Ime mjesta nije ukras teksta koji se po potrebi može prepravljati prema nečijemu osjećaju za „ljepši“ ili „razumljiviji“ jezik. Ono je podatak. Njegovo prevođenje i prenošenje zahtijeva istu odgovornost koja se očekuje od prevođenja bilo kojega drugoga podatka.
Ako se tvrdi da se prijevod oslanja na kritička izdanja izvornika, arheološka i filološka istraživanja te da je posebna pozornost posvećena zemljopisnim podatcima, onda bi upravo vlastita imena trebala biti najbolji dokaz za to i među najčvršćim točkama prijevoda. A nisu.
Upravo zato primjer Šunama nije bezazlena sitnica. Jedno te isto mjesto u prijevodu Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva pojavilo se kao Šunem, Šunam i Šuman. Još je porazniji primjer Kenhreje/Kenhereje, gdje se u sva tri izdanja za isti grčki toponim pojavljuju dva različita oblika. Takve pogrješke nisu dokaz napretka biblijske filologije. One su dokaz da između izvornika, prijevoda i konačna redakcijskoga proizvoda postoji problem koji se ne može skriti iza reklamnih formula o razumljivosti i suvremenosti.
Na što je točno Hrvatsko biblijsko društvo potrošilo „gotovo milijun eura“ (Večernji, 7.12.2025., str. 11)?
Ovaj tekst nije samo prinos dvojbi tome piše li se Šunam ili Šunem, odnosno Kenhereja ili Kenhreja. Riječ je o ozbiljnijem pitanju: što se događa s biblijskim tekstom kada redaktorsko prepravljanje glumi znanstvenu redakturu, a pojednostavljivanje prijevoda zadire u sam tekst? Na primjerima komonima Šunama i Kenhreje konkretno se vidi gdje prestaje opravdana prilagodba jeziku čitatelja, a gdje počinje neopravdano „popravljanje“ izvornoga teksta.
Komonim (od grčkoga κώμη/kṓmē ‘neograđeno selo’ i ὄνυμα/ónyma ‘ime’) vrsta je toponima, imenoslovni pojam koji označava ime seoskoga naselja.[1]
Kome, asty i polis
Starogrčka podjela naselja nije se temeljila na broju stanovnika nego na prvom pogledu: opća imenica za otvoreno, neograđeno selo ili seoski gradić bila je κώμη/kṓmē, za razliku od ἄστυ/ásty što znači: utvrđeni grad, ograđen zidinama (tvarni grad, za razliku od pravnoga pojma πόλις/pólis, ‘općinstvo’, ‘tijelo građana’, ‘grad-država’, ‘zajednica’, ‘svi gradski stanovnici’).
Hacer, ijr i kirja
Sličnu podjelu imala je i hebrejska kultura. U Starom Zavjetu 189 puta pojavljuje se imenica hacer: ‘ograđeni otvoreni prostor’, ‘dvorište’, ‘selo’, ‘naselje’. Osnova značajka grada (‘ijr) jest da je to utvrđeno mjesto; ima zidine, vrata i stražare. Riječ se pojavljuje 1095 u Svetom Pismu pisanom na hebrejskom. U proročkim tekstovima 29 puta pojavljuje se i imenica kirjā: ‘grad’, ‘sastajalište’, ‘okupljalište’, ‘duhovno i ćudoredno stanje građanstva’, ‘skupna osobnost’.
Vječna domovina, „grad Boga živoga“ (Hebrejima 12, 22), „Sveti grad, novi Jeruzalem“ (Otkrivenje 21, 2) naziva se:
kirjā ne’emānā („grad pravedni“ – Izaija 1, 26),
kirjāṯ mō‘ăḏênū („grad blagdana naših“ – Izaija 33, 20),
kirjaṯ meleḵ rāḇ („grad Kralja Velikoga“ – Psalam 48, 3).
Opći nazivi za naselja i pravni položaj Grada
| jezik | selo | grad | općinstvo |
| hebrejski | hacer | ‘ijr | kirjā |
| grčki | kṓmē | ásty | pólis |
| latinski | vicus | urbs | civitas |
Selo
Selo nastanjuju ljudi i njihove domaće životinje. Selo ima ulice i ograđena dvorišta, a u njima su nastambe (ljudske – kuće) i životinjske (staje, peradarnik, košnice) i gospodarske zgrade: podrum, pojata, sjenik, štagalj, drvarnica, gumno, kovačnica. Ako selo nema prirodno vrelo ili vodotok, pokraj kuće se izdube gustijerna (čatrnja), podzemni spremnik za skupljanje i čuvanje kišnice ili se iskopa puč (zdenac, studenac, kladenac, hladenac, bunar), jama za hvatanje i skupljanje podzemne vode. U sklopu imanja ili nedaleko od njega je vrt (povrtnjak, voćnjak), a dalje oranica, pašnjak, maslinik, vinograd i šuma.
Židovsko selo
Ako je u naselju bilo najmanje deset odraslih muškaraca, oni su mogli uspostaviti židovsku zajednicu i podignuti sinagogu za javno bogoslužje. Broj deset uzima se kao najmanja funkcionalna duhovna cjelina na temelju tumačenja Brojeva 14, 27, Levitskoga zakonika 22, 32 i Postanka 18, 32.
Židovska kuća u starozavjetno vrijeme najčešće se sastojala od prizemlja i kata. U prizemlju su u pravilu bile tri usporedne prostorije i jedna poprječna straga. Prizemlje je služilo gospodarstvu. Bočne prostorije rabile su se kao staje (za ovce, koze, magarce) i za spremanje pribora. Stražnja odaja bila je namijenjena pohrani žita, ulja i vina. Obitelj je boravila i spavala na katu. Krov je bio ravan. Na njem se sušilo voće i lan, a ljeti se ondje i noćivalo radi svježine. Kuhalo se najčešće u dvorištu, pokraj gumna.
Tijesci za gnječenje grožđa, mlinice za brašno i za ulje te gumno često su bili zajednički, za više kućanstava, ako ne i za cijelo selo.
Kuće su znale biti građene tik jedna uz drugu, kao višedijelne zgrade sa zajedničkim zidovima da bi se uštedjeli prostor i kamen za gradnju te da bi se povećala sigurnost.
Na trgu pokraj ulaza u selo sastajale su se seoske starješine kako bi rješavali sporove, donosili pravorijeke i sklapali pogodbe.
Pogledajmo što se zna o jednom starozavjetnom židovskom selu.
Što znamo o starozavjetnom Šunemu?
Prema kritičkim izdanjima masoretskih tekstova ono se zove Šunem (hebrejski Šūnêm).
U Starom Zavjetu to je bilo naselje u Svetoj Zemlji, pripalo je Jisakarovu plemenu (Jošua 19, 17–23). Danas je ondje muslimansko arapsko selo Sulam (tako se zove i na arapskom i na hebrejskom). Godine 2024. imalo je 2933 stanovnika. Nalazi se na 120 metara nadmorske visine, 39 km zračne crte od Sredozemnoga mora i 27 km zapadno od Galilejskoga jezera, 11 km južno od Nazareta i 93 km sjeverno od Jeruzalema.
Smješteno je u južnom dijelu Jizreelske doline, na južnim obroncima brda More, nasuprot brdu Gilboa, pet kilometara sjeverno od Jizreela. Položaj blizu glavnoga puta kroz dolinu koji povezuje sjeverna plemena sa središnjim visoravnima na jugu učinio ga je strateški važnim mjestom za nadzor pristupa između obalne ravnice i unutarnjega brdovitoga kraja.
Ondje je rođena Davidova njegovateljica Abišaga i ondje je živjela žena kojoj je Elizej prorokovao da će roditi sina, a kad je nakon nekoliko godina dječak iznenada umro, Elizej ga je i oživio.
Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva to mjesto bilježi trovrsno: Šunem, Šuman i Šunam.
Šunem
„Njihovo nasljedstvo obuhvaća Jizreel, Kesulot, Šunem“ (Jošua 19, 18).
„Filistejci su se okupili i utaborili kod Šunema“ (Prva Samuelova 28, 4).
Šuman
„Tražili su lijepu djevojku po cijelom Izraelu i u Šumanu našli Abišagu“ (Prva o kraljevima 1, 3, u prvom i drugom izdanju 2025.)
Šunam
„Tražili su lijepu djevojku po cijelom Izraelu i našli Abišagu iz Šunama“ (Prva o kraljevima 1, 3, u trećem izdanju 2026.)
„Abišaga iz Šunama mu je služila“ (Prva o kraljevima 1, 15).
„Molim te da kažeš kralju Salomonu da mi za ženu dȃ Abišagu iz Šunama“ (Prva o kraljevima 2, 17).
„Daj Abišagu Šunamku Adoniji, svome bratu, za ženu!“ (Prva o kraljevima 2, 21).
„Zašto tražiš Abišagu Šunamku za Adoniju?“ (Prva o kraljevima 2, 22).
„Jednoga dana Elizej je prolazio Šunamom“ (Druga o kraljevima 4, 8).
„Tada je rekao svome sluzi Gehaziju: ‘Pozovi mi onu ženu iz Šunama!’ (Druga o kraljevima 4, 12).
„Čim ju je Božji čovjek vidio pred sobom, rekao je svome sluzi Gehaziju: ‘Eno one žene iz Šunama!’ (Druga o kraljevima 4, 25).
„Elizej je tada pozvao Gehazija i rekao mu: ‘Pozovi onu ženu iz Šunama!’“ (Druga o kraljevima 4, 36).
Komonim Sunam pojavljuje se 11 puta u Starom Zavjetu
| Masoretski | Septuaginta | Vulgata | Biblija HBD-a | Mjesto |
| šūnêm | Σουνὰμ/Sūnàm | Sunem | Šunem | Jošua 19, 18 |
| šūnêm | Σωμάν/Sōmán | Sunam | Šunema, Šunamom | Prva Samuelova 28, 4; Druga o kraljevima 4, 8 |
| šūnammîṯ | Σωμανῖτιν /Sōmanĩtin | Sunamitidem | Šumanu, Šunama | Prva o kraljevima 1, 3; 2, 17; Druga o kraljevima 4, 12.36 |
| šunammîṯ | – | Sunamitidem | Šunamku | Prva o kraljevima 2, 22 |
| šūnammîṯ | Σωμανῖτις /Sōmanĩtis | Sunamitis | Šunama, Šunamku | Prva o kraljevima 1, 15; 2, 21; Druga o kraljevima 4, 25 |
Dakle, u trećem izdanju Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva lik Šuman promijenjen je u Šunam, ali nije usklađeno je li Šunam ili Šunem.
Šunem, Šuman, Šunam ili Sunem?
Moderni bibličari napustili su grčku i rimsku predaju u kojoj je Crkva proglasila Sveto Pismo na grčkom (Septuaginta + izvornik Novoga Zavjeta) i latinskom jeziku (Vulgata) te su se okrenuli kasnijemu hebrejskomu predlošku. Tako je za njih Sveto Pismo Lenjingradski kodeks, napisan u Kairu godine 1008., prvi put opisan godine 1845., postao dostupan 1863., prvi put objavljen 1937.
Starozavjetni Hebreji zapisivali su samo suglasnike, pa ne znamo pouzdano kako su izgovarali pojedine riječi. Točkice i crtice između suglasnika kao znakove za samoglasnike i promjenu nekih glasova, koje danas imamo u hebrejskom „izvorniku“, dodali su masoreti, židovski pisari (prepisivači Staroga Zavjeta) u VIII. stoljeću nakon Krista (tj. u vrijeme Karla Velikoga i hrvatskoga kneza Višeslava).
Glasovi /s/ i /š/ u hebrejskom su se do tada pisali istim znakom ש, bez točkice. Kada su masoreti na to slovo dodali točku gore desno (שׁ) dobilo se današnje hebrejsko slovo šin /š/. Kada su na osnovu dodali točku gore lijevo (שׂ) dobilo se današnje hebrejsko slovo sin /s/.
Ne možemo biti sigurni jesu li u starozavjetno doba to mjesto nazivali Šunem ili Sunem. U Septuaginti (II. stoljeće prije Krista), Vetus Latini (II. stoljeće) i Vulgati (IV. stoljeće) ta riječ počinje sa s. Tako su je i na hrvatski prenijeli Petar Katančić (1831.), Milan Rešetar (1895.), Valentin Čebušnik (1911.) i Ivan Evanđelist Šarić (1941.): Sunem i Sunam-. Nasuprot njima, sa š je donose: Ivan Matij Skarić (1858.), Lujo Bakotić (1933.), Silvije Grubišić (1968. i 1976.), Varaždinska Biblija (2012.), Štefan Geošić (2014.), Ivan Vrtarić (2016.), Rajko Telebar (2020.), Biblija Novi svijet (2020.) i Biblija suvremeni hrvatski prijevod (2020.).
Tvorba ženskoga etnika u hebrejskom
U osnovnoj imenici sūnêm ili šūnêm naglasak je na posljednjem slogu (-nêm ), što omogućuje samoglasniku da ostane dug.
Hebrejski jezik tvori ime stanovnika (etnik) kao i hrvatski, dodavanjem nastavka. Kada se na sūnêm ili šūnêm doda dometak ženskoga roda –îṯ kako bi se stvorio odnosni pridjev, tj. riječ sunamit ili šunamit, naglasak se pomiče naprijed na novi dugonaglašeni posljednji slog (-mîṯ).
Prilikom stvaranja odnosnoga pridjeva, etnika ili demonima (imena stanovnika) od imena mjesta koje završava na suglasnik, hebrejski jezik često udvostručuje taj završni suglasnik. Stoga se slovo mem (מ) udvostručuje.
Budući da se mem udvostručuje, dijeli se na slogove kako bi se osigurao pravilan izgovor. Prvi dio udvostručenoga mema zatvara prethodni slog. To mijenja prethodno otvoreni, naglašeni slog u zatvoreni, nenaglašeni slog (-nam-). Prema temeljnom zakonu hebrejskoga glasoslovlja, zatvoreni, nenaglašeni slog ne može sadržavati dugi samoglasnik. To prisiljava dugi ê (cere) da se skrati na kratki a (patah). Tako se iz šūnêm (Šunem) dobilo ime stanovnice šūnammîṯ.
Izvedenica za stanovnicu Šunema
Kako ona treba glasiti na hrvatskom? Hrvatski ima pravilo da iz stranih jezika ne preuzima sve oblike, nego samo osnovu, a onda izvođenjem od nje pravi potrebne tvorenice:
„Kad smo iz tuđega jezika uzeli imenicu, bolje je pridjev praviti od te posuđenice, nego uzimati i gotov pridjev iz tuđega jezika“.[2]
„Iz stranoga se jezika preuzima samo osnovna riječ, a potrebne se tvorenice od nje tvore prvenstveno našim sastavnicama“.[3]
„pri jezičnome posuđivanju iz stranoga jezika uzima [se] samo osnovna riječ, a pridjevi [se od nje] tvore s pomoću tvorbenih pravila koja vrijede za hrvatski standardni jezik“.[4]
„normativno je pravilo da se posuđuje samo osnovna riječ, a izvedenice se tvore hrvatskim nastavcima“.[5]
Primjena toga pravila znači da se u hrvatski ne preuzima hebrejski pridjev šūnammîṯ da bi odbijanjem dočetka kao osnova ostalo šūnam na koju bi se dodavao dometak –ka (Šunamka). Naprotiv, u hrvatski se preuzima samo osnovna riječ, ime mjesta Sunem ili Šunem i na njega se dodaje dometak –ka: Sunemka ili Šunemka. Tako se ta riječ tvori slično kao: Betlehemka, Galilejka, Izraelka, Jeruzalemka, Jisakarka, Judejka i Židovka.
Zadržavanje lika s –a-: Sunamitkinja (Katančić), Sunamka (Rešetar, Čebušnik, Šarić), Šunamitka (Skarić), Šunamitkinja (Grubišić 1976. i 2010.), Šunamka (Bakotić, Grubišić 1968., Vrtarić, Telebar, Varaždinska, Novi svijet) ili iz Šunama (Biblija suvremeni hrvatski prijevod, Biblija hrvatski standardni prijevod) značilo bi vožnju na dva kolosijeka i razdvajanje etnika od osnove jer se mjesto zove Šunem.
Od hrvatskih prevoditelja do sada je samo Štefan Geošić 2014. na gradišćanskohrvatski preveo Šunemka.
Kako je Šunam postao Šuman?
Pojava zamjene mjesta suglasnika zove se prijemet (metateza, ‘premetanje’, ‘premještanje’). Ona se javlja u substandardnim oblicima jer je to prirodan glasovni tijek kojim govornici nesvjesno pojednostavljuju izgovor teških ili rjeđih suglasničkih skupina.
Ako je Šunam promijenjen u Šuman namjernim redaktorskim prepravljanjem, riječ je o neopravdanom zahvatu. Ako je riječ o previdu, onda je riječ o ozbiljnom uredničkom propustu. No, urednik prijevoda s hebrejskoga umro je 2021., a preuzimatelj njegovih ovlasti odobravatelj probnih otisaka za tisak nije poznat. U svakom slučaju ostaje pitanje: tko je promjenu napravio i po kojem mjerilu? Je li mislio da je selo Šunam bolje pohrvatiti u Šuman?
Prevoditelj Prve knjige o kraljevima još je 19. prosinca 2025. prosvjedovao tko mu je i zašto išao „popravljati“ Šunamka (kako je bio preveo):
„Tražili su lijepu djevojku po svem izraelskom području i našli Šunamku Abišagu, pa je doveli kralju“ (Prva o kraljevima 1, 3)
u Šuman. I pri tom pogriješio:
„Tražili su lijepu djevojku po cijelom Izraelu i u Šumanu našli Abišagu. Nju su doveli kralju“ (Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva, 1. i 2. izdanje, 2025., str. 330 – Prva o kraljevima 1, 3).
No, u hebrejskom nije rečeno da je Abišaga nađena u Šunamu, još manje u Šumanu, nego da je bila Šunemka, ženska stanovnica Šunema (etnik od Šunem u ženskom rodu).
Pokraćivanje rečenica
K tome ni jedan od poznatih i priznatih prijevoda ne mrvi taj redak u više rečenica. To čini samo New International Reader’s Version:
„So David’s servants looked all over Israel for a beautiful young woman. They found Abishag. She was from the town of Shunem. They brought her to the king.“ (izvor) – „Tako su Davidove sluge tražile po cijelom Izraelu lijepu mladu ženu. Našli su Abišagu. Bila je iz grada Šunema. Nju su doveli kralju.“
Budući da ni jedan drugi prijevod nije imao samostalnu rečenicu: „Nju su doveli kralju“, može se zaključiti kako je on redaktoru poslužio kao uzor pomoću kojega je „popravljao“ prijevod hrvatskoga biblijskoga stručnjaka.
Komu je namijenjen engleski predložak?
O tom se prijevodu zna da je objavljen 2014. Sȃm se nakladnik hvali da je „napisan na razini čitanja trećega razreda [osnovne škole]“ (izvor) i da su mu ciljna skupina:
„• djeca u dobi od 6 do 10 godina
• oni koji uče engleski kao drugi jezik
• odrasli koji kasnije u životu uče čitati
• čitatelji s poteškoćama u učenju“ (izvor).
Ista namjena, ali prikrivena
Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva to nije učinila nego je taj cilj umotala u slatkorječive izraze:
- prijevod „razumljiv suvremenom čitatelju“ (str. [5]),
- Biblija „prevedena na jezik koji razumijemo“ (str. I),
- „čuva dostojanstvo izvornika, ali ne na račun razumljivosti“ (str. II),
- tekst „lakše čitljiv“ (str. II),
- „prevodi tekst onako kako je napisan“ (str. II),
- „knjiga koja čita čitatelja“ (str. III).
Tako koncipiranu i „popravljenu“ Bibliju hrvatski sunakladnik sveudilj reklamira kao Bibliju „za sve ljude“, Bibliju „razumljivu svima“, „pristupačnu i razumljivu“.
Neodrživo je da se načela prijevoda namijenjena djeci ili početnicima primjenjuju u izdanju koje se odrasloj javnosti predstavlja kao opći, znanstveno utemeljeni, dapače „standardni“ prijevod.
Proizvod kao bumerang
Nevolja je s tim pristupom što Biblija nije knjiga za djecu, nego „knjiga života“ (str. [8]), za odrasle. Razbijanje rečenica u Prvoj o kraljevima 1, 3 razotkriva cilj koji bi mogao biti opravdan da nema zavaravajućega oglašavanja koje kupce dovodi u zabludu.
Posljedica prešućivanja ciljne skupine Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva, prozrene još 14.1.2026. kao „Biblija za početnike hrvatskoga“, jest da ona sve svoje čitatelje tretira kao djecu u dobi od 6 do 10 godina, one koji tek uče hrvatski, ili čitati, ili imaju poteškoća u razumijevanju.
Problem čitateljske pismenosti, a to je
„razumijevanje, služenje, vrjednovanje, promišljanje i bavljenje tekstovima radi postizanja osobnih ciljeva, unaprjeđenja znanja i sposobnosti te pridonošenja društvu“ koje „zahtijeva snalaženje u dvosmislenosti, razlikovanje činjenica od mišljenja te izgradnju spoznaja“ (OECD: compréhension de l’écrit, reading literacy),
ne rješava se skraćivanjem rečenica ni jezičnim metatezama. Naprotiv, pretjerano pojednostavljivanje teksta i izdvojeno poigravanje glasovima često imaju suprotan učinak od razvoja dubinskoga razumijevanja pročitanoga. Ne pomažu razvoju čitateljske pismenosti na višim razinama.
Potihi ispravak u trećem izdanju: priznanje bez isprike
Osoba odgovorna za prepravljanje Prve o kraljevima 1, 3 nije utvrđena. Nakladnik do danas nije obavijestio javnost da je bilo što promijenio, ni da je objavio treće izdanje. A u trećem izdanju (srpanj 2026.) proveden je minimalistički ispravak:
„Tražili su lijepu djevojku po cijelom Izraelu i našli Abišagu iz Šunama. Nju su doveli kralju“ (Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva, 3. izdanje, 2026., str. 330 – Prva o kraljevima 1, 3).
Izvorni prijevod biblijskoga stručnjaka, sveučilišnoga profesora, ponovo nije unesen. Objavljeni tekst opet nije „vjeran izvorniku“, iako se upravo pod tim sloganom ta Biblija i dalje oglašava.
Nije samo Šunem: slučaj istočne korintske luke
Kenhreja je jedna od dviju korintskih luka, 11 km istočno od Korinta, u Saronskom zaljevu, danas selo Kekhriés, s dubokom i sigurnom lukom, važnom za trgovinu prema Maloj Aziji, točno nasuprot zapadnoj luci Lehajon u Korintskom zaljevu. Nalazi se 307 km južno od Soluna, 70 km zapadno od Atene, 366 km zapadno od Smirne, 1305 km zračne crte sjeverozapadno od Jeruzalema, 999 km jugoistočno od Rima, 833 km jugoistočno od Salone. Godine 2021. imala je 319 stanovnika.
Smještena na Korintskoj prevlaci, Kenhreja je bila lučko naselje s nekoliko tisuća stanovnika, važno središte u sredozemnoj trgovini, omogućujući robi i putnicima brz pretovar i prelazak između Egejskoga i Jadranskoga mora. Antički pisci spominju njezine hramove, pristaništa i skladišta. Suvremena iskapanja potvrdila su luku s lukobranom, skladištima i raskošnim mozaicima, što svjedoči o blagostanju tijekom novozavjetnoga doba.
Ondje su se miješali Grci, Rimljani, Židovi i putnici iz Male Azije. Ta raznolikost pučanstva omogućila je prvim kršćanima da šire Evanđelje među njima i diljem prometnih pomorskih smjerova koji su se tu račvali.
Apostol Pavao ondje je osnovao mjesnu Crkvu na svojem drugom vjerovjesničkom putovanju. U susjednom Korintu živio je godinu i pol. Novi Zavjet spominje Kenhreju dva puta.
Kenhereja ili Kenhreja?
U svim dosadašnjim trima izdanja Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva to se mjesto prevodi ovako:
„U Kenhereji je zbog danog zavjeta obrijao glavu“ (Djela apostolska 18, 18).
„Preporučujem vam našu sestru Febu, koja je službenica Crkve u Kenhreji“ (Rimljanima 16, 1).
Ima li ta imenica u osnovi slovo –e– tri puta (kako piše u prijevodu Djela apostolskih) ili dva puta (kako piše u Poslanici Rimljanima)?
Grčki je to imenica ženskoga roda u množini Κεγχρεαί/Kenkhreaí, kao i u latinskom Cenchrĕae. Ustaljeno se na hrvatski prevodi kao Kenhreja. S dva e, kao i u izvorniku.
Odakle treće –e– u Djelima apostolskim? Od propusta prevoditelja, redaktora, urednika, lektora i korektora?
Ako je Šuman bio zatipak, popravljen u trećem izdanju, što reći za Kenhereju koja ni u tri izdanja nije uočena kao nevaljani lik?
Ako je riječ o znanstveno unaprijeđenu prijevodu, zašto toponimi nisu dosljedno riješeni?
Kako u svjetlu tih činjenica zvuče rečenice iz Predgovora te Biblije:
„Ovaj prijevod uzima u obzir i napredak biblijskih znanosti prošlih desetljeća, koristeći posljednja kritička izdanja hebrejskog i grčkog izvornika, a također i mnoga nova arheološka i filološka otkrića. Poseban je trud uložen u identificiranje brojnih zemljopisnih… podataka, u čemu su postignuta razna poboljšanja u odnosu na prošle prijevode.“ (str. III)?
Namjesto zaključka
Može li se sve gore opisano svesti na nekoliko beznačajnih tiskarskih ili redaktorskih previda?
Kada se u istom izdanju Svetoga Pisma isto mjesto naziva različitim imenima, kada se u već preveden tekst naknadno zadire bez jasna obrazloženja i kada se takve preinake predstavljaju kao poboljšanje prijevoda, valja postaviti pitanje o nakladnikovoj, uredničkoj i redaktorskoj odgovornosti. O očekivanju isprike, a ne mȗka.
Šunem, Šunam i Šuman nisu tri različita mjesta. Ni Kenhreja i Kenhereja nisu dva različita naselja. Ako se oblik mijenja, mora postojati razlog; ako se mijenja značenje, mora postojati još ozbiljniji razlog. A ako se već postojeći prijevod stručnjaka mijenja, najmanje što čitatelj ima pravo očekivati jest da mu se objasni tko je promjenu napravio, zašto ju je napravio i na temelju čega.
Predgovor govori o napretku biblijskih znanosti, kritičkim izdanjima izvornika, arheološkim i filološkim otkrićima te osobitu trudu uloženu u zemljopisne podatke. No, konkretni primjeri pokazuju da se velike riječi same po sebi uzeti ne mogu kao dokaz izvrsnosti. Vrsnoća prijevoda ne dokazuje se reklamnim sloganom.
Kakvoća prijevoda dokazuje se tekstom. A tekst se može provjeriti.
On, pak, redak po redak, otkriva neugodnosti: nedosljednost u imenima, izmjene bez obrazloženja, kraćenje rečenica radi prijevoda namijenjena početnicima i najmanji mogući ispravak koji ne vraća tekst na izvorno stručnije rješenje. A čitatelj ostaje u zabludi jer mu se i dalje nudi slika prijevoda koji je istodobno vjeran izvorniku, razumljiv svima i znanstveno unaprijeđen.
A ništa od toga ne vrijedi samo zato što je tako napisano u promidžbenom opisu.
Razumljivost nije opravdanje za netočnost. Suvremenost nije dopuštenje za mijenjanje podataka. A uredničko „pojednostavljivanje“ nije isto što i prevođenje.
Biblijski tekst nije slikovnica koju treba presložiti na dovoljno kratke rečenice kako se čitatelj ne bi morao potruditi oko njihova smisla. Upravo suprotno: čitatelja treba osposobiti da tekst razumije, a ne prilagođavati tekst tako da se od čitatelja ništa više ne zahtijeva.
Ako se prijevod reklamira kao vjeran izvorniku, onda ta vjernost mora biti vidljiva upravo ondje gdje je najlakše provjeriti – u imenima, zemljopisnim podatcima, gramatičkim odnosima i strukturi teksta. Ako se ondje pojavljuju proizvoljne promjene i očite nedosljednosti, problem nije u tome što je čitatelj „prezahtjevan“, nego što prijevod ni izbliza nije pouzdan kako ga se predstavlja.
Ako je prijevod doista „vjeran izvorniku“, zašto se to mora dokazivati reklamnim opisom, a ne samim prijevodom?
Šunem, Šunam, Šuman. Kenhreja, Kenhereja. To nisu teorijska pitanja o stilističkim preljevima, nego provjerljive činjenice, otisnute u samom izdanju. Šuman i Kenhereju prije nismo imali. Jesu li oni obogatili hrvatsku biblistiku? Jesu li to doista „poboljšanja“? Tko stoji iza njih?
Prijevod koji traži povjerenje ne smije se bojati provjerenja.
Od istoga autora
Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva
Novi prijevod Biblije nema službeno odobrenje
Prijevod Luke 15, 13 u novoj Bibliji opovrgava njezinu promidžbu
Krivotvorili Pavla da ne pobija Luthera
Žrtve trgovanja riječju Božjom
Židovski poučak majkama i društvu
O tuđicama u prijevodu Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva
Hrvatsko biblijsko društvo o kćeri sionskoj i nesvjesno u službi rodne ideologije
Izričaj „Sin Čovjeka“ u službi pomutnje vjernika
Fantomski urednik prijeporne Biblije unio 365 promjena i dotisak pretvorio u novo izdanje
Ghost editor of a controversial Bible makes 365 changes and turns reprint into a new edition
Iskrivljivanje Zdravomarije na glavnom trgu u Sinju
Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva: Pavao natražnjak, Jakov rodno osviješten
Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva: Krist više nije Bog
Treba li izbacivati Djela apostolska 8, 37
Koga zanima više
Branko Malić, Biblija 2.0 ili kako naći Boga u telefonskom imeniku
Rudolf Ćurković, Sraz s istinom o tekstu
Ivan Dugandžić, Nedopuštene promjene u konačnoj verziji učinjene su bez mog pristanka
Ivan Dugandžić, Redaktori novoga prijevoda biblijskomu su tekstu uskratili teološki naboj
Ivan Dugandžić, Trgovce Biblijom zanima prodaja, a ne sadržaj
Bibliografija napisa o prijevodu Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva
| Vrsta toponima (imena mjesta) | Posuđenica iz grčkoga |
| ime brda (gore, uzvisine) | oronim |
| ime ceste | dromonim |
| ime grada | astionim |
| ime onoga kuda se prolazi (ulice, trga, poljane, prilaza, šetališta) | hodonim |
| ime kraja (zemlje, pokrajine) | koronim |
| ime sela | komonim |
| ime špilje | speleonim |
| ime šume | drimonim |
| ime vode (mora, rijeke, potoka, jezera) | hidronim |
| ime zgrade (doma, kuće) | ojkonim |
[2] Jezični savjetnik s gramatikom, ur. Slavko Pavešić, Zagreb, 1971., pod „bakterijalni“.
[3] Stjepan Babić, Mješovite tvorenice, Jezik (Zagreb), 25/1978., br. 5, str. 132; Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Zagreb: HAZU, 21991., § 149, str. 58.
[4] Lana Hudeček, Je li agencija regulatorna ili regulativna?, Hrvatski jezik (Zagreb), 3/2016., br. 2, str. 26.
[5] Tamara Gazdić-Alerić, Gramatička norma, 2024.
