Prevoditelj fra Ivan Dugandžić o spornom izdanju Biblije: nedopuštene promjene u konačnoj verziji učinjene su bez mog pristanka

U impresumu Biblije hrvatski standardni prijevod navedeno je ukupno 30 imena osoba koje su imale ulogu u nastanku te Biblije. Profesor fra Ivan Dugandžić prvi se javno ogradio od njene konačne verzije. O ovoj temi, već smo više puta pisali na našem portalu..

Znanstveni časopis Crkva u svijetu, godište 61/2026., u broju 2, na str. 403–426, objavio je njegov članak Teološka obilježja prevođenja Biblije (na primjeru Ivanova Evanđelja) Ovaj profesor u miru na Katedri Novoga Zavjeta Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ističe:

„Ovim člankom obuhvaćene su samo veće promjene koje su nepotrebno učinjene u mome prijevodu Ivanova Evanđelja. Kada bi se navele sve, bila bi potrebna čitava knjiga. Ipak i ove navedene dovoljno uvjerljivo pokazuju razmjer nepotrebna i u stvari nedopuštena zadiranja u tuđi tekst bez pristanka autora, u ovom slučaju prevoditelja.“

„Ne znam hoće li ga pročitati itko od crkvenih autoriteta koji su izravno ili prešutno blagoslovili pojavljivanje novoga prijevoda Biblije.“

„Još manje sam siguran da će on zanimati trgovce Biblijom kojima je najvažnije koliko su primjeraka prodali, dok ih sadržaj uopće ne zanima. Oni su slični onim trgovcima u jeruzalemskom hramu koji misle da je sve što se događa pod okriljem hrama na slavu Božju.“

„Ne znam hoće li za ovim člankom posegnuti tkogod od kolega bibličara koji također zagonetno šute.“

„Možda će ovaj članak ipak pročitati netko od onih koji su, potaknuti moćnom reklamom, u najboljoj namjeri kupili Bibliju misleći da će u njoj naći vjernost izvornom tekstu kao i lijep hrvatski jezik, a ostali su razočarani.“

Radi popularizacije znanosti i upoznavanja širega čitateljstva s problematikom novoga prijevoda Biblije, članak prenosimo u tekstnom obliku.

Fra Ivan Dugandžić (83), rođen 11. travnja 1943., sveučilišni je profesor Svetoga Pisma, bibličar, franjevac od 1962., svećenik od 1969. Živi u Međugorju.

Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu naslijedio je fra Jerku Fućka, najboljega hrvatskoga bibličara XX. stoljeća.

Na hrvatskom je objavio niz knjiga tumačenja Biblije: Biblijska teologija Novoga zavjeta, Bog – sve u svemu. Odnos Krista i Boga u Pavlovoj teologiji, Evanđelje ljubljenog učenika. Uvodna pitanja i komentar Ivanova evanđelja, Isus. Vječno pitanje i jedini odgovor, Kako su nastala evanđelja?, Kruh živi. Euharistija u životu Crkve, Marija, Isusova majka, u Novom zavjetu,  Nova pravednost. Poruka Isusova Govora na gori,  Pavao svjedok i apostol Isusa Krista, Poslanica Rimljanima: uvodna pitanja, prijevod i komentar, Pred Biblijom i s Biblijom: odgovori i poticaji, Snaga s izvora. Izabrane teme Novoga zavjeta i Upoznajmo Bibliju. Narod Božji i njegovo Sveto pismo.

Objavio je i knjige egzegetskih razmišljanja nad nedjeljnim čitanjima: Jedan je vaš Učitelj, Osluškujući riječ, U radosti naviještene riječi i Život iz riječi. Preveo je više udžbenika o Svetom Pismu i priredio domovinsko izdanje prijevoda Staroga Zavjeta fra Silvija Grubišića i Novoga Zavjeta fra Gracijana Raspudića.

U nastavku donosimo cijeli tekst fra Ivana Dugandžića.

Pojava novoga prijevoda Biblije izniman je događaj u svakom narodu, i to ne samo religioznoga, nego i općega kulturnoga značenja. Vjernicima je Biblija sveta knjiga, bez koje je nezamisliv duhovni život vjernika i liturgijski život Crkve, kao i kršćanska teologija.

Svima drugima Biblija kao književno djelo predstavlja izvor i temelj svekolike uljudbe i kulture. Stoga je svaki prijevod Biblije na narodni jezik uvijek predstavljao značajan doprinos standardizaciji dotičnoga jezika i temelj za njegov daljnji razvoj.

U svojstvu jednoga od dvojice glavnih urednika Zagrebačke Biblije, koja se pojavila 1968. godine, ugledni književnik Jure Kaštelan u uvodnoj riječi toga željno očekivanoga cjelovitoga prijevoda Biblije na suvremeni hrvatski jezik ističe upravo to njezino široko značenje kad kaže: „Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva.“

„Za kršćane – katolike, pravoslavne i protestante – ona je sveta, inspirirana i kanonska knjiga. Za svakoga čovjeka Biblija je istovremeno zbirka povijesnih isprava i književno djelo izvorne i neprolazne umjetničke snage. Ona pripada zajedničkoj kulturi čovječanstva.“

Novi prijevod Biblije koji se pojavio potkraj 2025., iza kojega stoji Hrvatsko biblijsko društvo (HBD), dugo je najavljivan kao timski rad većine hrvatskih bibličara, od kojih je dvojici pripala urednička uloga, te nekoliko jezičnih stručnjaka. Ti bibličari trebali bi biti jamstvo da će prijevod biti vjeran izvornom tekstu, a jezikoslovci da će prijevod biti zaodjenut u ruho lijepoga i svima razumljiva hrvatskoga jezika.

U svim najavama i reklamama upravo su te dvije stvari jako isticane: vjernost izvorniku i standardni književni jezik. Neobično je međutim to što su u impresumu i bibličari i jezikoslovci doduše poimence navedeni, ali nije rečeno što je tko preveo ili lektorirao. Uz njih, na ovom su projektu radili i stanoviti redaktori koji su ostali posve anonimni.

Konačni rezultat toga dugogodišnjega rada jest Biblija koja je uvelike razočarala ponajprije pojedine prevoditelje, a onda i širu crkvenu i društvenu javnost. Lektori i redaktori sebi su dopustili takve zahvate u tekst prevoditelja da je on u mnogim dijelovima postao neprepoznatljiv.

Autor ovoga članka preveo je Ivanovo Evanđelje, Poslanicu Rimljanima i Knjigu Mudrosti. Pročitavši u novom prijevodu Biblije spomenute biblijske spise, u njima nisam mogao prepoznati svoj prijevod. Uskoro sam saznao da su slično iskustvo imali i drugi prevoditelji.

Dok sam razmišljao što učiniti, javio mi se moj negdašnji student s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu Petar Radelj i pitao me, je li moguće da sam ja preveo Ivanovo Evanđelje. Odgovorio sam mu potvrdno, ali sam dodao da to što je objavljeno nije moj prijevod. Zamolio me je da mu ustupim svoj prijevod kako bi mogao napraviti računalnu usporedbu da bude posve jasno što su anonimni redaktori učinili od poslana im prijevoda. On je to na svoj način nazvao „kasapljenjem”.

Ta računalna usporedba otisnuta je i u njegovoj u međuvremenu objavljenoj knjizi pod naslovom „Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva” (str. 162–237). Koliko je to „kasapljenje” naštetilo hrvatskomu jeziku, prepuštam jezikoslovcima da oni ocijene, a ja bih u ovom članku pokušao ukazati na teološke promašaje redaktora i urednika koji su u velikoj mjeri zasjenili uzvišenost i svetost biblijskoga teksta.

Ovaj članak nastao je iz osobne potrebe autora da pridonese poboljšanju prijevoda Ivanova Evanđelja u novom prijevodu Biblije u izdanju Hrvatskoga biblijskoga društva, Verbuma i Naših ognjišta 2025. godine.

Već sam rekao da sam kao prevoditelj Ivanova Evanđelja za potrebe spomenutoga prijevoda Biblije ostao iznenađen i razočaran u kolikoj su mjeri lektori i redaktori izmijenili moj prijevod i tako naštetili u prvom redu teološkom sadržaju ovoga velikoga djela novozavjetne literature.

Nije posrijedi nikakva povrijeđena taština, nego ljubav prema Ivanovu Evanđelju i najiskrenije nastojanje da se u novim izdanjima Biblije popravi nastala šteta.

Svaki biblijski spis predstavlja jedinstveno i neponovljivo djelo i u književnom i u teološkom smislu. To u najvećoj mjeri vrijedi za Ivanovo Evanđelje kao jedan od vrhunaca novozavjetne teologije. Iako u novozavjetnom kanonu, zajedno s tri starija evanđelja (sinoptička), tvori četverolist književno-teoloških djela koja su od samoga početka nazvana evanđeljima, Ivan ima vrlo malo dodirnih točaka s Markovim, Matejevim i Lukinim Evanđeljem.

Ako manje upućeni čitatelj, nakon što je pročitao jedno od ta tri evanđelja, počne čitati Ivanovo Evanđelje, ima osjećaj da je u nekom posve drukčijem sadržajnom, misaonom i izražajnom svijetu. Umjesto Isusa koji, pripovijedajući prispodobe što govore o svakidašnjem životu njegovih slušatelja, tim slušateljima želi navijestiti i približiti kraljevstvo Božje, u Ivanovu Evanđelju susrećemo dijaloge, rasprave i pomno oblikovane velike govore u kojima Isus objavljuje sam sebe, služeći se pritom slikama i simbolima, pozivajući se na brojne svjedoke koji potvrđuju istinitost njegove samoobjave.

Iz tih razloga Ivanovo Evanđelje među tumačima slovi kao najzreliji plod i ujedno kao najosporavanije djelo novozavjetne literature. Dok ga jedni smatraju veličanstvenim svjedočanstvom punine vjere Pracrkve, koje je nastalo na temelju apostolske predaje, produbljene pod utjecajem Duha Istine koga je Isus poslao od Oca (Iv 14,17; 16,12) i oblikovane u liturgiji Ivanovske zajednice, drugima je ono u povijesnom smislu bezvrijedno djelo koje ne počiva na apostolskoj predaji nego na vjerskoj spekulaciji pod utjecajem gnoze.

Svako tumačenje, a pogotovo svaki prijevod Ivanova Evanđelja mora ozbiljno uzeti u obzir tu napetost između vjere i povijesti, odnosno povijesne predaje i vjerskoga tumačenja te predaje. Budući da u Ivanovu Evanđelju nema pojmova εὐαγγέλιον/euangélion (evanđelje, radosna vijest) i εὐαγγελίζω/euangelízō (navijestiti), po kojima je prozvana ta književno-teološka vrsta, neki su mu čak osporavali i evanđeoski karakter.

Spomenute napetosti i poteškoće nestaju kad postanemo svjesni da evanđelje izvorno nije književno djelo koje želi očuvati uspomenu na povijesne događaje, nego navještaj spasenja koje je Bog ostvario po smrti i uskrsnuću svoga Sina Isusa Krista, što je bilo najavljeno po starozavjetnim prorocima (usp. Rim 1,1).

Tako najstariji evanđelist, Marko svoje Evanđelje započinje riječima „Početak evanđelja o Isusu Kristu, Sinu Božjemu“ (Mk 1,1), da bi odmah dodao: „Suglasno onom što je pisano kod proroka Izaije“ (1,2), misleći pritom na čuveno mjesto Iz 52,7, gdje prorok govori o radosnoj najavi Gospodinova povratka u Jeruzalem.

Evanđelist polazi od čvrste vjere Pracrkve u eshatološko ostvarenje toga obećanja u Isusu Kristu koji je prvo sȃm „propovijedao evanđelje Božje“ (1,14), dok po svojoj smrti na križu i uskrsnuću od mrtvih nije sȃm postao sadržaj evanđelja (1,1), a prije svoga uzašašća na nebo učenike poslao da to „evanđelje propovijedaju svemu stvorenju“ (Mk 16,15) i da tako „sve narode učine njegovim učenicima“ (Mt 28,19).

Djelovanje apostola u službi navještaja evanđelja prethodilo je njegovu pisanu obliku. Marko je prvi prepoznao potrebu da se za buduće naraštaje taj navještaj očuva u književnom obliku, a njega su slijedili drugi evanđelisti.

Luka svjedoči da su „mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima što su se dogodili među nama“ (Lk 1,1), čime očito nije bio posve zadovoljan kad je i sam odlučio, „pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile“ (1,3).

To Lukino „napisati po redu“ ne znači međutim da želi u nečemu ispraviti redoslijed prikaza u Markovu Evanđelju, koje je obilato koristio kao jedan od svojih brojnih izvora, da bi možda korigirao neke povijesne podatke ili dodao nove, nego da spomenutoga Teofila kojemu piše utvrdi „u sigurnosti nauka koji je primio“ (1,4). A to je ostvario tako što je Markovu predlošku dodao nova izvješća iz Isusova života i djelovanja koja se ne nalaze u Marka, što je s druge strane učinio i Matej na svoj način.

Luka je kao Pavlov pratilac na njegovim misijskim putovanjima tim svojim dodatcima Evanđelje želio učiniti još zanimljivijim i privlačnijim kršćanima obraćenima s poganstva, dok je Matej imao pred očima u prvom redu Židove kao adresate Evanđelja. Ni Luki ni Mateju pritom nije u interesu čisto povijesna dimenzija nego navjestiteljska i teološka, pri čemu povijest stoji u službi navještaja i teologije.

U tom nastojanju da evanđelju kao navještaju spasenja u drukčijim životnim okolnostima kršćanskih zajednica kojima se obraća dade dublju dimenziju Ivan je otišao još dalje, jer se služi posve drukčijim jezikom i izražajnim sredstvima. Nije bez razloga jezik Ivanova Evanđelja prozvan teološkom temom za sebe.

Dok se u sinoptičkim evanđeljima osjeća prizvuk govora običnoga palestinskoga puka, jezik Ivanova Evanđelja bliži je govoru židovskoga mudraca iz grčke dijaspore. On je plod duboke teološke meditacije evanđelista nad objavom koju je na svijet donio utjelovljeni Logos.

Već je prethodno istaknuto kako u središtu Ivanova Evanđelja ne stoji navještaj kraljevstva Božjega, nego Isusova vlastita objava sebe i svoga poslanja od Oca. No ta njegova samoobjava od samoga početka nailazi na ravnodušnost svijeta koji nije upoznao božansku Riječ, Logosa (1,10) kao i većine izabranoga naroda Izraela, koja ga nije primila (1,11). Nasuprot njima stoje oni koji su ga primili i povjerovali u njegovo ime, a koje evanđelist zove djecom Božjom (1,12).

U prvome dijelu Evanđelja, u kojemu se Isus u svojim znakovima i riječima želi objaviti svijetu i židovima, dolazi do dramatičnoga zapleta u kojemu židovi odlučuju da Isusa treba ubiti (11,53), a on sam, nakon što ih je još jednom snažno pozvao: „Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da budete sinovi svjetlosti!“, odlazi i skriva se od njih (12, 36).

Moglo bi se reći da je time završio prvi čin dramatičnoga susreta utjelovljene Riječi i svijeta, u kojemu on od početka nalazi samo manju skupinu onih koji mu vjeruju i koji ga ubuduće prate (2,11), a s druge strane protiv njega se javlja sve veći otpor većine naroda (2,18) koja mu se protivi i radi mu o glavi (5,17sl).

Ta drama protkana je i iznenadnim otvorenim i dobronamjernim susretima s pojedincima, kao primjerice s dvojicom Ivanovih učenika i Natanaelom (1,35.47), Nikodemom (3,1–11), sa Samarijankom i Samarijancima (4,1–42), da bi se ponovo sve zaoštrilo Isusovom žestokom raspravom sa židovima zbog ozdravljenja bolesna čovjeka u subotu (5,5–47) i dosegnulo svoj vrhunac na Blagdan sjenica u oštroj raspravi sa židovima o njegovu poslanju i porijeklu (7,14–36) i pogotovo u žestokomu sukobu oko Abrahama i Isusova prava pozivanja na nj (8,30–59).

U svemu tom važnu ulogu igraju glagolski oblici imperfekta, aorista, pluskvamperfekta kao i historijskoga prezenta. Ako se sve njih zamijeni perfektom, ta drama susreta utjelovljene Riječi s nevjernim svijetom gubi na dramatičnosti i pretvara se u dosadno i nemušto pripovijedanje.

Drugi dio Evanđelja nema više te dramatičnosti, nego u njemu prevladava smiren ton Isusova govora kojim se on obraća samo užem krugu svojih učenika (13–17). Dramatičan ton ponovo se javlja tek u Isusovu saslušanju pred židovskim vlastima i pogotovo pred predstavnikom rimske vlasti Pilatom, gdje dobiva i dodatnu crtu ironičnosti.

Cijeli taj prikaz u obliku drame nalazi svoj vrhunac i ujedno kraj u Isusovoj riječi s križa: „Dovršeno je!“ (19,30). Ako tome još dodamo komentar evanđelista: „I prignuvši glavu, preda duh“ (19,30b), onda to doista podsjeća na završetak kakva scenskoga prikaza, gdje nakon zadnje riječi glavnoga junaka pada zavjesa i označava završetak drame.

Zato je s razlogom rečeno da Ivanovo Evanđelje možemo čitati kao dramu u kojoj je radnja od samoga početka dobro isplanirana, a uloge osmišljene i podijeljene, dok je glavni akter te drame sȃm Isus koji u svim zapletajima suvereno vlada situacijom.

Kako je već jednim dijelom istaknuto, za prvi dio te drame karakteristični su brojni dijalozi u kojima prevladavaju Isusove rasprave sa slučajnim sugovornicima, a pogotovo s protivnicima. U drugom dijelu, gdje se Isus nalazi u užem krugu svojih učenika bitno se mijenja i oblik i sadržaj tih dijaloga.

Uloga učenika pritom je sporedne, gotovo beznačajne naravi. Ona je svedena tek na prilično nespretno postavljanje ponekoga pitanja, a sve drugo otpada na Isusov govor koji zato više sliči na monolog, i to u obliku dvaju oproštajnih govora u kojima dominiraju važne teme učeništva i svjedočenja za Isusa (13–16), te nakon toga u obliku Isusove velikosvećeničke molitve u kojoj su povezane sve važnije niti ivanovske teologije (17).

Dubinom teoloških misli ta se glava može uspoređivati samo s Proslovom. Kao što je u Proslovu autor hvalospjeva na duboko spekulativan način progovorio o preegzistenciji i odnosu utjelovljenoga Logosa prema Bogu, tako u Iv 17 Isus prije svoga odlaska Ocu mistično-molitvenim jezikom sȃm izražava svoj odnos s Ocem i svojim učenicima, usmjerujući pogled posebno prema njihovoj budućnosti u svijetu.

Isusovi dijalozi nisu doduše apsolutna novost Ivanova Evanđelja, jer njih nalazimo i u sinoptičkim evanđeljima. Ipak postoji velika razlika u tome kako ih oblikuju i donose oni, a kako Ivan. Tako ih primjerice u najstarijemu, Markovu Evanđelju nalazimo povezane u veću cjelinu i smještene samo na dva mjesta. Tu oni imaju oblik rasprava između Isusa i židova o važnim teološkim temama, a u egzegezi ih poznamo kao „galilejske“ (Mk 2,1–3,6) odnosno „jeruzalemske rasprave“ (12,13–37).

Za razliku od toga, u Ivanovu Evanđelju Isusovi su dijalozi daleko brojniji, sadržajem bogatiji i raznovrsniji, a nalazimo ih zastupljene u cijelome tekstu Evanđelja. Samo na veće dijaloge otpada gotovo 60 % sveukupnoga teksta Ivanova Evanđelja (3,1–21; 4,5–42; 5,16–47; 7,1–8,59; 9,1–39; 9,40–10,18; 10,22–39; 12,20–36; 13,1–17,26; 18,18,19–16), da manje i ne spominjemo. Tu također važnu ulogu imaju spomenuti glagolski oblici koji tim dijalozima daju dinamiku i živost.

Glagolski oblik perfekta poništava tu dinamiku i živahno sučeljavanje sugovornika, koje čitatelja ne ostavlja ravnodušnim, pretvara u dosadni opis nečega što pripada prošlosti.

Autor te dijaloge donosi tako da čitatelj Evanđelja može vrlo lako osjetiti kako on nije tek pasivni promatrač nečega u čemu su drugi sudjelovali, nego da i on sam aktivno u njima sudjeluje. Uz to, čitatelj Evanđelja ima dojam da je i on štoviše neposredan svjedok tih razgovora. Osjeća se nekako spontano uvučenim u te dijaloge i problematiku koju sadržavaju te polagano počinje otkrivati svoje mjesto i ulogu u svemu tome, shvaćajući sve dublje kako se sve to i njega tiče.

Pritom čitatelj sebe vidi na Isusovoj strani, zajedno s drugim svjedocima vjere, a Evanđelje počinje doživljavati kao izvor svjetla za svoj vlastiti život i kao ponovno učvršćenje svoga vlastitoga opredjeljenja za Isusa, koje se doduše već prije dogodilo. Jer, evanđelist na kraju sam otkriva da je svoje djelo i napisao zato: „da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu“ (20,31). On ne piše da bi pridobio nove vjernike, nego da bi utvrdio u vjeri one koji već vjeruju. Ivanovo Evanđelje nije misionarski, nego puno više mistagoški spis.

Svim tim dijalozima, u većoj ili manjoj mjeri, zajednička je jedna pomalo neobična crta koja im daje posebnu napetost. Na prvi pogled čini se kao da Isus i njegov sugovornik ili sugovornici govore na posve različitim valnim dužinama i da se uopće ne razumiju. No onda, zahvaljujući ponajviše višeznačnosti korištenih izraza, simbola i slika, Isus svoj govor sve jasnije usmjeruje prema temi o kojoj je riječ i zapravo cijeli razgovor podiže na višu teološku razinu.

Tako se njegovu sugovorniku polagano otvaraju oči za tajanstvenu stvarnost koja mu je prije toga bila zagonetna ili zastrta. To je tako zorno izraženo već u dvama prvim dijalozima, s Nikodemom i sa Samarijankom.

Svoj razgovor s Nikodemom Isus započinje tvrdnjom kako je za čovjeka, ako želi ući u kraljevstvo Božje, potrebno „roditi se nanovo, odozgor“ (3,3). Nikodem, koji misli na naravno rođenje po tijelu, ne razumije taj govor i, polazeći od čovjekova naravnoga iskustva, posve logično zaključuje kako se čovjek ne može po drugi put roditi.

Zanimljivo je da se Isus uopće ne osvrće izravno na njegovu poteškoću kako bi je ublažio, nego nastavlja kako je potrebno „roditi se iz vode i Duha“ (3,6), čime u svoj razgovor uvlači za Nikodema posve novu i do tada nepoznatu stvarnost, krštenje, u kojemu se čovjek po vodi i Duhu Svetom preporađa za novi život. Koristeći pritom činjenicu da grčka riječ pneuma znači i duh i vjetar (3,8), i podsjećajući kako vjetar puše gdje hoće, Isus želi reći kako je sve to dar milosti kojemu čovjek može samo biti otvoren.

Ni Samarijanka ne može shvatiti kako Isus, koji je prethodno od nje tražio da se napije vode iz zdenca (4,7), može najednom tvrditi kako on njoj može „dati žive vode“ (4,10). No svojim čuđenjem žena Isusu samo daje priliku da pođe korak dalje i da progovori o nekoj posebnoj vodi „koja struji u život vječni“ (4,14). To je doduše za ženu još uvijek zagonetna riječ, ali ta riječ će je ipak učiniti spremnom da se posve otvori Isusu, da mu povjeri svoj život sa svim njegovim ranama, da ga prepozna kao proroka i na kraju posvjedoči za nj pred cijelim svojim mjestom.

Taj početni dojam nedostatka prave komunikacije između Isusa i njegovih sugovornika odavno je prepoznat kao literarno sredstvo evanđelista, uz pomoć kojega on svoga čitatelja uvodi sve dublje u objavu koju donosi od Oca. U teološkome žargonu riječ je o takozvanom „ivanovskom nesporazumu“.

Polazeći od slikovitoga govora i dvostrukoga značenja mnogih riječi, slika i simbola, evanđelist svome čitatelju otkriva kako se u materijalnim znakovima skriva duboka duhovna stvarnost. Tako, osim već spomenutih primjera, susrećemo i brojne druge: „tražiti i ne moći naći“ (7,34sl.; usp. 8,21sl.); suprotnost: „noć-dan“ kao znak za važniju duhovnu suprotnost: vjera-nevjera (9,4; 11,10; 13,30); zatim izrazi „spavanje-smrt“ (11,13); „prati noge“(13,8); „poći za nekim“ (13,36) itd.

Ono što se na prvi pogled doima kao nesporazum između Isusa i njegova sugovornika otkriva se kao dobro zamišljena metoda učenja.

Ta dublja i suptilnija crta Ivanova Evanđelja u odnosu na tri starija evanđelja zapela je za oko njegovim čitateljima već od samoga početka. Zbog toga je crkveni otac Klement Aleksandrijski krajem 2. kršćanskoga stoljeća Ivanovo Evanđelje nazvao „duhovnim evanđeljem“ (Euzebije, Crkvena povijest, VI, 14,7).

To dakako treba ispravno shvatiti, jer i druga su evanđelja itekako duhovna i ne smijemo ih smatrati manje vrijednima. Riječ je jasno o nečemu drugom. Ako bi se trojicu sinoptika moglo uvjetno nazvati Isusovim „biografima“, za Ivana se mora reći da je on izraziti teolog, kako je i nazvan već u prvim kršćanskim stoljećima.

Dok drugi evanđelisti slijede život čovjeka Isusa iz Nazareta, pokušavajući svojim čitateljima tek polagano otkrivati tajnu njegova božanskoga poslanja i njegove božanske biti (usp. Mk 15,39), Ivan u svojoj teološkoj meditaciji započinje od njegove preegzistencije u vječnosti kod Oca i sve dublje ponire u dubine njegove božanske biti, tumačeći njegov dolazak na svijet kao dolazak svjetla koje želi prosvijetliti svakoga čovjeka (usp. 3,19; 8,12).

On zato i Isusovu povijesnu osobu promatra i prikazuje duhovno. I njegova djela, ponajprije čudesa on donosi kao znakove koji ukazuju na duboku tajnu čudotvorca i njegovo soteriološko značenje, a njegove riječi sadrže uzvišenu objavu koja proizlazi iz njegove povezanosti s Ocem.

Zato je i čovjek Isus iz Nazareta, unatoč svojoj egzistenciji u tijelu (usp. 1,14), u Ivanovu Evanđelju obasjan nebeskom slavom (usp. 2,11). On raspolaže božanskim znanjem kojim jasno raspoznaje što je čovjeku u srcu (1,47sl; 4,17sl.), on osjeća da je „došao njegov čas“ (13,1), znade i svoga izdajicu (13,26).

Razumije se da je evanđelist mogao pisati takvo Evanđelje samo zato što je kod njegovih budućih čitatelja s razlogom pretpostavljao potrebno teološko predznanje koje je i sam s njima dijelio kao član ivanovske zajednice (usp. 1,14; 1 Iv 1,1–4), u kojoj je zasigurno imao vodeću ulogu i uživao velik autoritet.

Ivanovska zajednica i s njome autor Evanđelja živi s dubokom sviješću da Isusovu odsutnost nadomješta Duh Istine koji će ih po njegovu obećanju „upućivati u svu istinu“… „jer će od mojega uzimati i navješćivati vama“ (16,13s). Tako se Duh Branitelj odnosno Duh Istine može doista smatrati hermeneutičkim ključem za razumijevanje Ivanova Evanđelja.

Pojedine riječi povijesnoga Isusa iz Nazareta u svjetlu njegova uskrsnuća i kristološki protumačena Pisma toliko su teološki produbljene i prerečene da je katkada teško razlikovati između Isusove riječi i kerigmatskoga navještaja (usp. 3,12–21).

Autora Evanđelja, osim što je veliki teolog, može se s pravom smatrati i ranokršćanskim mistikom koji, pod utjecajem Duha, ponire u dubine Isusove osobe, njegove povezanosti s Bogom i njegova značenja za čovjeka, koristeći se pritom ne samo razumom nego i srcem i voljom, dakle svim duševnim silama koje su važne da bi čovjek povjerovao.

Zato je vjera od početka (2,11) do kraja (20,31) velika tema Ivanova Evanđelja, pomoću koje evanđelist uspijeva u ovozemaljskoj stvarnosti približiti božansku, a buduće spasenje prikazati kao sadašnje. Ta nit se proteže kroz cijeli tekst Ivanova Evanđelja i prevoditelj mora to stalno imati na umu.

fra Ivan Dugandžić

(nastavlja se)