Donosimo drugi nastavak raščlambe bibličara fra Ivana Dugandžića kojim upozorava na anonimne, neovlaštene i štetne redakcijske promjene biblijskih prijevoda Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva, Verbuma i dvojice partnera iz BiH. Dugandžić ističe da su te promjene na njegovu prijevodu Ivanova Evanđelja učinjene bez njegova znanja i pristanka. Slijedi drugi nastavak teksta.
Teološka obilježja prevođenja Biblije na primjeru Ivanova Evanđelja, 2/3
Uloga svjedoka u ivanovskoj školi vjere
Polazeći od toga da najveći dio teksta Ivanova Evanđelja otpada na Isusove dijaloge s pojedincima ili čitavim skupinama židova te da su sadržaji tih dijaloga važne teme koje se tiču vjere u Isusa kao Očeva objavitelja, moguće je govoriti o Evanđelju kao školi učenja.
Ti dijalozi nisu doneseni kao nekakvo distancirano i neutralno „izvješće“ o nečemu što se nekoć dogodilo i što je stvar prošlosti, nego su pisani angažirano kao aktualni poziv čitatelju da i sȃm sudjeluje u tome što se dogodilo i što traje u vjeri ivanovske zajednice. Slično vrijedi i za Isusove oproštajne govore i velikosvećeničku molitvu u drugom dijelu Evanđelja (13–17).
Čitatelj ne samo da iz svega toga može mnogo naučiti za svoj osobni odnos prema Isusu Kristu, nego je on štoviše u boljem položaju od ondašnjih Isusovih učenika. Dok su oni ipak tek na putu prema punoj vjeri u „Isusa Mesiju, Sina Božjega“(20,31), čitatelj se može osloniti na svjedoke vjere koji stoje iza Ivanova Evanđelja, koji su gledali slavu utjelovljene Riječi (1,14–18), pa s tom početnom sigurnošću kao sudionik te drame može više razumjeti od ondašnjih njezinih sudionika. To je najbolje izraženo u Isusovoj riječi Tomi: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (20,29).
U tom procesu sve dubljega poniranja u tajnu Isusove osobe i njegova odnosa s Bogom, u toj školi vjere evanđelist čitatelju želi pomoći na više načina. Ponajprije ga upozorava na veliku ulogu koja u tome pripada Pismu, podsjećajući ga odmah na početku Evanđelja kako je i Isusovim prvim učenicima tek proučavanje Pisma pomoglo da shvate pravo značenje nekih njegovih riječi (2,17; usp. 12,15.38–40; 19,24.36s).
Osim podsjećanja na važnost Pisma, evanđelist u toj školi učenja daje i svoj osobni prinos komentirajući neke Isusove postupke u svjetlu svoje vjere i vjere svoje zajednice. Tako on podsjeća čitatelja da je Isus, govoreći o hramu koji je kadar u tri dana ponovo podići iz ruševina, ustvari „govorio o hramu svoga tijela“ (2,21; usp. 2,24; 6,64.71; 12,16.33; 13,11).
Njegov prinos tomu učenju jest i prevođenje izraza, za koje pretpostavlja da ih čitatelj možda neće razumjeti (1,38.41; 9,7; 20,16) kao i objašnjenje nekih nedovoljno jasnih činjenica, kao što je primjerice odnos Ivana Krstitelja i Isusa (3,24; 4,2) ili pak točan identitet nekih važnih osoba (11,2; usp. 19,35; 21,24).
Sve to jasno pokazuje kako je evanđelistu jako stalo da čitatelji što bolje shvate smisao Isusovih riječi i postupaka i da pritom sami prodube svoju vjeru.
Svjedoci u postupku učenja
Polazeći od toga da su i prvi Isusovi učenici prolazili kroz proces učenja, evanđelist svojim Evanđeljem želi pozvati i njegove čitatelje u školu učenja. Ako za povijesne Isusove učenike vrijedi ono što je prorok davno rekao za izabrani Božji narod: „Svi će biti učenici Božji!“ (6,45 – Iz 54,13), tim više vrijedi za čitatelje Evanđelja.
Isus sȃm svojim učenicima omogućuje taj proces učenja, podsjećajući židove kako Pisma što ih oni istražuju svjedoče za nj (5,39). A zadnji cilj toga procesa učenja jest da učenici u Isusu upoznaju Oca od kojega on dolazi i kojega želi objaviti.
Zato se Isus u jednom trenutku čudi kako taj proces teče sporo, pa Filipu na njegovo traženje da im pokaže Oca odgovara s neskrivenim čuđenjem: „Toliko sam vremena s vama… i ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: Pokaži nam Oca!“ (14,9).
U procesu učenja važna uloga pripada i svjedocima koji nastupaju i svjedoče za Isusa. To je ponajprije Ivan Krstitelj, koji je već u Proslovu najavljen kao svjedok (1,6–8). A stvarni prikaz evanđelista započinje upravo Ivanovim vrlo jasnim i snažnim svjedočanstvom da on nije Mesija (1,19–28), da bi odmah potom Isusa predstavio narodu kao „Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta“ (1,29). Ako možda u prvi mah ta rečenica zvuči nejasno, ona će se u kontekstu kasnijega izvješća o Isusovoj osudi na smrt, muci i smrti i u svjetlu Pisma (usp. 19,14.31.36) pokazati jednom od ključnih rečenica ivanovske kristologije.
Udžbenik vjere
Poslije Ivanova, slijede brojna druga svjedočanstva: Andrija svjedoči svome bratu Šimunu: „Našli smo Mesiju, to jest Pomazanika“ (1,41) i dovodi ga k Isusu, što znači omogućuje mu prvi korak k vjeri.
Natanael, iznenađen Isusovim znanjem o njemu, već tada izriče priznanje vjere: „Ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov“(1,49) koje će se kroz Evanđelje u brojnim raspravama trajno provjeravati, da bi ga na kraju evanđelist ostavio kao trajni predmet učenja svojim čitateljima (20,30s).
Samarijanka svojim priznanjem Isusa prorokom (4,19) postaje učiteljica vjere svojim mještanima koji u osobnom susretu s njime napreduju do vjere u nj kao „Spasitelja svijeta“ (4,42).
Petar u trenutku velike krize vjere i samih učenika ipak svjedoči: „Mi vjerujemo i znamo da si ti Svetac Božji!“ (6,69). To je bilo izrečeno u ime svih učenika, među kojima je bio i Toma koji je, unatoč tom priznanju ponovo prošao još dublju krizu vjere, da bi se na kraju dovinuo do konačnoga priznanja: „Gospodin moj i Bog moj!“(20,28). A taj jedinstveni i neobični naslov „Svetac Božji“ treba shvatiti kao protutežu pokušaju mase da od Isusa učine zemaljskoga Mesiju (6,15).
Kad sva ta pojedinačna zapažanja povežemo u jedno, onda Ivanovo Evanđelje doista s pravom možemo smatrati udžbenikom vjere.
U njemu je od početka do kraja prikazan mukotrpan proces prihvaćanja vjere koji polazi od povijesnoga iskustva prvih Isusovih učenika u susretu s njegovom riječi i njegovim čudesnim znakovima te njihova osobnoga puta prema punoj vjeri u Isusa raspetoga i uskrsloga. Taj proces ima svoje ishodište u prvom Isusovu čudu u Kani Galilejskoj (2,11), a završava Tominim priznanjem vjere (20,28).
Čitatelji su dakako pozvani da i sami slijede taj proces učenja, s tim što im je već u Proslovu ponuđena pomoć u obliku svjedočenja onih koji su u vjeri već promatrali slavu onoga koji je u krilu Očevu (1,18).
Prevoditelj mora paziti da oštrica govora ostane neotupljena
Sve to pretpostavlja situaciju ivanovske zajednice nakon što je farizejsko židovstvo odlučilo „da se ima izopćiti iz sinagoge svaki koji bi Isusa priznao Mesijom” (9,22). Možemo reći da je spomenutu krizu izazvalo Evanđelje i njegovo prihvaćanje od strane nekih židova, a na tu krizu odgovara evanđelist svojim spisom koji nudi aktualizirano i produbljeno Evanđelje.
On pokušava uzeti u obzir i vrjednovati teološke i socijalne posljedice toga isključenja kako bi svojim čitateljima pomogao da očuvaju svoj identitet i olakšao im nimalo lak život u takvom neprijateljskom okruženju.
Pritom se služi govorom simbola koji često imaju dvostruko značenje, a katkada i pravom ironijom. Prevoditelj mora pomno paziti da oštrica takva govora ostane neotupljena. Takvo aktualiziranje poklada vjere u novonastaloj situaciji ivanovske zajednice s dobrim je razlozima nazvano „kreativnim sjećanjem” (Jean Zumstein).
Ivan 1 kao hermeneutički okvir Evanđelja
Nema nikakve sumnje da Proslov Ivanova Evanđelja želi stvoriti hermeneutički okvir unutar kojega treba promatrati pripovijedanje o Isusu iz Nazareta koje započinje s retkom 1,19.
U tom pogledu posebnu ulogu ima liturgijski hvalospjev u čast utjelovljene Riječi koji je ugrađen u taj Proslov. Podsjećajući na preegzistenciju božanskoga Logosa i njegovu posredničku ulogu u stvaranju (1,1–4), autor liturgijskoga hvalospjeva u čast Logosu okreće se velebnomu događaju u povijesti spasenja, dolasku Logosa u obličju čovjeka, njegovu utjelovljenju i boravku među ljudima (1,14).
A svrha pojavljivanja Logosa u ljudskom liku jest da ljudima objavi Oca, jer: „Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga je objavio“ (1,18). Ta rečenica zaokružuje Proslov i istovremeno predstavlja most prema početku pripovijedanja o Očevu objavitelju.
Koncentracija kristoloških naslova
Da bi čitatelj što bolje proniknuo u tu objavu i od njezine punine mogao trajno primati „milost na milost“ (1,16), potrebno je ponajprije upoznati Očeva objavitelja i njegovo poslanje od Oca.
Evanđelist to želi postići ponajprije koncentracijom kristoloških naslova u prvoj glavi Evanđelja. Osim naslova „Spasitelj svijeta“ kojim Samarijanci oslovljavaju Isusa (4,42) i već spomenuta Petrova priznanja Isusa „Svetac Božji“ (6,69), sve druge kristološke naslove susrećemo već u Iv 1. To su: Logos (1,1.14), Bog (1,1.18), Jedinorođenac (1,14.18), Sin (1,18), Jaganjac Božji (1,29.36), Sin Božji (1,34), Mesija (1,41), kralj Izraelov (1,49), Sin Čovječji (1,51), život i svjetlo (1,4.5.9).
K tome treba još uzeti u obzir oznake, koje doduše ne pripadaju stvarnim kristološkim naslovima, ali koje izražavaju značajne kristološke odnosno mesijanske funkcije Isusove osobe. To su: onaj koji bijaše prije Ivana (1,15.30), koji je u krilu Očevu (1,18), koji krsti Duhom Svetim (1,33).
Što je evanđelist želio postići tim upadnim gomilanjem najvažnijih kristoloških naslova za Isusa u relativno kratkom tekstu Iv 1,1–51?
Ti naslovi trebaju čitatelja od samoga početka pripremiti na ono što mu autor na kraju Evanđelja otkriva, zašto je napisao svoje Evanđelje koje doduše nije obuhvatilo sve znakove koje je Isus učinio, „a ovi su zapisani da vjerujete, da je Isus Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu“ (20,31). Jer on je došao „da imaju život, u izobilju da ga imaju“ (10,10).
Ime je znamen
Tako Ivan Krstitelj svojim svjedočenjem potvrđuje Isusovu preegzistenciju (1,15) i njegovu ulogu „Jaganjca Božjega koji uzima grijeh svijeta“ (1,29). Ivan pred službenim izaslanstvom otklanja mogućnost da bi on sam bio Mesija (1,19–20), štoviše, dovodi Isusu dvojicu svojih učenika (1,35–37), od kojih je jedan bio Andrija, brat Šimuna Petra koji, nakon boravka kod Isusa, svjedoči svome bratu: „Našli smo Mesiju – što znači Pomazanik. I dovede ga k Isusu“ (1,41–42).
Također i Filip, nakon što je odgovorio na Isusov poziv i pošao za njim, svjedoči Natanaelu: „Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova iz Nazareta“ (1,45).
Videći kako Natanael, nakon izražene skepse u ono što je čuo od Filipa, ipak dolazi k njemu, Isus mu svojim pronicljivim pogledom u njegovu nutrinu omogućuje da izrekne mesijansko priznanje: „Rabi, ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov!“ (1,49), na što mu Isus uzvraća: „I veće od toga ćeš vidjeti!… vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim“ (1,50–51).
To je ne samo završetak nego i vrhunac cijele 1. glave i ujedno uvod u nastavak Evanđelja. U kristološkom smislu naslov Sin Čovječji nije važniji od Sina Božjega ili Gospodina, ali u strukturi Ivanova Evanđelja on ima ključnu ulogu. Sin Čovječji mjesto je objave Oca (1,18), jer on je „sišao s neba“ (3,13). Zato on može učenicima koji mrmljaju na njegov tvrd govor o kruhu života uzvratiti: „A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi tamo gdje je prije bio?“ (6,62).
Preinačenim prijevodom gubi se dimenzija preegzistencije Sina Čovječjega
U pozadini takvoga govora o Sinu Čovječjemu stoji noćno viđenje proroka Danijela koji gleda kako „na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnomu, i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo da mu služe svi narodi, plemena i jezici“ (Dn 7,13–14).
Dakle, Sin Čovječji ivanovski je Mesija koji svoje tijelo daje kao kruh, „jer, kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“ (6,33). Dana mu je i „vlast da sudi jer je Sin Čovječji“ (5,27).
Ako se taj tako značajni kristološki naslov zamijeni sa „Sin Čovjeka“, kao što je učinjeno u novom prijevodu, tada se posve gubi dimenzija preegzistencije Sina Čovječjega i njegova dolaska „odozgo“, jer ta sintagma ničim ne upućuje dalje od Isusove zemaljske egzistencije.
Neraskidiva organska cjelina
Na što Isus misli pod tim pokazat će odmah njegov prvi čudesni znak u Kani, za koji evanđelist kaže: „Tako Isus… objavi svoju slavu, a njegovi učenici povjerovaše u njega“ (2,11). To potvrđuje da Isusovo obećanje u r. 1,51 treba shvatiti u dvostrukom smislu, kao zaokruženje prve glave s brojnim svjedočanstvima u prilog Isusovu mesijanskom poslanju što su urodili početcima vjere u prvih učenika i kao most prema daleko većoj objavi koja se tek treba dogoditi u novim i daleko brojnijim susretima s Očevim objaviteljem. Ivanovo Evanđelje, unatoč vrlo brojnim temama, koje se razlikuju od glave do glave, ipak u teološkom smislu predstavlja neraskidivu organsku cjelinu.
Preinakom podnaslova uklonjena teološka cjelovitost i ritmika teksta
To sam nastojao istaknuti strukturirajući tekst naslovima i podnaslovima. U prijevodu su bile ponuđene tri razine. Najvišu razinu nazvao bih nadnaslovom i ona je bila pisana velikim slovima, a označava pet dijelova Ivanova Evanđelja: ISUS SE OBJAVLJUJE SVIJETU: 1,19–12,50; ISUSOV OPROŠTAJ OD SVOJIH UČENIKA: 13,1–17,26; ISUSOVA MUKA, SMRT I USKRSNUĆE: 18,1–20,29; EPILOG: 20,30–31; DODATAK EVANĐELJU: 21,1–25.
U prve tri velike cjeline teksta nalaze se naslovi i podnaslovi. Naslovi obuhvaćaju veću cjelinu unutar svakoga nadnaslova i pisani su razmaknutim slovima, primjerice: P o č e c i I s u s o v a d j e l o v a n j a: 1,19–4,54. Unutar tih naslova tekst je još jednom raščlanjen u manje cjeline, perikope, kako bi se čitatelju olakšalo čitanje i razumijevanje Evanđelja kao cjeline.
Unutar anonimnoga tima lektora i redaktora sve je to uklonjeno. Umjesto toga, ubačeni su kratki naslovi iznad pojedinih glava ili dijelova glava koji ničim ne odražavaju teološku cjelovitost Evanđelja kao ni ritmiku teksta. Tako je teološkom sadržaju i kerigmatskoj poruci Evanđelja učinjena velika šteta.
Redaktorska krivotvorenja u objavljenom prijevodu
Teološka dimenzija glagola kojima se evanđelist služi
Kako je već prije istaknuto, jezik Ivanova Evanđelja, sa svojim prepoznatljivim slikama, simbolima i nadasve karakterističnim glagolima, predstavlja teološku temu za sebe. To je s pravom nazvano „gnozeološkom terminologijom“ (Franz Mussner). Središnji pojam toga govora jest glagol vjerovati (πιστεύω/pisteúō). A vjerovati u Ivanovu Evanđelju znači prihvatiti objavu koju je utjelovljeni Logos (1,14) donio od Oca (1,18), što znači da je u prvom redu riječ o vjeri u Isusa Krista.
Taj proces izražen je glagolima koje možemo razdijeliti u nekoliko skupina. Ponajprije riječ je o interakciji, događanju između Isusa i ljudi koji ga traže i dolaze k njemu.
Prepravljatelji prijevoda nisu prepoznali dublje značenje glagola „doći“
A traže ga i dolaze k njemu jer je on došao od Oca da ljudima donese Svjetlo i Život (1,4). Dolazak k Isusu prvi je korak k vjeri u njega. Natanael potaknut Filipovim svjedočenjem da su „našli onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci“ te ga pozvao da „dođe i vidi“ (1,45–46), odlučuje se poći k Isusu, koji „vidje gdje Natanael dolazi k njemu“ pa mu želi olakšati taj prvi korak nazivajući ga „pravim Izraelcem“, što je u Natanaela urodilo mesijanskim priznanjem: „Rabbi, ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov“ (1,47–49). To dublje značenje glagola „doći“ očito nisu prepoznali lektori i redaktori novoga prijevoda kad su ga zamijenili glagolom „prilaziti“ (1,47).
Nikodem „dođe“ k Isusu uvjeren da je „od Boga došao kao učitelj, jer nitko ne može činiti znakove koje ti činiš, ako Bog nije s njime“ (3,2).
Dok Isus sjedi na Jakovljevu zdencu, „dođe neka žena Samarijanka da zahvati vode“ (4,7). Time je napravila prvi korak k priznanju: „Znam da treba doći Mesija zvani Krist“, na što joj se Isus objavljuje: „Ja sam koji govorim s tobom“ (4,25–26). Potaknuti njezinom vjerom, mnogi Samarijanci dolaze k Isusu i mole ga da ostane kod njih, što on i prihvaća da bi, nakon dva dana njegova boravka kod njih, ženi rekli: „Ne vjerujemo više zbog tvoje izjave, jer smo sami čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta“ (4,42).
Dakle, ljudi trebaju Isusa prihvatiti (λαμβάνω/lambánō), kod njega ostati (μένω/ménō), njega nasljedovati (ἀκολουθέω/akolūthéō) i njega iznad svega ljubiti (ἀγαπάω/agapáō: 8,42; 14,15.21.28; 16,27; 21,15.16.17), kao što je on ljubio njih (13,1.23.34; 14,21.23.24; 15,9).
U oproštajnom govoru od učenika Isus potvrđuje da se to i dogodilo kad kaže „ta sȃm Otac vas ljubi, jer ste vi mene ljubili i vjerovali da sam ja izišao od Boga“ (16,27), a svoju uzvišenu molitvu za jedinstvo učenika u ljubavi završava rečenicom: „njima sam očitovao tvoje ime i još ću očitovati, da ljubav kojom si mene ljubio bude u njima i ja u njima“ (17,26).
Glagoli gledanja
Posebnu skupinu čine glagoli koji označavaju gledanje. Za razliku od tjelesnoga očinjega vida kojim čovjek zapaža materijalni svijet (usp. 9,7), evanđelist se služi s više glagola koji označavaju gledanje što nadilazi zapažanje materijalne stvarnosti.
Premda je Isus kao Očev objavitelj došao u ljudskom tijelu, evanđelist može reći: „i gledali smo slavu njegovu, slavu kao Jedinorođenog od Oca, puna milosti i istine“ (1,14). Tu je upotrijebljen glagol θεάομαι/theáomai koji znači motriti umjesto glagola βλέπω/blépō koji znači gledati.
Svojim prvim čudesnim znakom u Kani Galilejskoj Isus „objavi svoju slavu, a njegovi učenici povjerovaše u njega“ (2,11). Nakon što je ozdravio slijepca od rođenja i nakon što je ozdravljeni povjerovao u njega, dok farizeji ostaju u svojoj nevjeri, Isus govori: „Ja sam radi suda došao na ovaj svijet, da progledaju oni koji ne vide, da oslijepe koji vide“ (9,39).
Posebno gledanje učenicima će u Isusovo ime omogućiti Duh Branitelj, Duh istine, „kojega svijet ne može primiti, jer ga ne vidi (ϑεάομαι/theáomai) i ne poznaje“ (14,17). Ovdje vidimo kako vjerovati i spoznati stoje u korelaciji, i to u smislu da onaj tko je povjerovao nebeskomu Objavitelju, sve više spoznaje, shvaća sadržaj njegove objave. Posebno mjesto pripada glagolu gledati, kojim evanđelist izražava posljedice probodenoga Isusova boka, citirajući riječ Pisma: „Gledat će onoga koga su proboli“ (19,37).
Tu stoji glagol ὄψεσθαι/ópsesthai, koji je Isus upotrijebio pozivajući Ivanove učenike koji su došli k njemu i pitaju ga gdje stanuje: „Dođite i vidjet ćete“ (1,39). Što će vidjeti? Naći će Život koji je Isus donio (3,36). Drugim riječima, tim glagolom evanđelist usmjerava čitatelju pogled na cjelovitu osobu Očeva objavitelja i na njegovo mesijansko poslanje, a zadnji cilj je „da vjerujete, da je Isus Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu“ (20,31). Romano Guardini je s razlogom autora Ivanova Evanđelja nazvao „čovjekom oka“.
Imperfekt i aorist obilježavaju trajanje (u vječnosti) i postajanje/nestajanje u vremenu
Osim spomenutih karakterističnih glagola kojima evanđelist opisuje susrete ljudi s Isusom kao Očevim objaviteljem, još su važniji glagolski oblici kojima se pritom služi, ponajprije imperfekt i aorist i njihov međusobni odnos. Na jezičnoj razini imperfekt izražava prošlu nesvršenu, a aorist prošlu svršenu radnju. No u teološkom kontekstu, u kontekstu biblijske objave ti oblici daleko nadilaze njihovo konvencionalno značenje.
To posebice vrijedi za Proslov Ivanova Evanđelja koji govori o božanskom Logosu koji „u početku bijaše“, koji „bijaše u Boga“ i koji „bijaše Bog“ (1,1). Taj početak (ἀρχή/arkhḗ) nije početak stvaranja, nego prapočetak, iskon. Dakle, Logos je vječan i sȃm je Bog, a u vremenu je uzeo ljudsko tijelo i postao čovjekom (1,14).
Prema tome, glagolski oblici imperfekta i aorista markiraju trajanje u vječnosti i postajanje, odnosno nestajanje u vremenu. Koliko su baš u tom suodnosu važni evanđelistu, najbolje otkriva statistika. Samo u prvoj glavi Ivanova Evanđelja glagolski oblik imperfekta stoji 18 puta, aorista čak 67 puta, pluskvamperfekta 2 puta i futura drugoga 5 puta, dok se perfekt nalazi samo 14 puta.
Pretvaranje svih spomenutih glagolskih oblika u perfekt polučilo je porazan učinak na tekst Evanđelja. Dinamičan i živahan stil koji prati Isusove brojne susrete i posredovanje objave u dijalozima kojima su ti susreti obilježeni i koji čitatelja ne ostavljaju ravnodušnim zamijenjen je monotonim izvješćem o nečemu što se dogodilo u prošlosti i što tamo i ostaje. Tekst obilježen samo perfektima teško je čitljiv i probavljiv.
Zašto je u novom prijevodu izopćen glagol „ljubiti“?
Tekst Ivanova Evanđelja u velikoj je mjeri osiromašen i odlukom lektora ili redaktora da se glagol ljubiti (ἀγαπάω/agapáō) zamijeni glagolom voljeti (φιλέω/philéō).
Taj glagol zajedno s imenicom ljubav od istoga korijena (ἀγάπη/agápē) bez sumnje predstavljaju jedan od temeljnih pojmova Novoga zavjeta, i to s obzirom na značenje kao i na brojnost mjesta na kojima se pojavljuju. I glagol i imenica označavaju međusobnu egzistencijalnu komunikaciju osoba, primjerice Oca i Sina (3,35; 10,7) te Sina i onih koje mu je Otac dao da se po njemu spase, jer je Očeva ljubav, koja se očituje u predanju Sina, usmjerena na spasenje svijeta (3,16).
A to se najbolje očituje u riječi evanđelista kojom najavljuje Isusovo pranje nogu učenicima prije pashalne večere: „Pred blagdan Pashe, Isus znajući da je došao njegov čas da s ovoga svijeta prijeđe k Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, iskazao im je ljubav do kraja“ (13,1). Tu ljubav prema svojima Isus je sȃm istaknuo kasnije u svom oproštajnom govoru: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas“, da bi ih istovremeno pozvao: „Ostanite u mojoj ljubavi“ (15,9).
A to za učenike konkretno znači da će tako trajno biti sudionici unutarnjega života Oca, Sina i Duha Istine koji izlazi od Oca i Sina i koji će ih učiniti Isusovim svjedocima u svijetu (15,26–27) i da u njegovo ime donose rod (15,8.16). Isus je sve potkrijepio pozivom učenicima: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (15,12.17).
Teško je reći čime su se vodili lektori i redaktori novoga prijevoda kad su odlučili sve glagole „ljubiti“ zamijeniti glagolom „voljeti“. Već prije Novoga zavjeta helenističko židovstvo prevodeći hebrejski glagol ahab (ljubiti) nije se opredijelilo za vrlo rašireni grčki glagol φιλέω/philéō, kojim se izražava međusobna prijateljska povezanost osoba, nego za glagol ἀγαπάω/agapáō, koji je u profanom grčkom jeziku vrlo rijetko korišten. On je potom posve prevladao u Novom zavjetu, izražavajući prije svega jedinstven odnos Oca i Sina, kao i Sina i onih kojima je poslan od Oca. Time je on poprimio izrazito teološki naboj koji je nemoguće osjetiti u zamjenskom glagolu „voljeti“ (φιλέω/philéō).
Tu nemoć najbolje otkriva izravna usporedba samo dvaju mjesta. Naime, ta mjesta otkrivaju kako proizvoljno mijenjanje glagola ljubiti glagolom voljeti ima i svoje granice, jer za imenicu ljubav nema imenice izvedene od istoga korijena kao i glagol voljeti, pa se ipak mora posegnuti za imenicom ljubav.
Dok doslovni prijevod glasi: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi“, prijevod u Bibliji HBD-a ima: „Kao što je mene volio Otac, tako sam i ja volio vas. Ostanite u mojoj ljubavi“ (15,9). U narednom r. 10 to je još dva puta ponovljeno, jer nema imenice koja bi nastavila misao izraženu glagolom voljeti.
Drugi je primjer samo nekoliko redaka dalje. Doslovan prijevod glasi: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj dade za svoje prijatelje“, dok u novom prijevodu čitamo: „Ovo je moja zapovijed: volite jedni druge kao što sam ja volio vas! Nema veće ljubavi od one da tko da svoj život za svoje prijatelje“ (15,12–13).
fra Ivan Dugandžić
(nastavlja se)
