Ursula von der Leyen održala je 16. rujna u Europskom parlamentu u Strasbourgu godišnji govor o stanju Europske unije. Takvi govori imaju jednu veliku prednost: na jednom mjestu možete čuti što europsko vodstvo smatra najvećim problemima kontinenta.
A problema, sudeći po ovogodišnjem govoru, ne nedostaje. Kina, energija, migracije, obrana, hibridni napadi, umjetna inteligencija, konkurentnost, kritične sirovine, Ukrajina, Rusija, odnosi sa Sjedinjenim Državama…
Lista je podugačka. Pitanje je samo što će se od svega toga doista promijeniti.
Tko je Ursula von der Leyen?
Za početak možda nije loše objasniti tko je osoba koja nam govori kamo bi Europa trebala krenuti.
Ursula von der Leyen predsjednica je Europske komisije. Na toj je funkciji od 2019., a 2024. dobila je drugi petogodišnji mandat.
Građani Europske unije predsjednika Komisije ne biraju neposredno na izborima. Kandidata predlaže Europsko vijeće, odnosno čelnici država članica, a bira ga Europski parlament. Von der Leyen je 2024. dobila 401 glas zastupnika. Dakle, nije neposredno izabrana kao predsjednik države, ali nije ni samozvana europska vladarica.
Važnije je razumjeti što predstavlja institucija kojoj je na čelu.
Iza predsjednice stoji 26 povjerenika i golemi administrativni aparat Europske komisije. Komisija ima oko 32.000 stalnih i ugovornih zaposlenika: ekonomiste, pravnike, istraživače, stručnjake za energetiku, trgovinu, tehnologiju, okoliš, sigurnost, poljoprivredu i desetke drugih područja.
Zato godišnji govor predsjednice Komisije predstavlja u određenoj mjeri rendgensku snimku načina na koji golemi briselski aparat trenutno vidi svijet. A ovogodišnja snimka prilično je zanimljiva.
Europa je shvatila da se svijet promijenio
Prije nekoliko godina od Europske komisije slušali smo prvenstveno o zelenoj tranziciji, otvorenoj trgovini, globalnoj suradnji i Europi bez unutarnjih granica. Sve to nije nestalo. Ali više nije u prvom planu.
Sada se govori o sigurnosti, obrani, zaštiti granica, kritičnim sirovinama, industrijskoj konkurentnosti, Kini, energetskoj sigurnosti, hibridnim napadima i strateškoj neovisnosti. Pojavila se, naravno, i umjetna inteligencija. Tu je Europa također otkrila problem.
AI se razvija nevjerojatnom brzinom, Europa zaostaje za vodećim američkim i kineskim kompanijama, pa je jedno od rješenja o kojem govori predsjednica Komisije – usporavanje razvoja najnaprednijih modela umjetne inteligencije.
Pretpostavka je valjda da će Amerikanci i Kinezi također pristojno usporiti, svi ćemo se vratiti u klupe i u školici će ponovno zavladati mir i red.
Ako ne uspore, imamo problem. Ali o tome nešto kasnije.
Kako je izgledao stari europski svijet?
Desetljećima je europski gospodarski model počivao na nekoliko vrlo jednostavnih pretpostavki. Energija će biti dostupna.Svjetska trgovina će funkcionirati.
Kina će proizvoditi jeftino, a Sjedinjene Države jamčit će sigurnost Europe.
Pomorski putevi ostat će otvoreni, a Europa će se koncentrirati na proizvodnju, trgovinu, socijalnu državu i povećavanje životnog standarda.
Bio je to vrlo uspješan model, ali je imao jednu ozbiljnu manu. Gotovo svi njegovi dijelovi morali su istodobno funkcionirati. Danas više ne funkcioniraju tako pouzdano.
Rat u Ukrajini promijenio je energetsku kartu Europe. Bliski istok ponovno pokazuje da nekoliko uskih pomorskih prolaza može značajno utjecati na svjetsko gospodarstvo. Kina je od tvornice jeftine robe postala tehnološki i industrijski konkurent. Odnos sa Sjedinjenim Državama više se ne uzima zdravo za gotovo.
Europa je desetljećima optimizirala sustav za efikasnost. Sada otkriva otpornost.
Kina – od partnera do problema
Kina je dugo bila idealan poslovni partner. Europa je projektirala i kupovala, Kina proizvodila, brodovi su plovili, trgovina rasla i svi su bili sretni.
U međuvremenu se dogodila mala nezgoda. Kinezi su naučili proizvoditi automobile, baterije, solarne panele, elektroniku i čitav niz industrijskih proizvoda koje Europa također želi proizvoditi. I često ih proizvode jeftinije.
Europska unija danas ima golemi robni deficit s Kinom, a von der Leyen otvoreno govori o potrebi smanjivanja strateških ovisnosti. Najavljena je Europska korporacija za kritične sirovine, DiversifyEU i drugi instrumenti kojima bi Europa trebala osigurati sirovine potrebne svojoj industriji.
Europa je tako ponovno otkrila onu staru ekonomsku zakonitost da nije dovoljno imati samo novac, netko mora imati i rudnik. Netko mora proizvesti robu, netko mora imati energiju. I nekako sve to treba dopremiti do Europe.
Migracije – od dijela rješenja do dijela problema
Promijenio se i jezik o migracijama. Godinama se govorilo o migracijama kao mogućem odgovoru na nedostatak radne snage i starenje europskog stanovništva. Sada se pojavljuju izrazi poput „engineered and weaponised migration” – organizirane ili instrumentalizirane migracije koje mogu služiti kao sredstvo političkog i sigurnosnog pritiska.
Von der Leyen zato najavljuje European Emergency Response Framework za izvanredne masovne priljeve. Naravno, prava izbjeglica i temeljna prava ostaju. Ali nešto se očito promijenilo.
Ako trebate osnovati poseban europski mehanizam za slučaj kada vam desetci tisuća ljudi iznenada krenu prema granici, onda migracija prestaje biti samo pitanje tržišta rada i humanitarne politike. Postaje i pitanje sigurnosti.
Europa počinje ozbiljnije govoriti o sigurnosti
Ova je rečenica već dobar početak vica. Von der Leyen predložila je stvaranje Europskog vijeća sigurnosti. Ideja sama po sebi nije smiješna. Europa doista treba mjesto na kojem se sigurnosne odluke mogu donositi brzo i koordinirano.
Još je zanimljiviji prijedlog europskog protokola za hibridne napade – takozvanog counter-hybrid playbooka. To je otprilike ono kada se neki nepoznati dron zabije u važan objekt, kad netko zapali skladište, nestane podmorski kabel ili se dogodi veliki cyber napad, pa bi Europa unaprijed trebala znati što radi dalje.
Ideja je zapravo sasvim razumna. Problem počinje ako protokol izgleda ovako: dron se zabije u objekt, sazove se sastanak, formira se radna skupina, radna skupina predloži komisiju, komisija izradi preporuke, a dronovi u međuvremenu nastave letjeti.
Ako Europa želi ozbiljno vijeće sigurnosti, ono mora biti upravo suprotno od toga. Mora moći brzo utvrditi što se dogodilo, tko je odgovoran, što treba zaštititi i kakav je odgovor. Inače smo samo osnovali još jedno vijeće.
Kanada – naš novi saveznik
A onda se u priči pojavila Kanada. Von der Leyen je predložila da Kanada postane prvi „pridruženi član” Europske unije. Mala komplikacija jest što takav status trenutačno uopće ne postoji u europskim ugovorima, ali mora se priznati da je ideja zanimljiva.
Kanada ima energiju, minerale, golem teritorij, izlaz na Arktik i razvijenu industriju. Europa ima gotovo 450 milijuna stanovnika, veliko tržište i kapital. Analitičari će zacijelo reći da je riječ o zanimljivoj geostrateškoj ideji.
Još je zanimljivije što o svemu tome misle Amerikanci.
I tu nismo morali dugo čekati: Donald Trump već je prijedlog nazvao „smiješnim” i zaprijetio novim trgovinskim mjerama ako Washington bude procijenio da se radi o neprijateljskom potezu. Dakle, odgovor smo dobili brže nego što smo očekivali.
Posebno je zanimljiv Arktik. Kanada, Grenland, sjeverni Atlantik, Rusija, nove pomorske rute i golema nalazišta sirovina čine prostor koji će u sljedećim desetljećima biti sve važniji. Možda jednog dana dobijemo i neko novo zajedničko europsko-kanadsko zapovjedništvo.
Sjedište?
Ne treba biti zloban, ali Bruxelles se nekako sam nameće.
AI – tema svih tema
I napokon dolazimo do umjetne inteligencije. Europa tu ozbiljno zaostaje za Sjedinjenim Državama i Kinom i to je konačno prepoznato kao strateški problem. A onda je neki europski savjet mudraca pronašao rješenje kojeg se još nitko nije sjetio. Do takve ideje vjerojatno zajedno ne bi došli ni Sauron ni Papa Štrumpf.
Usporimo razvoj najnaprednije umjetne inteligencije.
Da budemo pošteni, razlog nije potpuno besmislen. Dio vodećih ljudi iz same AI industrije upozorava na vrlo ozbiljne sigurnosne rizike, od cyber napada do razvoja sustava koje postaje teško kontrolirati.
Von der Leyen zato želi razgovore s vodećim svjetskim AI laboratorijima i međunarodni dogovor o sigurnosti. Sve je to razumno, ali pod jednim uvjetom – da ostali pristanu.
Ako SAD, Kina, europske države i vodeći laboratoriji zajedno dogovore pravila, možda će sustav funkcionirati.Ako Europa uspori, a ostali nastave trčati, onda smo upravo pronašli vrlo originalan način da riješimo problem europskog tehnološkog zaostajanja: zaostajat ćemo još više.
Energija – dostava na kućnu adresu
Europa je u međuvremenu otkrila još jednu neugodnu činjenicu. Tanka je s vlastitom energijom.
Problem je što ni Wolt ni Glovo još nemaju vozila kojima bi se na kućnu adresu moglo dopremiti nekoliko milijardi kubičnih metara plina ili nekoliko milijuna barela nafte dnevno.
Energija zahtijeva elektrane, rafinerije, terminale, plinovode, tankere, dalekovode i stabilne dobavne pravce.
A Europa se posljednjih godina posvađala s najvećim dobavljačem energije na istoku, pokušava smanjiti ovisnost o fosilnim gorivima, istodobno želi konkurentnu industriju i jeftinu električnu energiju.
Rusku energiju još uvijek djelomično uvozi. Istodobno Ukrajina napada rusku energetsku infrastrukturu, dok europske države vojno i financijski podupiru Ukrajinu. Sve je to dio rata i europske politike potpore Kijevu, ali iz perspektive energetske sigurnosti stvara vrlo neobičan sustav međusobnih ovisnosti.
Možda će buduće Europsko vijeće sigurnosti jednog dana morati istodobno razmatrati obranu, energiju, sankcije, Ukrajinu, Rusiju i cijenu nafte.
Nadajmo se samo da neće prvo osnovati pododbor.
I na kraju – ima li rokova?
Tu dolazimo do najvažnijeg pitanja. Govor Ursule von der Leyen zapravo je vrlo dobra lista problema. Europa ima problem s konkurentnošću, problem s energijom, problem s Kinom, problem s kritičnim sirovinama, problem s migracijskim pritiscima, problem s obranom, problem s hibridnim napadima, problem s tehnološkim zaostajanjem i problem s umjetnom inteligencijom.
I sve manje siguran odnos sa Sjedinjenim Državama.
To što su problemi prepoznati nije nevažno. Prvi korak svakog ozbiljnog sustava jest pravilno postaviti dijagnozu.
Ali nakon dijagnoze obično dolazi nešto još važnije: rok.
Koliko elektrana, koliko novih energetskih kapaciteta? Koliko tvornica, koliko čipova, koliko vlastitih AI kapaciteta, koliko streljiva, koliko kritičnih sirovina iz izvora koji nisu pod kontrolom potencijalnog protivnika?
Konačno, koliko nam treba godina za sve to dostići i ključno pitanje – koliko sve to košta?
Tu govor postaje znatno manje precizan. Možda je ipak postignut napredak.
Europa je barem shvatila da se svijet promijenio, a možda smo samo ušli dublje u šumu i sada konačno počeli primjećivati drveće.
Pratit ćemo.
Više od istog autora:
