Vučić se sprema za rat

Sada je više nego sigurno – Aleksandar Vučić ubrzano priprema Srbiju za rat. Posve neočekivano sve mu više ponestaje vremena. Ne zbog toga što njegovo naoružavanje netko osuđuje. Dapače, neki na Zapadu mu vrlo rado prodaju najsuvremenije oružje. Neočekivani problem je što se okolnosti koje Vučić priželjkuje približavaju puno većom brzinom nego što je velika većina analitičara očekivala.

Vučić sniva brze vojne intervencije kojima bi okupirao Kosovo i pripojio Republiku Srpsku. Potom bi na red došla Crna Gora gdje bi prosrpske snage, obilato potpomognut novcem i ljudima iz Beograda, potpuno preuzele vlast. Nakon toga bi se raspisali referendumi o napuštanju NATO-a i pripojenju Srbiji.

Da bi sve to ostvario Vučiću trebaju okolnosti u kojoj se ni NATO ni EU neće baviti događanjima na Kosovu i u BiH jer će imati „preča posla”. Recimo, otvoreni sukob između NATO-a i Rusije. Dok bi NATO i EU bili preokupirani stanjem na i oko Baltika, te vrlo vjerojatno i u Skandinaviji, Vučić bi dobio svoju priliku.

Pri čemu bi odlučujući faktor za ostvarenje planova bila brzina. Okupacija Kosova trebala bi u idealnim okolnostima trajala desetak sati. Nikako ne duže od nekoliko dana. Stoga ne čudi vrlo burna reakcija Vučića na Deklaraciji o suradnji na području obrane i sigurnosti između Hrvatske, Albanije i Kosova, koju su ministri obrane navedenih država potpisali 18. ožujka 2025. u Tirani. Njemu se to čini kao vojni savez s isključivim ciljem jačanja obrane Kosova. A svako jačanje obrambenih sposobnosti Kosova ugrožava Vučićeve planove. Nikako ne bi bilo dobro po Beograd da srbijanski tenkovi zapnu na prilazima Prištine kao što su ruski zapeli na prilazima Kijeva. Ili još gore, da se kao i ruski pred
Kijevom, moraju povući zbog prevelikih gubitaka.

Odcjepljenje Republike Srpske trebalo bi biti još lakše. Nekoliko odluka parlamenta u Banja Luci, uz nekoliko tisuća srbijanskih „dragovoljaca” koji bi došli kao podrška, i sve bi bilo gotovo. Visoki predstavnik za BiH Christian Schmidt zasigurno bi digao galamu, ali je pitanje da li bi ga itko imao volje slušati. Odlučnost EU za djelovanje u BiH bit će obrnuto
proporcionalna razini i intenzitetu sukoba s Rusijom.

A sukob s Rusijom sve je bliže. Nipošto ne kao što su nas uvjeravali tri, pet ili čak deset godina. Možda na do njega dijele mjeseci a možda tjedni? Nakon što je shvatio da nema šanse da će mu Ukrajinci prepustiti cijeli Donbas u zamjenu za primirje Vladimir Putin se uznemirio i ozlovoljio. Iako ruska vojska napreduje to uspijeva vrlo polako uz neracionalno velike gubitke. Pokušaj osvajanja utvrđenog grada Horlivke iziskivao bi bitku veću od bitke za Bahmut, dok bi okupacija gradova Kramatorska i Slovjanska bila moguća tek nakon do sada neviđenih bitaka.

Na Putinovu žalost EU se uspio pribrati i osigurati nastavak vojne pomoći Ukrajini i bez Sjedinjenih Država. S trenutačnom razinom pomoći ukrajinska vojska uspijeva spriječiti raspad obrane i duboke ruske prodore. A to znači nastavak velikih ruskih gubitaka. Pa je Putin odlučio provokacijama i širenjem straha pokušati utjecati na europsku javnost.

Prvo je u noći 9. na 10. rujna u Poljsku ušlo više oko dvadeset bespilotnih letjelica. Iako su Poljaci pokušali uvjeriti javnost kako su brzo i učinkovito otklonili prijetnje istina je posve drukčija. Oborena su samo tri ruska drona, dok ih se osam srušilo samo od sebe. Ostali su neometano otišli u pravcu Bjelorusije. Povrh toga jedan je projektil zrak-zrak AIM-120 AMRAAM, lansiran s poljskog F-16, raznio krovište obiteljske kuće. Da SU Rusi te noći stvarno namjeravali napasti ciljeve u Poljskoj velika većina bi neometano pogodila ciljeve.

Potom su tri ruska MiG-a 31 19. rujna ušla u estonski zračni prostor i u njemu više-manje neometano ostali punih dvanaest minuta. S obzirom na to da je najveća brzina MiG-ova 31 dobrano veća od dva Macha (više od dvije tisuće kilometra na sat) kroz vrlo mali zračni prostor Estonije mogli su proletjeti za desetak sekundi. S obzirom na to da Estonija (kao ni Litva i Latvija) nema borbene zrakoplove njen zračni prostor štiti NATO. Koji je u ovom slučaju poslao talijanske F-35 A Lightninge II da presretnu ruske uljeze. Što su oni i učinili. Međutim, bez izričite zapovijedi za djelovanjem piloti su jedino mogli Ruse fotografirati. Pa je sve završilo ogromnom blamažom za NATO.

Sasvim očekivano ruska provokacija izazvala je politički odgovor, pa sad svi prijete da će idući put oboriti ruske avione. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, pozivajući se na priopćenje Sjevernoatlantskog vijeća NATO-a, oštro je upozorio Rusiju da prekine s provokacijama jer je NATO spreman djelovati i obraniti svaki pedalj njegovog prostora. NATO piloti su za to spremni i obučeni. NATO zapovjednici imaju sve na raspolaganju kako bi osigurali brzi odgovor. Narod bi rekao – živi bili pa vidjeli.

Sad već više nego ozbiljno srbijansko naoružavanje ozbiljno ugrožava našu nacionalnu sigurnost. Dok Vučić na sve strane kupuje oružje i vojnu opremu hrvatski vlastodršci poduzimaju išta-ništa. Više od milijardu eura vrijedna promašenu kupnju polovnih Rafala bolje je ne spominjati. Jest da smo natjerali Vučića da „iskešira” 2,7 milijardi eura za isti broj (12). Međutim, srbijansko ratno zrakoplovstvo će dobiti nove Rafale u izvedenici F4.1. Naši su em polovni me u puno slabijoj izvedenici F3.R.

Krajem prošle godine Hrvatska je naručila osam samovoznih lansera raketa HIMARS, što ćemo platiti oko 300 milijuna dolara. Tome treba pridodati i troškove nabavke raketa i vođenih projektila. Srbija je za otprilike isti iznos kupila vrlo sličan izraelski sustav PULS. I dok je rok isporuke prvog HIMARS-a ostao nedefiniran srbijanska vojska je već dobila prve PULS-eve.

Srbijansko ministarstvo obrane ne mora uvoziti samovozne haubice jer sami proizvode haubice na kamionu Nora. MORH još nije odlučio hoće li kupiti samovozne haubice niti koje. Onomad se pričalo da je narudžba francuskih CAESAR-a gotova stvar. Nadajmo se da nije jer je CAESAR jedan od najslabijih samovoznih topničkih sustava na svijetu. Danci su svoje donirali Ukrajincima te ih zamijenili izraelskim ATMOS 2000.

Hrvatska vojska donirala je Ukrajini 30 tenkova M-84A. Nije neki gubitak jer su ti tenkovi zastarjeli još devedesetih godina prošlog stoljeća. Umjesto njih MORH je naručio 50 Leoparda 2A8. Jako dobar izbor iako bi se dalo raspravljati je li najbolji. Međutim, problematičan je rok isporuke. Bit ćemo jako sretni ako ćemo prve tenkove dobiti do kraja 2028. godine. KNDS Germany (bivši Krauss-Maffei Wegmann) ne najavljuje značajno povećanje proizvodnih kapaciteta, a Hrvatska nije prva u redu za isporuku. Prvi serijski primjerci Leoparda 2A8 za njemačku vojsku očekuju se do kraja 2027. godine, a prvi primjerci za izvoz krajem 2028.

Srbijanska vojska je na paradi „Snaga jedinstva” predstavila modernizirani M-84AS3. Modernizacija se prije svega odnosi na značajno povećanje razine oklopne zaštite. Uz novi eksplozivno-reaktivni oklop ugrađen je i aktivni sustav obrane Iron Fist izraelske tvrtke Elbit Systems. Doduše, tek treba vidjeti hoće li srbijansko ministarstvo obrane pokrenuti proces modernizacije i koliko će tenkova modernizirati, jer takva modernizacija ima svoju cijenu.

Daleko najveća razlika u kvaliteti je u sustavima protuzračne obrane. Srbija je kupila kineski PZO raketni sustav srednjeg dometa FK-3. Ruski samovozni topničko-raketni sustav Pancir i kineski samovozni raketni sustav HK-17AE. U međuvremenu Hrvatska je uz Rafale dobila PZO raketni sustav malog dometa (i učinkovitosti) Mistral. Inače, Francuska je isti sustav prodala Srbiji još 2019. godine. S radarima Ground Master 200 francuske tvrtke Thales.

Pa nas raznorazni „analitičari” uvjeravaju kako sve to ne znači ništa. Kao iza toga ne stoji dostatna brojnost. Pritom prešućuju da Vučić vrlo sustavno gradi jako dobro tehnički opremljenu vojsku. Nisu to vrhunski sustavi, ali za razliku od nas uspješno popunjava „rupe”. Uostalom, za okupaciju Kosova i pripojenje Republike Srpske srbijanska vojska ne treba značajne snage. Bit će dosta i trenutačne s jako dobrim naoružanjem.