Izričaj „Sin Čovjeka“ u službi pomutnje vjernika

Zagovoru sv. Ćirila Aleksandrijskoga, naučitelja Utjelovljenja

U tekstu se razmatraju prevoditeljska rješenja za sintagmu Sin čovječji u prijevodu Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva i iznose teološki i jezični razlozi za neprikladnost oblika Sin Čovjeka koji u njoj prevladava. Pokazuje se kako je drugih 56 prevoditelja prevelo taj izraz na hrvatski od XI. stoljeća do godine 2020.

U „Bibliji hrvatskom standardnom prijevodu“ sveza čovječji sine pojavljuje se 87 puta u prijevodu Knjige proroka Ezekiela.[1]

Ona obrće poredak riječ ustaljen u crkvenom i biblijskom stilu hrvatskoga standardnoga jezika, ali je svakomu razumljiva.

Razlika je što je „čovječji sin“ odlika neutralnoga stila hrvatskoga standardnoga jezika, a „sin čovječji“ odlika biblijskoga stila hrvatskoga standardnoga jezika. Naime, „Pridjevski atribut stoji u stilski neutralnu izričaju ispred svoje imenice. Ako se stavi iza imenice, dobiva se svečan i emotivno nabit izraz“.[2]

Dakle, Sin čovječji nije nikakav arhaizam, nego svečan i emotivno nabit izraz, za razliku od neutralnoga čovječji sin. K tome takav raspored riječi, koji daje svečaniji prizvuk, nije preuzet samo iz latinskoga, kako su tumačili neki sutvorci Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva, nego je takav raspored riječi (imenica pa njezin atribut) standardan, ustaljen i u hebrejskom, i u aramejskom, i u grčkom izvorniku Svetoga Pisma.

Nasuprot porabi čovječji sine u Ezekielu, isti izraz u sedam knjiga Novoga Zavjeta prevodi se drukčije i piše drukčije:

• Sin Čovjeka 56 puta (Matej 8, 20; 9, 6; 10, 23; 11, 19; 12, 8.40; 13, 37.41; 16, 13.27.28; 17, 9.12; 17, 22; 20, 18.28; 24, 44; 25, 31; 26, 2.24.45; Marko 2, 10.28; 8, 31.38; 9, 9.31; 10, 33.45; 14, 21.41; Luka 5, 24; 6, 5; 7, 34; 9, 22.26.44.58; 11, 30; 12, 8.40; 17, 24.30; 18, 8; 19, 10; 22, 22.69; 24, 7; Ivan 3, 13.14; 5, 27; 6, 27; 12, 23.34; 13, 31; Hebrejima 2, 6),
• Sina Čovjeka 27 puta (Matej 12, 32; 19, 28; str. 1227; Matej 24, 27.30.37.39; 26, 64, str. 1252; Marko 13, 26; 14, 21.62; Luka 6, 22; 12, 10; 17, 22.26; str. 1287; Luka 21, 27.36; 22, 48; Ivan 6, 53.62; 8, 28; 9, 35; Djela apostolska 7, 56),
• Sinu Čovjeka 4 puta (Marko 9 12; Luka 18, 31; Otkrivenje 1, 13; 14, 14) i
• Sinom Čovjeka jednom (Ivan 1, 51).
  
  

Pisan sve malim početnim slovima, taj se izričaj nalazi u prijevodu druga tri starozavjetna mjesta: sin čovjeka (Druga o Samuelu 17, 25; Psalam 8, 5) i sinom čovjeka (Psalam 80, 18).

Ta se sveza u Bibliji Hrvatskoga biblijskoga društva prevodi na još sedam načina:

• Adamov sin (Brojevi 23, 19)
• čovjekov sin (Job 25, 6)
• Adamova potomka (Izaija 51, 12)
• čovjek (Jeremija 49, 18; Mihej 5, 6)
• ljudi (Jeremija 49, 33)
• nitko (Jeremija 50, 40)
• nijedan čovjek (Jeremija 51, 43)
• Čovjekov Sin (Daniel 7, 13).
  
  

Ali to nije sve. Postoje i dva prepričavanja.

Prvi: „Blago čovjeku koji to čini, i svakome tko se toga drži“ (Izaija 56, 2); riječju svakome prevedena je sveza ben ’āḏām, sinu čovječjemu.

Drugi: „Razumij, smrtni čovječe“ (Daniel 8, 17), iako je u izvorniku ben ’āḏām, sine čovječji.

Isus je u Novom Zavjetu za sebe rabio hebrejski izraz ben ’āḏām, odnosno aramejski izraz bar ’enāš, što Septuaginta i novozavjetni pisci na grčkom izriču kao Υἱὸς τοῦ ἀνθρώπου / Hyiós tū͂ anthrṓpū (Septuaginta bez člana, novozavjetni pisci s članom) = sin čovjeka, a pravila hrvatskoga standardnoga jezika nalažu da se, kada je samo jedna riječ u genitivu, ona pretvori u posvojni pridjev (sin čovjekov) ili odnosni pridjev (sin čovječji).

No, Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva, prevodeći u Novom Zavjetu tu svezu kao Sin Čovjeka, ostavlja dojam da njezini priređivači nisu razumjeli razliku na koju je još 1912. ukazala Katolička enciklopedija: „Poznavatelji grčkoga slažu se da je ispravan prijevod ‘sin čovječji’ (the son of man), a ne ‘sin čovjeka’ (the son of the man).“

„Isus upotrebljava izraz Sin čovječji u nekim slučajevima jednostavno umjesto ja (Luka 6, 22, usp. Matej 15, 11). No redovito time hoće označiti sebe kao Mesiju – primjenjujući na sebe Danijelovo proroštvo (7, 13). Mesijanski smisao toga izraza posve otvoreno će se pokazati, kad Isus pred Kajfom izričito poveže naslov Sin čovječji s viđenjem proroka Danijela (Matej 26, 64). Isus upotrebljava taj naslov i u proročanstvima o svojoj muci te tako povezuje lik slavnog Kralja sudca s likom Sluge Patnika. On će biti kralj, ali uz prethodnu muku. Tako se Isus suprotstavlja raširenim, ali krivim mesijanskim očekivanjima svoga doba.“[3]

Isus rabi dvorječnicu Sin čovječji isključivo kao neizravno, ali ne manje izričito određenje Sebe. Konteksti u kojima se pojavljuje to samoodređenje – kasnije uzeto kao naslov – različiti su, ali uputnice na Sina čovječjega prevladavaju u perikopama koji se odnose na naviještanje Isusove muke (Matej 26, 2.24.45.64; Marko 8, 31; 9, 9,12, 31; 10, 33.45; 14, 21.41; Luka 22, 22; Ivan 3, 14; 12, 23.34; 13, 31) i na Njegov dolazak kao sudca opremljena vlašću na Dan svoga slavnoga pojavka (Matej 24, 27.30.37.39.44; 25, 31; 26, 64; Marko 8, 38; 13, 26; 14, 62; Luka 17, 22; 18, 8; 21, 27, 36; 22, 69; Ivan 5, 27).

Bez obzira na nejednoznačno ili očito zagonetno značenje koje može imati u nekim odlomcima, izraz Sin čovječji općenito spaja Isusovu ljudskost kao stvorenja i Njegovo božansko podrijetlo kao Sina Božjega u neraskidivu vezu između to dvoje – to jest, između Njegove naravi i Njegove sudbine kao poslušnoga sluge, pozvana žrtvovati svoj život kako bi svima dao vječni život (Ivan 6, 27.53). Isusova svijest o tome da je Božji upućenik na zemlju, koji je postao pȕt (tijelo, meso) za spasenje svijeta, u konačnici sažima i uzvisuje jedinstvenost Njegova života i poslanja.[4]

Zato je Petar Vlašić 1914. napisao: „Tu se lijepo ističu dvije naravi u jednoj osobi: narav ljudska, jer se veli ‘Sin čovječji’, i narav božanska, jer ta ista osoba – Mesija – vječan je i gospodar je svega. Ovaj je dakle naziv veoma zgodan za Isusa, koji je u istinu jedna osoba s dvije naravi, kao pravi Bog i pravi čovjek. Prema tome posve krivo sude oni moderni kritičari, koji govore, da nas je Isus ovim nazivom hotio podučiti da ga smatramo prostim čovjekom. Ne samo da to nije istina. nego je istina upravo protivno tome: naime, da onaj naziv, ako ga se dobro promotri, izriče Isusovo božanstvo i čovječanstvo, tj. duboko otajstvo Utjelovljenja vječne Riječi.)“[5]

U Svetom Pismu, dakle, „sin čovječji“ osobit je, sveti naziv koji upućuje na Isusa kao nebeski, božanski lik s vrhovničkom vlašću, posebno izveden iz Knjige proroka Daniela.

Suprotno tomu, „sin čovjeka“ (ako se rabi) označavao bi samo biološko, obično muško ljudsko biće. Drugim riječima imenica čovjek u genitivu izriče konkretno podrijetlo, od toga čovjeka, a pridjev, posvojni ili još bolje odnosni, podrijetlo od vrste. Temeljne razlike ističu zašto je važan točan izričaj „Sin čovječji“: zato jer on služi kao formalni, mesijanski naslov.

Isus je najviše volio upravo taj naziv da njime ukazuje na svoje podrijetlo od Vječnoga, ljudsku narav i božansku vlast i istovjetnost. Židovi koji su ga slušali razumjeli su da aludira na ono što je objavljeno po proroku Danielu.

Sin čovjeka nije službeni teološki izričaj ni na hrvatskom, ni na engleskom (the son of the man). Kad ga se već rabi, odnosio bi se na nekoga pojedinačnoga muškarca (primjerice sina toga određena čovjeka), što ga čini općenitom uputnicom na čije tjelesno podrijetlo.

Izraz „Sin čovječji“ često se uparuje s naslovom „Sin Božji“. Dok „Sin Božji“ ističe Isusovu božansku, nebesku narav, istobitnost s Otcem, i rođenost od Otca prije svih vremena. „Sin čovječji“ ističe Njegovo čovještvo, ljudskost, rođenost od Majke u vremenu, sličnost s ljudima u svemu (osim u grijehu), i Njegovu ulogu kao predstavnika i posrednika čovječanstva.

Isto se može reći za suodnos naslovā Sin čovječanski – Sin božanski.

Sveza ben ’āḏām pojavljuje se u hebrejskoj Bibliji 107 puta, najviše (93 puta) u Knjizi proroka Ezekiela. Rabi se kao oblik oslovljavanja (Ezekiel); za suprotstavljanje niska čovječjega položaja prema trajnosti i uzvišenu dostojanstvu Boga i anđela (Brojevi 23, 19; Psalam 8, 4) i kao budući eshatološki lik čiji će dolazak označiti kraj povijesti i vrijeme Božjega suda (Daniel 7, 13–14).

U Novom Zavjetu taj izraz rabe Isus Krist i Stjepan Prvomučenik; evanđelisti i apostoli (osim u Poslanici Hebrejima) ne služe se njime, kao ni prvotni kršćanski pisci ni crkveni otci da ne bi stvarali zabunu u ispovijedanju Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka.

Od XI. do XXI. stoljeća, tj. tijekom tisuću godina sveza Filius hominis, Hyiós tū͂ anthrṓpū, ben ’āḏām, prevodi se na hrvatski. Prije Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva prevelo ju je 56 prevoditelja, u 22 načina pisanja, na crkvenoslavensku, čakavsku, kajkavsku, štokavsku, gradišćansku i standardnu inačicu.[6] Svi ti prijevodi odgovaraju sedmerim oblicima oblika standardnoga jezika:

• Sin čovječji, prvi je put zabilježen u Assemanijevu evanđelistaru, napisanu između 986. i 1050. i u Hrvojevu misalu (1404.), a prevladava u XIX., XX. i XXI. stoljeću. Ima ga 29 prevoditelja.
• Sin čovječanski, javlja se od Dubrovačkoga psaltira potkraj XIV. stoljeća, u Zadarskom lekcionaru, Vatikanskom hrvatskom molitveniku,u glagoljskim knjigama, dubrovačkim, dalmatinskim, bosanskim i slavonskim lekcionarima preko Petra Vlašića 1923. do gradišćanskoga prijevod 2014. Imaju ga 22 prevoditelja.
• sin muški, tako ga je prepjevao Andrija Vitaljić 1703.
• čovječki sin, tako ga je prepjevao Ignjat Đurđević 1729.
• sin ljudski, tako ga je prepjevao Ognjeslav Utješinović Ostrožinski 1868.
• Sin čovjeka, imaju ga Petar Katančić 1831. i Branko Djaković 1989.
• Sin čovječanstva, ima ga Peter Kuzmič 1989.
  
  

Dakle, 53 od 56 prijevoda (95 %) ima pridjev (čovječji, čovječki, čovječanski ili ljudski),[7] a tri (5 %) imenicu u genitivu. Od toga su prijevodi pridjevima čovječji, čovječki, čovječanski i ljudski te Kuzmičevo rješenje genitivom (Sin čovječanstva) teološki prihvatljivi. Vitaljićevo (sin muški) pjesničko je i nedoslovno.

Katančićevo i Djakovićevo (Sin čovjeka) više zbunjuju, jer Isus nema zemaljskoga biološkoga otca i taj izričaj nije rabio u smislu da bi bio sin konkretnoga muškarca, nego kao proročki mesijanski naslov proroka Daniela, kao Onaj na čiji je sliku čovjek stvoren (Postanak 1, 26–27; 9, 6; Jakovljeva 3, 9).

Ostavljanje druge imenice u genitivu, namjesto da ju se pretvori u posvojni ili odnosni pridjev, nema opravdanja sa stajališta pravila hrvatskoga standardnoga jezika: 1. jer čovjek nije imenica od koje se ne može napraviti pridjev; 2. jer ostavljanjem u genitivu ne samo da se ne dobiva preciznost značenja, nego se ona mijenja; 3. pojam u genitivu nije ustaljen, niti je stručni izraz, ni u teologiji, ni u biblistici. On može biti samo posljedica pomodarskoga doslovnoga (i lošega) prevođenja s engleskoga. Naprotiv, norma je hrvatskoga standardnoga jezika da se genitivni atribut pretvara u pridjev kada god je to moguće i prirodno zvuči.

Hrvatski jezik prirodno teži pridjevskomu obliku za izražavanje podrijetla, pripadnosti i posvojnosti. Stoga nije u duhu hrvatskoga jezika da samo jedna imenica bude u genitivu, ako zato ne postoji doista važan razlog u značenju ili u nastavku rečenice.

Tako određuje Stilistika: „Posvojni se genitiv često može ili upravo mora zamijeniti posvojnijem pridjevom; na pr. mjesto vidio sam kuću Petra ili krunu careva mnogo je običnije: kuću Petrovu, krunu carsku.“[8]

Tako određuje Sintaksa: „§ 72. Ako se genitivni izraz sa značenjem pripadnosti sastoji samo od imenice, preoblikuje se u posvojni pridjev.“
„§ 919. Riječ u genitivu preoblikuje se pod određenim uvjetima u posvojni pridjev, pa se u tom slučaju onda može atribucijom preoblikovati i u pridjevski atribut. Zato je imenički atribut u genitivu pod određenim uvjetima jednakovrijedan posvojnom pridjevu.“[9]

Tako određuje Gramatika: „§ 1241. Sastoji li se genitivni izraz sa značenjem pripadnosti samo od imenice, preoblikuje se u posvojni pridjev.“
„§ 1826. Genitivni se izraz, ako je samo od imenice, preoblikuje u posvojni pridjev, pa se atribucijom može preoblikovati i u pridjevski atribut“.[10]

Tako određuje Savjetnik: „ako je u genitivnome izrazu sa značenjem pripadnosti ili sa subjektnim značenjem samo imenica (bez vlastitog atributa) u jednini, taj se genitivni izraz najčešće može zamijeniti posvojnim pridjevom. Opća je preporuka i zahtjev normativnih gramatika i jezičnih savjetnika da se ta zamjena, kad god je to moguće, provodi, osobito onda kad imenica u genitivu označuje ljudsko biće ili vlastito ime“.[11]

Je li iz dvorječnice Sin Čovjeka vidljivo da je to naziv za Kristovo čovještvo, „da je Isus Krist došao u tijelu“ (Prva Ivanova 4, 2)?

Je li iz dvorječnice Sin Čovjeka vidljivo da je to naziv za poniznost: „Bio je prezren i odbačen od ljudi, čovjek patnik, vičan bolestima“ (Izaija 53, 3)? Onoga koji „nema kamo ni glavu nasloniti“ (Luka 9, 58)? Onoga koji će „trpjeti“ od ljudske ruke (Matej 17, 12)? Onoga koji „se osiromašio, uzeo lik sluge, postao nalik ljudima, obličjem poput čovjeka, ponizio sama sebe te bio poslušan do smrti, i to do smrti na križu“ (Filipljanima 2, 7–8)?

Je li iz dvorječnice Sin Čovjeka vidljivo da je to i naslov božanstva Onoga „u čijem tijelu prebiva punina božanstva“ (Kološanima 2, 9)? Onoga koji je „ovlašten otpuštati grijehe na zemlji“ (Matej 9, 6)? Onoga koji je „gospodar subote“ (Marko 2, 28)? Onoga koji „je došao potražiti i spasiti izgubljeno“ (Luka 19, 10)? Onoga kojemu je Otac „dao vlast da sudi“ (Ivan 5, 27)? Onoga koji „sjedi zdesna Svemogućega i dolazi na oblacima“ (Matej 26, 64)?

Je li iz dvorječnice Sin Čovjeka vidljivo da to ispunjenje proročanstava, dolaska „Čovjekova Sina“, „do Pradavnoga“, kojemu je „dana vlast, slava i kraljevstvo. I štovali su ga svi narodi, narodnosti i jezici“, čija je „vlast vječna i neće nikad proći“, a „kraljevstvo neće propasti“ (Daniel 7, 13–14)? Koji se „pojavljuje u svojoj kraljevskoj slavi“ (Matej 16, 28)? Koji će „poslati svoje anđele, a oni će iz njegova Kraljevstva iskorijeniti sve koji navode na grijeh; sve koji čine bezakonje  bacit će u užarenu peć, gdje će plakati i škrgutati zubima“ (Matej 13, 41–42)?

U Predgovoru (str. I) „hrvatski standardni prijevod“ najavljuje kako „poštuje i nasljeduje sva dobra iskustva dosadašnjih prijevoda“. Što se pod tim misli ako se zabacuje 53 dosadašnja prijevoda koji ben ’āḏām prevode svezom imenice i pridjeva?

Je li Sin Čovjeka „svjež jezik kojim će se izraziti zdrava biblijska misao“[12]?

Ili primjer obezvrjeđivanja hrvatskoga standardnoga jezika?

Je li takav prijevod doista „pastoralan“, „katehetski“ i „misionarski“[13]? Ako je jedan od ciljeva Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva bio da ona bude dušobrižnička (pastoralna), vjerovjesnička (misionarska) i vjeronaučna (katehetska), je li to uspjela zbunjujućim antropocentričnim izrazom Sin Čovjeka, namjesto teocentričnoga Sin čovječji?

Prevoditelj kojemu je Sin Čovječji godine 2018. preinačen u Čovjekov Sin, a 2025. u Sin Čovjeka piše: „U kristološkom smislu naslov Sin Čovječji… u strukturi Ivanova Evanđelja ima ključnu ulogu. Sin Čovječji mjesto je objave Oca (1, 18), jer on je ‘sišao s neba’ (3, 13). Zato on može učenicima koji mrmljaju na njegov tvrd govor o kruhu života uzvratiti: ‘A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi tamo gdje je prije bio?’ (6, 62). U pozadini takvoga govora o Sinu Čovječjemu stoji noćno viđenje proroka Danijela koji gleda kako ‘na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnomu, i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo da mu služe svi narodi, plemena i jezici’ (Daniel 7, 13–14).”

I zaključuje fra Ivan Dugandžić: „Dakle, Sin Čovječji ivanovski je Mesija koji svoje tijelo daje kao kruh, ‘jer, kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu’ (6,33). Dana mu je i ‘vlast da sudi jer je Sin Čovječji’ (5,27). Ako se taj tako značajni kristološki naslov zamijeni sa ‘Sin Čovjeka’, kao što je učinjeno u novom prijevodu, tada se posve gubi dimenzija preegzistencije Sina Čovječjega i njegova dolaska ‘odozgo’, jer ta sintagma ničim ne upućuje dalje od Isusove zemaljske egzistencije.“[14]

Hrvatsko biblijsko društvo bilo je godine 2013. priopćilo: „nakon što bibličar prevede pojedinu knjigu ona se lingvistički i jezično-stilistički obrađuje. Nakon toga svi tekstovi idu na egzegetsku obradu kako bi bili posve sigurni u ispravnost prijevoda“.[15] Tko je, sukladno pravilima rada Hrvatskoga biblijskoga društva, egzegetski obradio, potvrdio i odobrio svezu „Sin Čovjeka“?

Ako je „redaktor za stil i vanjski urednik novog prijevoda Biblije“ godine 2019. izjavio da se novi prijevod Biblije radi „iz vjerskih razloga“,[16] kako onda razumjeti pojam „vjerski“: kao izgrađujući ili zbunjujući u vjeri? Konkretno, s obzirom na činjenicu da se važna sveza ben ’āḏām u Ezekiela prevodi čovječji sine, drugdje u Starom Zavjetu na još 11 načina, a u Novom Zavjetu Sin Čovjeka?

Je li onda takva Biblija u službi vodoravna povezivanja, druženja ljudi s dobrom knjigom, ili u službi uspravnosti, naviještanja obraćenja i vjerovanja u Boga i posljednje stvari?

Biblija hrvatski standardni prijevod

Hrvatsko biblijsko društvo

---

[1] Na početku rečenice u Bibliji Hrvatskoga biblijskoga društva: „Čovječji sine“ (Ezekiel 2, 1.3; 3, 1.4.10.17; 4, 16; 6, 2; 7, 5; 8, 5.6.7; 11, 2.15; 12, 2.8.18.22; 13, 2; 14, 3.13; 15, 2; 16, 2; 17, 2; 20, 3; 21, 2.7.14.17; 22, 18.24; 23, 2; 24, 2.16; 25, 2; 26, 2; 28, 2.12.21; 29, 2.18; 30, 2.21; 31, 2; 32, 2; 33, 2.24; 34, 2; 35, 2; 36, 17; 37, 3.11; 38, 2; 40, 4; 43, 6.18; 44, 5; u rečenici: „čovječji sine“ (Ezekiel 2, 6.8; 3, 25; 4, 1; 5, 1; 7, 2; 8, 12.15; 11, 4; 12, 3; 13, 17; 20, 4.27; 21, 11.19.23.33; 22, 2; 24, 25; 27, 2; 33, 7.10.12.30; 37, 9.15; 38, 14; 39, 17; 43, 10; 47, 6).

[2] Radoslav Katičić, Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 1986., § 864., str. 383.

[3] Evanđelje: život i nauka Isusa Krista Spasitelja svijeta riječima četvorice evanđelista, Sveti tekst s grčkog izvornika preveo i hrvatsko izdanje priredio Bonaventura Duda, Zagreb, 1962., str. 66–67.

[4] Giuliano Vigini, Dizionario della Bibbia, Vaticano, 2016., str. 275–276.

[5] Petar Vlašić, Savremena biblijska pitanja, Rijeka, 1914., str. 151; Petar Vlašić, Sin Božji i Sin čovječji, Bogoslovska smotra (Zagreb), 1/1910., br. 4, str. 337.

[6] s^ьin^ь človêč^ь (Assemanijev evanđelistar, prva polovica XI. stoljeća)

sin čovječanski (Dubrovački psaltir, XIV. stoljeće, Josip Matović)

sin^ь človêč^ьski (Hrvojev misal, 1404.)

sin človičaski (Vatikanski hrvatski molitvenik, oko 1400., Zadarski lekcionar, poč. XV. st., Bernardin Drvodilić Splićanin, 1495., Luka Polovinić Bračanin, 1598.)

sin človêčaski (Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483.; Šimun Kožičić Benja, 1531.; Josef Vajs, 1927.)

sin človječanski (Ivan Drkoličić Ričić)

sin čovičanski (Ivan Bandulavić, Emerik Pavić, Ante Jukić, Ivan Matij Skarić)

Sin čovječanski (Bartol Kasić, Ivan Salatić, Antun Kaznačić, Petar Vlašić)

sin muški (Andrija Vitaljić, 1703.)

sin čovječki (Ignjat Đurđević, 1729.)

sin čovičanski (Ivan Velikanović)

sin člověčji (Ivan Rupert Gusić, Ignjac Kristijanović)

sin čovika (Petar Katančić, 1831.)

sin čověčji (Nikola Havliček, 1858.)

sin ljudski (Ognjeslav Utješinović Ostrožinski, 1868.)

sin čovječiji (Stijepo Skurla)

sin čovječji (Bogoslav Šulek, Milan Rešetar, Luko Zore)

Sin človječeskij (Anton Matanić)

Sin čovječji (Josip Stadler, Francisko Iveković, Franjo Zagoda, Lujo Bakotić, Nikola Žuvić, Ivan Evanđelist Šarić, Bonaventura Duda, Silvije Grubišić, Ivan Vrtarić, Rajko Telebar)

Sin Čovječji (Ljudevit Rupčić, Bonaventura Duda i Jerko Fućak, Tomislav Ladan, Knjiga o Kristu, Gracijan Raspudić, Mato Zovkić, Ruben Knežević, Varaždinska Biblija, Prijevod Novi svijet, Suvremeni hrvatski prijevod)

Sin čovječanstva (Peter Kuzmič, 1989.)

Sin čovjeka (Branko Djaković, 1989.)

Sin človičanski (Stefan Geosits, 2014.)

[7] Tako i poljski: Syn Człowieczy, srpski: Sin čovečji, ukrajinski: Син людський / Sin ljuds’kij, bjeloruski: Сын Чалавечы / Syn Čalavečy, ruski Сын человеческий / Sin čelovečeskij, makedonski: син човечки / sin čovečki, bugarski: син човешки / sin čoveški, slovenski: Sin človekov.

[8] Tomo Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1899., § 518.a, str. 522; U Zagrebu ²1931., § 464.a, str. 425; § 518.a, str. 485.

Prije Maretića:

Adolfo Veber Tkalčević, Slovnica hèrvatska za srednja učilišta, U Zagrebu 1873., § 119., str. 110–111: „Město genitiva izrazuje se posědovnik i pridavnici posědovnimi na ov, in, ji, ski; značenje je isto, ali poraba različna.
Posědovnik se mora izrazivati pridavnici posědovnimi:
a) Kada je posědovnikom osoba, osobito pako ime vlastito; n. p. Starija je Božja, nego careva.
b) Kada je posědovnikom cěla věrst budi osobah, budi životinjah; n. p. Prosjačka torba uvěk je prazna. Devojačkoga sela nigdě neima.
c) Kada se naznačuje, odakle posědovnik dolazi, ime vuče, kamo spada itd.; n. p. Tu imate zakon vinodolski, lětopis popa dukljanskoga, razvode istrijanske.“

[9] Radoslav Katičić, Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 1986., § 72., str. 39; § 919., str. 417.

[10] Eugenija Barić – Mijo Lončarić – Dragica Malić – Slavko Pavešić – Mirko Peti – Vesna Zečević – Marija Znika, Hrvatska gramatika, Zagreb, ²1997., ⁴2005., § 1241., str. 403; § 1826., str. 556.

[11] Hrvatski jezični savjetnik, prir. Lana Hudeček, Milica Mihaljević i Luka Vukojević, Zagreb, 1999., str. 269–270.

[12] Božo Lujić, Čemu nam trebaju novi prijevodi Biblije?, Biblija danas (Zagreb), 10/2005., br. 3, str. 15.

[13] Božo Lujić, Lingvističke teorije prevođenja i novi hrvatski prijevod Biblije, Bogoslovska smotra (Zagreb), 77/2007., br. 1, str. 83; Božo Lujić, Prevođenje Biblije: teorije, načini, kriteriji, u: Riječ Božja u riječi hrvatskoj, ur. Marko Tomić i Karlo Višaticki, Đakovo, 2011., str. 271; Božo Lujić, Lingvističke teorije prevođenja i hrvatski standardni prijevod Biblije, u: Hrvatski standardni prijevod Biblije: tradicijska podloga, lingvistička načela i prevedeni tekstovi, ur. Božo Lujić, Zagreb, 2018., str. 84; Božo Lujić, Novi hrvatski standardni prijevod Biblije: načela, lingvističke teorije i konkretni primjeri, u: Bibliana: hrvatski prijevodi Biblije, ur. Taras Barščevski, Zrinka Jelaska i Nada Babić, Zagreb, 2020., str. 82.

[14] Ivan Dugandžić, Teološka obilježja prevođenja Biblije na primjeru Ivanova Evanđelja, Crkva u svijetu (Split), 61/2026., br. 2, str.

[15] Reagiranje Hrvatskog biblijskog društva na objavljene neistine u Jutarnjem listu, Laudato.hr, 14.7.2013.

[16] Darko Hudelist, Ovo će biti Sveto pismo na običnom hrvatskom jeziku za obične ljude, a ne za akademike, Globus (Zagreb), br. 1466 / 11. siječnja 2019.