačka s točno 2 %.
Prva iduća je Hrvatska s 1‚81 %. Iza nas su Portugal (1,55 %), Italija (1,49 %), Kanada (1,37 %), Belgija (1,3 %), Luksemburg (1,29 %), Slovenija (1,29 %) i na kraju Španjolska, čiji bi socijalistički premijer Pedro Sánchez najradije ukinuo oružane snage, s mizernih 1,28 %. Ispred na su i Crna Gora (2,02 %) i Albanija (2,03 %). Čak je i Njemačka, po tvrdnjama NATO-a, uspjela prijeći granicu s 2,12 %.
A onda je Trump postavio novu – minimalno tri posto. Taj je zahtjev Trump iznio još 26. kolovoza na tijekom govora na National Guard Association, no tada nije privukao odveć veliku pažnju. Naime, svi su se još uvijek nadali da bi potpredsjednica Kamala Harris ipak mogla pobijediti.
Nije i sada europske članice NATO-a s velikim strahom, koji bi vrlo brzo mogao prerasti i u paniku, očekuju prve Trumpove poteze.
Zanimljivo je da se sa zahtjevima Trumpa slaže i novi glavni tajnik NATO-a Mark Rutte. Dapače, Rutte je otišao korak dalje te je od europskih članica NATO saveza zatražio da se vrate na izdatke za obranu kakva su bila u doba Hladnog rata. A to znači tri ili više posto BDP-a. Tako je bivša Savezna Republika Njemačka 1963. godine izdvojila 4,9 % BDP-a za obranu.
Nakon toga su postoci padali ali ne i iznosi, jer je Zapadna Njemačka u to vrijeme imala rekordan ekonomski rast. Od 1970. pa do 1983. izdaci su bili ne manji od 3 %. U svom prvom javnom obraćanju nakon što je preuzeo dužnost glavnog tajnika NATO-a Rutte je svoj stav argumentirao tvrdnjom – „Nismo spremni za ono što nam dolazi za četiri do pet godina.” Pritom je bio vrlo jasan od kuda dolazi prijetnja. Iz Rusije koja trenutačno troši više od 6 % BDP-a na oružane snage.
I dok glavni tajnik NATO-a može tek apelirati na članice Trump ih može natjerati. Ono što je sigurno da s iskustvom prvog mandata Trump se više neće „natezati” s europskim vlastodršcima. Umjesto beskrajnih rasprava koje su često prelazile u otvorene svađe, Trump je najavio da će povući američke snage iz Europe.
Pa neka se europski političari sami pobrinu za svoju sigurnost. Jedino što će ostaviti je nuklearni kišobran što nije nimalo utješno. Jer bi aktiviranje nuklearnog kišobrana zapravo značio nuklearni rat sa svim svojim groznim posljedicama. BBC je u tekstu objavljenom 1. studenog ove godine ustvrdio da američke oružane snage trenutačno u Europi imaju raspoređeno 100 tisuća pripadnika. Još važnije je američka odlučnost da će svim sredstvima branici članice NATO-a u slučaju agresije.
Barem dok je predsjednik Joe Biden na vlasti. Od 20. siječnja 2025. to bi se moglo temeljito promijeniti. Međutim, nije jasno kako?
Trump traži od europskih članica NATO-a da povećaju izdvajanja na minimalno 3 % BDP-a. U protivnom će povući američke snage iz Europe. Pritom nije jasno što će se dogoditi s članicama koje zadovoljavaju taj kriterij? Poljska s više od 4 %, Estonija s 3,43 %, Latvija s 3,15 % i Grčka s 3,08% ulaze u skupinu koja zadovoljava Trumpove zahtjeve. Hoće li Trump zapovjediti povlačenje američkih snaga i iz tih država? Namjerava li kolektivno kazniti NATO ili će ipak neke države nastaviti braniti?
Poljska je najzanimljiviji primjer jer trenutačno izdvaja najviši postotak BDP-a za obranu i istovremeno kupuje velike količine američkog oružja. Kad se izračunava isključivo po udjelu u državnom proračunu Poljska izdvaja 4,12 % BDP-a. Međutim, Poljska ima i izvanproračunski Fond za podršku oružanih snaga (Fundusz Wsparcia Sił Zbrojnych) u kojem poljski državljani, tvrtke, udruženja i drugi kupuju obveznice koje izdaje nacionalna banka za razvoj Bank Gospodarstwa Krajowego (BGK), a koje imaju državno jamstvo.
Tako će se za oružane snage iz državnog proračuna ove godine izdvojiti 117,6 milijuna zlota, a iz Fonda dodatnih 41,8 milijardi zlota. Time se poljsko izdvajanje za oružane snage penje na 4,8 % BDP-a. Plan za 2025. godinu je izdvajanje od 5 % BDP-a.
Osim što ima najveći udjel izdvajanja u BDP-u za oružane snage Varšava kupuje i velike količine američkog oružja – višenamjenske borbene avione F-35A Lightning II, jurišne helikoptere AH-64E Apache, M1A2 Abram tenkove i PZO raketni sustav MIM-104 Patriot, između ostalog. Vrijednost dosadašnjih narudžbi premašuje 30 milijardi dolara.
Stoga je opravdano postaviti pitanje kako će se Trump, kad 20. siječnja preuzme Bijelu kuću, odnositi prema Poljskoj? Koja ne samo da zadovoljava sve njegove zahtjeve već ih i premašuje. Hoće li Trump povući američke vojnike i iz Poljske u sklopu kolektivnog kažnjavanja NATO-a? Ili će napraviti izuzetak? Poljska bi se nakon Ukrajine mogla naći prva na udaru Putina. Pa joj je savezništvo sa Sjedinjenim Državama od nacionalnog interesa. Isto kao i Estoniji i Latviji koje također prelaze Trumpov prag od 3 % BDP-a za obranu.
Bez obzira kako će se Trump odnositi prema Poljskoj, Estoniji i Latviji jedno je sigurno – mi nismo ni blizu ispunjenju njegovog zahtjeva. Vjerno prateći politike Bruxellesa, često na vlastitu štetu, zaglavili smo s EU u krajnje nepovoljnoj poziciji. Francuski predsjednik Macron je isforsiranim prijevremenim parlamentarnim izborima izazvao političku krizu koja nije viđena od 1958. godine i povratka generala Charlesa de Gaullea na vlast. Macronov odabir za premijera Michel Barnier nije uspio izdržati ni 90 dana.
Njemačka „semafor” koalicija konačno se raspala a formalni završni čin uslijedit će 16. prosinca kad će Bundestag glasati o povjerenju vladi Olafa Scholza. Predizborne ankete najavljuju uvjerljivu pobjedu demokršćana. Međutim, dobro im raspoloženje kvari činjenica da je sve izvjesnije kako će drugo mjesto zauzeti ekstremno desna Alternativa za Njemačku (AfD). Istovremeno liberalni Freie Demokraten neće ni ući u Bundestag.
Tako bi se šef stranke Christlich Demokratische Union Friedrich Merz mogao vrlo lako naći u poziciji da izbjegavajući AfD ponovno nađe u velikoj crno-crvenoj koaliciji. Koja je bila tako draga bivšoj kancelarki Angeli Merkel.
EU će se sasvim sigurno naći razapet unutar trgovačkog rata SAD-a i Kine, s gospodarstvom koje se sve brže urušava (prije svega automobilska industrija) i s Trumpovim prijetnjama uvođenja carina zbog ogromnog američkog trgovinskog deficita.
Stoga ne čudi da je POLITICO za najmoćnijeg političara Europe nije stavio ni Olafa Scholza (koji je i ovako na odlasku), ni Emmanuel Macrona, pa ni britanskog premijera Keira Starmera (koji se uspio zamjeriti Trumpu i na osobnoj razini). Već talijansku premijerku Giorgiu Meloni. Ako ništa drugo Meloni ima stabilnu vladu, što je za Italiju veliki uspjeh sam po sebi.
Meloni je desničarka koja s Trumpom dijeli mnoga stajališta, prije svega odnos prema ilegalnim useljenicima. U Europi u kojoj desničarske stranke konstantno jačaju utjecaj Meloni bit će tim veći.
U svakom slučaju Europu čeka teška 2025. godina s izazovima koji nisu viđeni od tridesetih godina prošlog stoljeća.
